Ivana Jelinčić Atkinson, certificirana učiteljica joge i meditacije, živjela je na raznim stranama svijeta, ali svoj je dom na koncu pronašla u Čileu, i to u njegovom glavnom gradu Santiagu. Svog je supruga Čileanca upoznala radeći u Pekingu i Čile se nametnuo kao najbolja opcija za započinjanje zajedničkog života. To i ne čudi, s obzirom na to da smo nakon razgovora s Ivanom poželjeli spakirati kofere i uputiti se u zemlju avokada i vrtnih zabava s roštiljem. Naravno, i Čile dolazi s određenim negativnim stranama, kao i svaki kutak svijeta, a vi sami presudite biste li mogli zažmiriti na potencijalne nelagode i uživati u bogatoj gastronomiji, srdačnim ljudima, prirodnim ljepotama i u puno, puno sunca.
Hrvatska, Tajland, Bali, Kina i naposljetku – Čile. Proputovala si i živjela, praktički, u cijelom svijetu. Kako to da si svoju sreću na kraju pronašla u Čileu?
– S obzirom na to da sam rođena u Novom Zelandu, a i dio djetinjstva živjela u Kanadi, razvila sam sklonost prema putovanjima i selidbama od malih nogu. I premda mi je boravak u Aziji bio od neprocjenjive vrijednosti po pitanju stjecanja poslovnog iskustva u wellness turizmu, jogi te holističkim terapijama kao i usvajanja mnogih korisnih principa Istočne filozofije, Čile ipak ima posebno mjesto u mom životu. Naime, ovdje sam nekoć studirala. A premda sam se nakon studija na neko vrijeme bila vratila u Zagreb te zatim otišla raditi u Tajland, na Bali i na kraju u Kinu, supruga, koji je Čileanac, sam upoznala upravo u Pekingu. Smatrali smo do nam je za započeti zajednički život najbolja opcija bila Čile u svakom segmentu.
Dakle, ljubav je presudila. Kako ste se ti i suprug upoznali?
– Tako je. Upoznali smo se u Pekingu. Zajedničko penjanje po Kineskom Zidu je bilo presudno.
Kako ti je živjeti u Čileu?
– Ja jako volim Čile, i usudila bih se reći da se stranci, pogotovo Europljani i Sjeverni Amerikanci uglavnom jako dobro uklope ovdje. Tome uvelike pridonosi i srdačnost lokalnog stanovništva. I premda kao i svaka zemlja ima svoje prednosti i mane, ovdje se zaista osjećam kao kod kuće. Čile broji oko 4000 km duljine (te još dodatnih 4000 km ako se uzme u obzir i morski put do Čileanskog dijela Antarktika), sedam klimatskih podtipova, unutar kojih se možete susresti s ledenjacima na jugu i najsušom pustinjom na svijetu, Atacamom, na samom sjeveru.
U kojim si sve dijelovima Čilea živjela?
– Živjela sam u vjetrovitom i hladnom Punta Arenasu, zatim u kišnom i zelenom Concepciónu, a već četiri godine živim u glavnom gradu, Santiagu. Premda je velika razlika između životnog ritma i mentaliteta ljudi u manjim gradovima u odnosu na Čileansku metropolu koja broji skoro 7.000.000 stanovnika, meni se Santiago kao i čitava centralna regija najviše dopadaju, i to prvenstveno zbog tople mediteranske klime i bogate vegetacije. Zime su blage, a kiše i snijega gotove da i nema. Kada jednom u nekoliko godina padne nekoliko pahuljica, to vam bude pravo svjetsko čudo.
Kako bi opisala Santiago?
– Santiago je kozmopolitski i vrlo moderan grad koji je preuzeo ono najbolje od svakog kontinenta. Klasičniji dijelovi podsjećaju na Europu, pogotovo na Španjolsku, moderniji na SAD i Azijske metropole, a opet je sve nekako začinjeno latinsko američkim šarmom. Svaka četvrt je zapravo grad za sebe te ima svog gradonačelnika i upravu. Kada birate kvart u kojem ćete živjeti najvažnije od svega jest da odaberete što sigurniji dio grada. Premda se Čile u odnosu na ostatak Latinske Amerike smatra sigurnom zemljom, daleko je to od one sigurnosti kakva nam je poznata u Hrvatskoj. Potpuno mi je nezamislivo šetati centrom grada iza ponoći kao što bih to znala činiti u Zagrebu. S druge strane, imamo sve što trebamo, pa nije ni nužno ići u riskantnije dijelove, a pogotovo ne u kasne sate.
Koje četvrti uglavnom favoriziraju stranci koje dolaze živjeti u Santiago ?
– Stranci uglavnom odabiru živjeti u četvrtima Vitacura, Providencia ili Las Condes u kojem mi živimo, upravo radi povećane sigurnosti. Makar i ovdje imamo porast kriminala u zadnje vrijeme, pogotovo naoružanih napada i krađa. No, sve stambene zgrade imaju recepciju, čuvare, sigurnosne kamere pa čak i električne žice na ogradama. Tu kod nas je i glavna poslovna zona koju neki nazivaju Sanhattan, kao i veliki broj hotela, restorana, banaka, shopping centara, privatnih klinika, škola, sveučilišta itd. A s druge strane, sviđa mi se što je sve toliko moderno i high-tech, metro je brz i siguran, a i s obzirom na velike daljine, za održavanje linije je jako dobro što dnevno u prosjeku znam propješačiti oko 15 km. Europljani uglavnom primijete da je ovdje komfor na prvom mjestu i da je sve nekako podešeno da se olakša svakodnevica.
Kako je organiziran obiteljski život u zgradama? Pridržavaju li se sustanari nekog kućnog reda?
– Obitelji s djecom uglavnom imaju kućnu pomoćnicu, tzv. nanu, koja često i živi s njima, a zbog velikog broja sunčanih dana u godini, kao i velikih vrućina u gradu, mnoge stambene zgrade, pogotovo novijeg datuma, imaju bazen. Također je uobičajeno da stambeni objekt ima roštilj, teretanu, prostor za događaje i park za djecu. Shopping kolica se nalaze u prizemlju tako da kad idete po špeceraj, ne morate tegliti vrećice liftom. Smeće se sortira za recikliranje i baca kroz poseban odvod na svakom katu te se putem recepcije komunicira kad vam netko dođe posjet ili dostavi pošiljku.
Dosta se drže propisa i pravila, a imamo čak i menadžment kompaniju koja nam vodi administraciju zgrade, recepciju i službu za čišćenje. I premda Latini vole roštiljati i feštati, zakucavanje čavla iza sedam navečer može rezultirati pristojnim, ali ustrajnim pritužbama stanara. Nije slučajno da Čileance nazivaju “Švicarcima” Južne Amerike.
Kakva je situacija s klasnim podjelama? Osjeti li se to u Čileu?
– Društvo je izrazito klasno podijeljeno kako to obično biva u Latinskom Americi i to me najviše smeta ovdje. Od načina na koji pričaju, koliko im je svijetla ili tamna put, u kojem dijelu grada stanuju, u kojoj vrtić djeca idu, na kojem sveučilištu studiraju, Čileanci se međusobno sortiraju po društvenim klasama. Neki sitni pomaci se doduše osjete u odnosu na vrijeme kad sam ovdje živjela prije više od 15 godina. Također, srednja viša klasa jest u porastu zbog svih onih koji su vlastitim trudom uspjeli doći do boljeg statusa, a i priljev velikog broja doseljenika iz cijelog svijeta svakako utječe na postepeno mijenjanje mentaliteta.
Nude li gradske ovlasti u svom programu poticaje za biznis, pogotovo za žene?
– Ovdje ako ste obrtnik ili mali poduzetnik, postoji čitav niz poticaja i pomoći da se postavite na noge. Za žene poduzetnice postoje posebni programi. Prije nego li su nas zahvatili društveni nemiri i pandemija, vodila sam svoj centar za jogu, oko čije mi je promocije gradska uprava uvelike pomogla, i to putem dodjele besplatnog štanda na raznim tematskim sajmovima, popust kartica za susjede Las Condesa te raznih drugih promotivnih projekata.
Kada si zadnji put bila u Hrvatskoj, jesi li je posjetila sa suprugom?
– Za Božić i Novu godinu 2018/2019 smo zadnji put bili u Hrvatskoj. Suprug John, premda je već nekoliko puta bio u Europi te je i za vrijeme studija živio u Škotskoj, je tada prvi puta posjetio Hrvatsku. Nažalost, zimsko doba i gripa koja nas je taj put zahvatila, nam nije dozvolila da obiđemo sve što smo zamislili, no Zagreb mu se jako dopao. Uspjeli smo posjetiti i muzej Nikole Tesle u Smiljanu koji ga je posebno oduševio i emotivno dirnuo, obzirom da se bavi umjetnom inteligencijom. Veselimo se idućem posjetu kada prođe pandemija.
Kakvi su Čileanci, razlikuju li se po temperamentu od Hrvata?
– Premda je nezahvalno generalizirati, moj osobni dojam je da su Čileanci uglavnom blagi i diplomatični. Ne vole konfrontacije te gotovo nikad u društvu ne ispoljavaju bijes niti izražavaju direktno svoje mišljenje. Ovdje možete jedino pristojnošću nešto postići, a na arogantno i bahato ponašanje se jako negativno gleda. Stoga, treba biti oprezan u komunikaciji, pogotovo ako želite izraziti neku žalbu ili čvršći stav, jer vas se može doživjeti kao osobu sklonu konfliktima. No, dobroćudni su, radišni i skromni te vam se lako uvuku pod kozu. Rijetko ćete čuti Čileanca da se hvali o svojim postignućima ili o materijalnom bogatstvu. Ovdje se puno više drži do toga da djeca završe dobre privatne škole i fakultete, nego li recimo do toga koji auto voze ili marku na sebi nose.
Možda su upravo njihova poniznost i osjećaj inferiornosti naspram SAD-a, Kanade, Engleske, Njemačke i Francuske s kojom se najviše uspoređuju u gospodarskom smislu, zaslužni za to da je Čile trenutno najrazvijenija država Latinske Amerike. S druge strane, naspram naših ljudi, čine mi se nekako puno usporeniji i opušteniji. Uvijek me iznova fascinira kako ovdje ljudi strpljivo čekaju u redu bez nervoze ili podizanja tona.
No, ta samozatajnost može uzrokovati i probleme u komunikaciji?
– Da, ponekad je teško dokučiti što zaista misle i osjećaju. Odgojeni su tako da nije društveno prihvatljivo preeksplicitno izražavanje stavova i mišljenja. A to može predstavljati prepreku, ne samo u privatnoj komunikaciji, već i u poslovnoj. Oni vam gotovo nikad neće izravno reći “ne”, tako da ako želite sklopiti suradnju s njima, može se dogoditi da oni zapravo nemaju nikakvu namjeru za suradnju, ali da vas ne povrijede ili ne naljute, neće se izravno izjasniti.
Kako Čileanci organiziraju privatne proslave, rođendane? Šalju li se pozivnice danima, tjednima prije kao kod nas?
– Privatni dogovori su uglavnom ad-hoc i svi uvijek kasne, dok se kod nas uglavnom ne tolerira pretjerano kašnjenje. Ovdje je totalno normalno da vas pozovu na proslavu rođendana tek par sati ranije, a ti si baš isplanirala/o Netflix binge taj dan. Kasniti možete uvijek na privatne dogovore ali ako želite iživcirati Čileanca (što je jako teško), dođite 15 minuta ranije (smijeh).
Imaš li mnogo prijatelja u Čileu?
– Upoznala sam jako puno dragih ljudi ovdje, što kroz posao, što kroz privatan život. Dok nas nije pogodila pandemija kao i protesti prošle godine, bilo je skroz uobičajeno da izađemo s prijateljima na večeru, na piće ili bi se organizirao asado (roštilj) kod nekog doma. Trenutno je takva situacija takva kakva jest pa smo svi pretežno kod kuće i družimo se putem društvenih mreža i Zoom-a.
Kako si se naviknula na potrese? Jesu li ti oni sad već dio svakodnevice?
– U Čileu u prosjeku bude oko 8 tisuća potresa godišnje. No, koliko god to strašno zvučalo, one koji su ispod magnitude od 5, 0 po Richteru ne ni osjetimo. No potresi od 6,0 nadalje se svakako osjete, pogotovo ako se nalazite na višem katu. U početku sam se jako bojala potresa. Organizam se jednostavno zbuni i instinktivno priprema za “napad ili bježanje” te je teško obuzdati nalet adrenalina koji se pojavi u trenutku kada se prestrašimo nečeg nepoznatog. No, primjećujem da s vremenom postajem ipak sve staloženija kad zatrese. U tome mi naravno pomaže i činjenica da Čile ima izuzetno visoke standarde po pitanju antiseizmičke gradnje. Još uvijek će se zaljuljati zgrada pri potresu što je i poželjno kad je riječ o rezistenciji, ali čim znate da je gotovo nemoguće da se uruši, onda je to ipak velika utjeha. Također, ovdje su ljudi vrlo smireni kad je potres pa i to pomaže da ih se lakše podnese.
Oni sve ispod 7,0, pa čak i do 8,0 smatraju podrhtavanjem, tzv. temblor a tek oni veći zavrjeđuju status potresa , tzv. terremoto, kao recimo onaj od 8,9 koji se dogodio 2010. No, od onda su se protokoli za evakuaciju na obali jako postrožili pa sada čim bude potres koji bi mogao potencirati tsunami, bude uzbuna da se ljudi na vrijeme stignu povući. Isto tako, sve plaže imaju uzlazne puteve za evakuaciju. Zanimljivo je to da kad bude temblor od recimo 5.5, na vijestima ga često niti ne spomenu, ali zato kada, i to vrlo rijetko, padne kiša u Santiagu, nastaje totalni kaos, a mediji prenose kao da je smak svijeta (smijeh).
A kako je sad stanje s nemirima i prosvjedima o kojima smo dosta čitali u medijima. Bi li Čile danas mogla nazvati sigurnom zemljom?
– Prividno su se tenzije smirile, tj. uvjetno rečeno, spasila nas je pandemija s obzirom na to da smo većinu 2020. proveli u karanteni i to pod policijskim satom. A također je referendumom izglasano da se donese novi Ustav što je također vjerojatno utjecalo na privremeno zatišje. Stoga, trenutno nema masovnih demonstracija ali i dalje imamo problem vandalizma od strane anarhista/delinkvenata, i to najviše blizu centra grada. Mi smo na sreću, udaljeni od samog centra koji je pretrpio najviše štete i živimo relativno normalno i mirno. Ipak je ovo veliki grad. No, opreza nikad dovoljno.
Što ti najviše nedostaje kada se sjetiš Hrvatske i kako liječiš nostalgiju?
– Što se tiče same nostalgije, kroz jogu i silne selidbe sam se donekle istrenirala da uživam i budem mislima prisutna tu gdje jesam. No, primjećujem da kad odem u Hrvatsku u posjet, da me onda tamo uhvate sentimenti te postanem svjesna koliko mi je zapravo sve to tamo nedostajalo. Naravno, tu su na top listi mamina kuhinja, druženje s familijom i prijateljima te osjećaj da si svoj na svome. Uvijek se i radi o ljudskom faktoru zar ne? Ovo sve ostalo se nekako da nadoknaditi, pogotovo ovdje gdje je toliko jak europski utjecaj te možete manje više nabaviti sve što ima i kod nas.
Vjerojatno znate i da su za vrijeme Austro-Ugarske u Čile doselili uglavnom naši Bračani uz ponešto Splićana i Hvarana te da su naša prezimena prihvaćena kao Čileanska. Od poznatih TV voditelja, novinara, političara do liječnika, znanstvenika, pisaca i poduzetnika, svakodnevno smo okruženi prezimenima na “ić”. Postoje ulice koje nose naša imena. Također, hrvatski, tj. pretežno dalmatinski kolači su postali dio Čileanske tradicije, pogotovo u Punta Arenasu koji broji najveći broj Hrvatskih potomaka u zemlji. Ovo su samo neki od primjera povezanosti Hrvatske i Čilea.
Santiago postaje sve popularnija turistička destinacija – po čemu je toliko atraktivan turistima?
– Prvo što turiste fascinira je ova luda geografija. Čileanski glavni grad je okružen snježnim Andama, a zahvaljujući mediteranskoj klimi, vegetacija je izrazito bogata i šarolika. Također, Santiago je postao svjetski sinonim za modernu arhitekturu tako da ćete ovdje vidjeti vrlo impresivne staklene zgrade raznih oblika a opet postoje dijelovi grada koji kao kontrast, zadržali kolonijalni hispanski stil.
Sve je moderno i urbano, ali opet toplo i egzotično. U Santiagu možeš živjeti čitav život i uvijek iznova otkriti neki novi dio. Grad broji mnogobrojne boemske četvrti, parkove, kazališta, muzeje kao i veliki izbor restorana, pubova i diskoteka. Također moderan, siguran i efikasan metro čini grad tourist-friendly za obilaženje i snalaženje. Europljane najviše privuče taj moderni stih grada uz latino ambijent, od glazbe do gastronomske ponude. Uz čileansku kulturu ovdje ćete se susresti i s utjecajem doseljenika iz latino zemalja poput Perua, Argentine,Kube, Venezuele, Kolumbije itd.
Čuli smo da je Santiago jedna od omiljenih shopping destinacija turistima iz regije?
– Tako je, Santiago je velika shopping meka za Argentince i Brazilce koju su do prije početka nemira u zemlji i pandemije, masovno dolazili s praznim koferima koje bi punili brendiranom robom i prenašali preko granice. Čak su shopping centri izmislili posebne popust kartice isključivo za strance. Nisam sigurna kako je sada za vrijeme pandemije, ali vjerujem da, kad se konačno svi vratimo u normalu, će se te kartice moći opet koristiti.
Pa eto, ako volite šopingirati, Santiago vas neće razočarati ni u tom pogledu. No, uz ove mainstream sadržaje, rekla bih da je Santiago i grad koji privlači velik broj duhovnjaka, umjetnika i općenito boemski nastrojenih pojedinaca što doprinosi osjećaju osobne slobode izražavanja.
Pročitala sam da Santiago ima brojne šetnice, a tu je i blizina oceana, prekrasna okolica s poznatom vinskom regijom – u čemu ti i suprug najviše uživate u slobodno vrijeme?
– Santiago je prepun šetnica, parkova i brda. Mi volimo otići na brdo San Cristobal koje se nalazi u samom centru grada, a na koje se može žičarom, biciklom ili pješke. Ne računajući trenutnu situaciju s koronavirusom, San Cristobal je inače vikendom prepun turista, entuzijastičnih planinara, trkača, biciklista i ostalim aspirantima zdravog življenja. Također, sve je više biciklističkih staza u samom gradu, a vikendom se čak zna zabraniti auto promet u nekim glavnim avenijama kako bi stanovništvo moglo uživati u sigurnoj i podužoj vožnji biciklom. Tu su i skijališta relativno blizu kao i mnogobrojna izletišta .
Regija Valparaiso se nalazi na obali te samo stotinjak kilometara autoputom od Santiaga. Viña del Mar je najatraktivniji grad na tom dijelu obale, te mjesta Reñaca i Concón, gdje suprug i ja nastojimo sto češće otići za vikend ili na godišnji. No kada ne uspijemo otići na more tada obično dosta pješačimo po Santiagu, vozimo bicikle i uglavnom nastojimo živjeti što zdravije. Druženja s prijateljima i familijom su za sada na čekanju radi strogih sanitarnih mjera ali obično bi izašli u neki restoran ili se našli kod nekog u kući na večeri.
Što se tiče vina, nezamislivo je pričati o čileanskom turizmu, a da se ne spomenu mnogobrojna high-end imanja s velebnim vinogradima, koji uz prodaju vina nude obilaske, vrhunsku gastronomiju, hotelski smještaj i degustacije vina uz svjetski renomirane somelijere. Turisti mogu uplatiti cijeli paket aranžman koji nudi transfer s aerodroma, noćenje s polupansionom, degustacije vina i izlete. Valle Central nam je najbliža regija s vinima i kroz nju prolazimo svaki puta kad idemo na more. A malo južnije se nalazi još nekoliko poznatih dolina.
Je li Santiago grad i za foodieje – u kojim čileanskim jelima najviše uživaš?
– Santiago, baš kao sve velike metropole, nudi vrlo bogatu gastronomsku ponudu, a Čileanci imaju običaj često ići u restorane ili naručiti svoja omiljena jela putem dostave. Tipična čileanska kuhinja je vrlo ukusna i rekla bih slična našoj – uglavnom nema nekih težih začina te vuče utjecaj iz mediteranske i germanske gastronomije. Tipične su čileanske empanade koje mogu biti punjenje s mesom, plodovima mora, gljivama i sirom, špinatom ili piletinom.
Izbor ribe i plodova mora je zbilja bogat, a neka od poznatijih jela podrazumijevaju chupe de jaiba u glinenoj posudi zapečeni rakovi, caldo de mariscos paprikaš od plodova mora, ostiones a la parmesana zapečene kamenice s parmezanom te čitav niz filetirane ribe s raznim prilozima i umacima. Losos imaju i divlji i uzgojeni.
Znači li to da Čileanci preferiraju mediteransku prehranu?
– Uz svu famu oko ribe, tipičan Chileno najviše voli roštilj tj. Asado. Bilo za blagdane, rođendane ili njihov čuveni 18 de Septiembre, tj. Dan nezavisnosti, roštilj je neizostavan. Ja doduše ne konzumiram meso, ali stranci se uglavnom oduševe Asadom.
Također ono bez čega Čileanci ne mogu živjeti je avokado, a bome ni ja. Nije ni čudo s obzirom na to da spadaju u među vodeće svjetske izvoznike ovog jajastog zelenog voća. Trpaju ga u sve i svašta tako da i čuveni čileanski hot dog nije obična hrenovka sa senfom već gigantski sendvič s narezanim avokadom, rajčicom, majonezom i sirom koji se zove completo. Ukratko, kalorična bomba koji svaki stranac mora probati.
Može li se pojesti i dobra kineska, japanska, meksička ili neka druga strana hrana?
– Da, ovdje se unatrag nekih 20 godina itekako razvila Asian Fusion kuhinja s restoranima na praktički svakom uglu, koje nude sushi te mješavine peruanske, kineske i tajlandske hrane. Također, zahvaljujući velikoj zajednici Arapa, pretežno iz Sirije i Palestine, jako su popularni i arapski restorani. No, uz španjolske, talijanske, francuske, argentinske, meksičke, kolumbijske i venezuelanske restorane te mnoge druge koje su otvorili doseljenici, posebno mjesto ima peruanska gastronomija. To je po meni daleko najsofisticiranija kuhinja Latinske Amerike.
A što ti od svega toga najviše voliš jesti?
– Ja osobno najviše volim empanade, ribu, te razno povrće i egzotično voće koje je ovdje dostupno, poput recimo čuvene Chirimoye. Maslinovo ulje im je izvrsno pa je vrlo lako održavati meni osobno najdraži, mediteranski tip prehrane.
A koje hrvatsko jelo već dugo nisi kušala, a voljela bi?
– Knedle sa šljivama, sarmu (ali za mene bez mesa) i štrukle. Ovdje je kiselo zelje jako skupo i prodaje se ili u malim vrećicama ili u tegli.
Što je ono najvrjednije što si naučila o sebi nakon svih ovih putovanja i života na različitim lokacijama?
–Naučila sam da premda trava nije uvijek zelenija s druge strane ograde, ipak postoje sredine koje nam više idu na ruku za samorealizaciju i postizanje općeg zadovoljstva kao i klimatski uvjeti koji su više u skladu s našim organizmom i njegovim psiho-fizičkim potrebama. No, ne morate otići na drugi kontinent da biste to spoznali. Možda će netko iz Zagreba preseliti na more, ili obratno. Svatko od nas je jedinka za sebe i u svojoj nutrini osjeti gdje se najugodnije osjeća.
Kod sebe primjećujem da se najbolje osjećam u multikulturalnom ambijentu te da nosim u svom mindsetu ponešto od svake kulture u kojoj sam živjela dosad. S druge se strane nekako ne identificiram s niti jednom 100%. Kad sam bila mlađa onda sam patila zbog toga i osjećala da nigdje ne pripadam, a danas osjećam da svugdje pripadam i da se bilo gdje mogu dobro osjećati ako imam unutarnji mir (i puno sunca!).
Pratite Ivanu i njezin rad na: www.systemic-yoga.com
Pročitaj i ovo:
- Maja i Bruno Šimleša: “Sav trud je uzaludan ako ste previše nekompatibilni”
- Beth Kempton: “Kako vidjeti ljepotu u nesavršenosti?”
- Daniela Trbović: “U 50-oj sam shvatila da je zadnji tren da si krenem ugađati”
Naturala Life br. 13
Pretplati se na tiskano izdanje časopisa Naturala Life ili ga kupi na odabranim prodajnim mjestima i uživaj u sadržajima koji inspiriraju i mijenjaju perspektivu. Online izdanje čitaj besplatno na servisu Issuu.
Promaknula su ti prethodna izdanja časopisa Naturala Life i Naturala Health? Pročitaj ih online!
