Postoji trenutak kad više ne možeš dalje po starom. Kad tijelo kaže ‘dosta’, a ti ga napokon moraš poslušati. Upravo se to dogodilo Ivi Hanzen, dugogodišnjoj novinarki i PR stručnjakinji, koja je nakon ozbiljnog burnouta napravila potez o kojem mnogi maštaju, ali rijetki se usude – napustila je gradski život i otišla u prirodu. Danas, na imanju pokraj Svetog Ivana Zeline, s tri kućice i 2000 kvadrata okućnice, bez uljepšavanja dijeli stvarnost života izvan zone komfora: od fizičkog rada i odricanja do iscjeljenja koje, kako kaže, ne možeš kupiti.
Ne skriva da je dugo maštala o životu u prirodi, ali nije imala hrabrosti za taj korak, sve dok nije doživjela tako snažan burnout da doslovno nije mogla ustati iz kreveta, kretati se, skuhati si nešto, otuširati se… Tad je spoznala da je vrijeme za radikalnu promjenu, pa je kupila imanje, a ne samo kućicu – plan joj je od početka bio – kad spasi sebe iz ludila gradskog života – da povuče i druge sa sobom. Danas kućice na imanju uređuje sama vlastitim rukama pa je tek prva kućica pri kraju s uređenjem. Iako u njoj još uvijek nema dovoljno prostora za spavanje, već sada može ponuditi dolazak na izlet vikendom u sklopu radionica koje organizira.
U razgovoru za Naturalu otkriva zašto luksuz više ne mjeri novcem, gdje povlači granicu između autentičnosti i intime te zašto ‘bijeg na selo’ nije romantična razglednica – nego duboko transformativno, ali zahtjevno iskustvo.
Nakon iskustva burnouta i radikalne promjene života, što danas za vas znači ‘uspjeh’ – i kako se ta definicija razlikuje od one koju ste imali prije nekoliko godina?
– Uspjeh mi je činjenica da spavam i jedem nakon što sam se 10 godina borila s takvom nesanicom i poremećajem u prehrani da sam doslovno skoro umrla. Nisam nikad definirala uspjeh kroz novce, luksuze i pozicije po korporacijama, ali sam bila uvjerena da uspjeh dolazi kroz profesionalno ostvarenje i ambiciozne projekte. Na selu sam shvatila da ne možemo biti dalje od istine ako tako definiramo uspjeh, pa i luksuz. Recimo, smiješno mi je kad se ljudi hvale skupim stvarima, bila to jahta ili putovanje, jer sve dok to nešto možeš kupiti to nije luksuz.
Luksuz je ono što ne možeš kupiti – ne možeš kupiti smireniji živčani sustav koji će ti dati više sna ili ne možeš naručiti prolazak srne kroz dvorište dok piješ čaj. Meni je luksuz upravo to – gledati srne kako ti prolaze dvorištem, a nikad ne znaš kad će te počastiti svojom pojavom. Luksuz je kad šetaš kroz voćnjak i jedeš sa stabla kao u rajskom vrtu.
Kad sam tek došla na selo, živjela sam godinu i pol bez vode, kupaonice i većine osnovnih stvari za život. Uspjeh je kada se nakon godinu i pol prvi put tuširaš pod tušem i doslovno plačeš jer si zaboravila koliki je to luksuz. Uspjeh je kad nemaš drva, a vani je ledeno i ti se svejedno snađeš i ugriješ. Uspjeh je kad ti vrt bukne iako si mislila da od one male jadne sjemenke neće biti ništa, a toliko truda si uložila kopajući – ne samo satima i danima, već mjesecima. Uspjeh je činjenica da sam živa i zdrava i da me tijelo služi, a ono je itekako potrebno ako mislim opstati sama u šumi. I tako dalje. I tako dalje. Mogla bih do sutra nabrajati situacije koje smatram uspjehom.
Na Instagramu dijelite vrlo iskrene i ogoljene uvide o životu izvan grada – gdje vi osobno povlačite granicu između autentičnosti i privatnosti?
– Baš sam danas razmišljala o tome kako ljudi koji me prate na društvenim mrežama zapravo znaju tako malo o meni. Ljudi misle da znaju sve o meni jer objavljujem skoro svaki dan, jer primjerice pokazujem kako nanosim fasadu na kuću i kopam vrt, jer nemam dlake na jeziku i jasno kažem što mislim. Jer ih pozivam kod sebe doma na radionice i druženja. Dakle, dijelim djeliće svog dana i svojih misli, svog doma. Ali nitko ne zna s kime spavam, gdje se krećem i koliko uplakana mogu biti kad mi je teško. I tisuću takvih detalja. Tako da zapravo prilično dobro čuvam svoju privatnost.
Nije poanta da narušiš svoju privatnost da bi bio autentičan. To je suprotno od biti autentičan. Nisi autentičan ako nemaš privatnost. Eventualno si trauma dumper ili nešto slično. Autentičan je onaj koji živi u skladu sa svojim vrijednostima, onaj koji ide protiv struje, koji ide prvi i krči put za druge, koji snosi sankcije za svoja djela – jer biti autentičan znači boriti se protiv statusa quo. Autentičnost je borba, stil života. Smiješno mi je kad ljudi za sebe tvrde da su autentični jer je to prije svega borba. Svi uistinu autentični ljudi u povijesti ljudskog roda snosili su sankcije, plaćali čak i životom za svoju autentičnost. Nije im kao ljudima danas bilo bitno samo da im je fino.
Čini se da danas mnogi romantiziraju ‘bijeg u prirodu’. Što biste izdvojili kao najveću zabludu o takvom načinu života?
– Ljudi romantiziraju jer je život u gradu sve nemilosrdniji i treba im bijeg, a Instagram je prepun profila na kojima se život na selu romantizira i prikazuje kao lifestyle koji ne zahtijeva težak rad. Iako doslovno ne postoji period u ljudskoj povijesti tijekom kojeg se ljudi nisu patili na selu. Selo je uvijek podrazumijevalo težak rad. I dan danas je tako, uz svu automatizaciju.
Ili samo ako se pogleda moja situacija. Dakle, uz novinarski i PR posao, sama radim većinu građevinskih radova na imanju, uzgajam golem vrt, vodim radionice, i općenito radim na projektu u kojem bi realno trebalo sudjelovati bar 100 ljudi, od građevinara preko hortikulturalista do cijelog PR teama – a ne samo jedne žene! Tako da me baš ljuti s jedne strane kad ljudi misle da se samo dobro zezam na svom imanju, s druge strane, shvaćam da ljudi nisu krivi jer im je Instagram isprao mozak.
Sjetim se često, kad smo kod Instagram zabluda, jedne žene koja mi je rekla da se jedva čeka preseliti u prirodu jer voli životinje, ali ne i težak rad. Kad sam ju pitala voli li dizanje u 5, činjenicu da će na propuhu morati porađati krave, nekad čak s temperaturom od 40, kao i činjenicu da više nikad neće moći otići na more, bolovanje ili godišnji, nije mi se više javila. Izgleda da sam joj narušila sliku o selu koju je dobila s Instagrama. Također me brine što ljudi generalno ne znaju ništa o tri osnovne stvari koje su bitne kada se preseliš na selo, a to su struja, voda i grijanje. Što je opet logično da ne znaju – u gradu je sve na klik i nemaš poriv razmišljati odakle dolaze struja, voda i grijanje. Na selu itekako trebaš razmišljati o tome jer je tu sve samo ne na jedan klik i odmah. Zapravo, kako bi i trebalo biti.
Koliko se vaš odnos prema tijelu, prehrani i zdravlju promijenio nakon izlaska iz začaranog kruga stresa i nesanice?
– Uf, neopisivo. Ta promjena se ne može opisati riječima. Ta ekstaza koju ovdje osjećam je nešto što želim podijeliti sa svim ženama na svijetu, pogotovo s onima koje još uvijek žive u gradu i nemaju mogućnost da pobjegnu na selo. Veliku ulogu u mom ozdravljenju imali su motika i vrt. Kako mi je vrt na brdu nitko mi ga nije htio doći preorati pa sam krenula to raditi sama s motikom. Nakon par mjeseci takvog rada počela sam spavati i jesti kao mala beba, a k tome se osjećam nikad zdravije, mlađe te umno i tjelesno snažnije. To nije nikakvo new age prodavanje magle.
Znanost je dokazala da kad smo u vrtu, kad kopamo po zemlji, aktivira se bakterija koji živi u zemlji i koja potiče stvaranje serotonina – dakle vrt i motika su doslovno prirodni antidepresivi. Također, kad se čovjek dobro fizički izmori on je mentalno prazan i nema snage za overthinking ili ikakve negativne mentalne radnje. A kad si smirena i nemaš ‘junk’ u mozgu, normalno jedeš i spavaš bez problema, normalno je da nisi depresivna i anksiozna. Tako da sad mogu reći da obožavam svoje tijelo – i kako izgleda i kako spava i kako se kreće i koliko može. Uvijek kažem: nema terapije do motike. S tim ciljem 23. 5. i 30. 5. organiziram terapiju motikom kod sebe u sklopu radionica koje držim tako se žene mogu same uvjeriti u ovo što pričam.
Kao netko tko je godinama radio u medijima i digitalnom okruženju – kako danas gledate na kulturu produktivnosti i konstantne “online prisutnosti”?
– Hm, naravno da vidim brojne ne tako pozitivne stvari u tome, ali kako da si ljudi pomognu kad je današnji stil života, pogotovo u gradu takav kakav je – nemilosrdan, zahtijeva konstantan rad, produktivnost i online prisutnost, pogotovo ako prodaješ svoje proizvode online. Možeš ti sto puta htjeti usporiti, a što kad te pritišću i šef (ili porezna ako radiš za sebe) i brojne obveze kod kuće. Uhvatim samu sebe kako radim po cijele dane, jedino što sad ne radim za nekog nadređenog ili neku tuđu ideju uspjeha, već za svoju viziju i misiju.
Isto tako, ne usporiš ti odmah čim se preseliš na selo. Ja sam tu već skoro tri godine pa još učim kako uistinu živjeti taj ‘slowlife’ o kojem svi pričaju. U konačnici, mislim da nije toliko problem u prekomjernoj količini rada i produktivnosti već u tome što živimo život bez smisla, što igramo uloge koje nisu naše, što nosimo maske koje ne odgovaraju našoj ličnosti i karakteru. Tu kreću burnout, razna oboljenja i depresija. Ne ubija čovjeka rad, već besmisao.
Koliko vam je bilo izazovno otpustiti identitet ‘urbane žene koja stalno radi’ i izgraditi novi – sporiji, ali svjesniji način života?
– Jako izazovno, jer gdje god da odeš nosiš sebe. Kao što sam rekla, i dalje učim usporiti, ali jako sam ponosna na činjenicu da kad mi danas tijelo kaže: dosta je, poslušam ga odmah i dam mu odmora bez osjećaja krivnje, dok bih prije ignorirala taj glas i doslovno bih radije završila na infuziji nego da odmorim.
Koji biste savjet dali ženama koje osjećaju da su na rubu burnouta, ali se boje napraviti radikalni rez poput vašeg?
– Savjetovala bih da ne idu grlom u jagode kao što sam išla ja. Meni se jako sviđa moja seoska avantura, ali ne postoji ništa lako u tome da živiš sama u šumi bez auta. To nije za svakoga i potrebno je jako puno mentalne i fizičke snage za takvo što, a ona ne dolazi odmah, već s vremenom. Radikalna promjena uostalom ne treba biti odlazak na selo. Radikalna promjena je nekom odlazak na put ili odluka da više ne jede slatko. Drugom je da izađe iz toksične veze. Početi govoriti NE u okruženjima koja te truju je isto jako velika radikalna odluka na koju trebaš biti ponosna. Tako da sve što nas mijenja iz srži i čini nas boljim ljudima je po meni radikalna odluka.
Poći sama na kavu, fotkati se u badiću za Instagram, reći mami da nećeš doći na ručak ako izgubiš volju za životom svaki put kad dođeš – sve su to radikalne odluke. Ako pak gravitiraš prema selu, ali ne znaš je li to za tebe, pitaj me, tu sam – doslovno sam korisnička podrška za svoje followere, odnosno svoje pleme, kako zovem svoju ekipu na Tik Toku i Instagramu. Ako pak želiš izlet i bijeg iz grada na jedan dan, moja vrata su ti uvijek otvorena. Tako sam nekako i zamislila svoje imanje – kao sigurnu zonu za sve žene. Kao kad dođeš kod mame ili tete ili bake na ručak, pa te ona nahrani, sasluša i još ti spremi hrane za doma… a ti izliječena od tog jednog posjeta kao da si bila 120 sati na psihoterapiji – to nam svima treba, malo solidarnosti, malo ljubavi, malo blitve iz vrta i poruku da si skroz okej kakva god da jesi – i umorna i tužna i na rubu burnouta…
Pročitaj i ovo:
- Maja Fertalić: “Nutty je uvijek vjeran onome zbog čega je nastao – zdravlju, kvaliteti i autentičnosti”
- Jan Bolić: “Granice postoje samo u našem umu”
- Barbara Udovičić: “Živimo u vremenu ‘toksične pozitivnosti’ koja nas iscrpljuje”
