Kad se Ana Ivelja vratila na mjesto v.d. ravnateljice Azila Dubrovnik, vratila se i jednoj vrsti svakodnevice koju već godinama živi – intenzivnoj, nepredvidivoj i emocionalno zahtjevnoj. No za razliku od slike koju mnogi imaju o životu sa psima, njezin Instagram profil dlakeposvuda ne prodaje idilu. Umjesto toga, bilježi blato, umor, odgovornost i odluke koje bole – ali i trenutke povjerenja zbog kojih sve ima smisla.
U razgovoru koji spaja iskustvo više od 500 udomljenja, vođenje azila i život s devet životinja, Ivelja razbija mitove o “savršenom” odnosu čovjeka i psa, otkriva koliko jedan post može promijeniti sudbinu napuštene životinje i objašnjava zašto se, nakon osobne životne pauze, vratila poslu za koji kaže da još nije gotov.
Vaš Instagram profil pokazuje “život s dlakama posvuda” bez uljepšavanja – gdje je granica između romantiziranja i stvarnosti života s puno životinja?
– Zapravo je cijela ideja profila nastala kao reakcija na romantiziranje. Ljudi koji nikad nisu imali psa često zamišljaju odnos sa psom kao lijepe šetnjice, maženje i idilu. A pas je obveza. Vrijeme, odgovornost, strpljenje, odricanje ali i novac. Ponekad i blato po zidovima.
Htjela sam prikazivati život sa psima vjerno, ne kao razglednicu, nego kao stvarnost. Moj profil je nastao i zato da ljudi vide kako zaista izgleda život sa psima, odnosno u mom slučaju s njih pet, a uz sve privremence koji su prošli i prolaze kroz moj dom.
Previše sam puta u azilu gledala ljude koji dođu i priznaju: “Pogriješili smo. Nismo znali što pas traži.” I onda ga žele ostaviti. Zato sam htjela pokazivati i ljepotu i teret tog odnosa. Ne da ikoga odvratim od psa, nego da ljudi donesu svjesnu odluku. Pas nije lifestyle dodatak. Pas je član obitelji.
Kako izgleda vaš tipičan dan danas – kao v.d. ravnateljica azila i privatno kao skrbnica devet životinja?
– Prilično intenzivno, ali i vrlo organizirano, jer drukčije ne bi bilo moguće. Dan uglavnom počinje rano i rijetko ide po planu, što je valjda definicija rada sa životinjama. U azilu je svaki dan spoj operativnog posla, ljudi, terena, hitnih situacija, administracije i donošenja odluka.
A doma me onda jedva čeka druga smjena. Devet životinja znači da uvijek netko nešto treba. Šetnje, hranjenja, terapije, rutina, netko ukrade papuču, netko glumi da umire jer kasni večera pet minuta. Ali iskreno, takav život ne bih mogla voditi bez podrške obitelji. Imam veliku pomoć doma, a najveća podrška mi je suprug. On ne “trpi” moj život sa životinjama, nego ga živi sa mnom.
Kad nisam doma, znam da su moji psi zbrinuti i to mi daje mir. Ovakav život nije solo projekt. Ovo je timski sport.
Koja vas je priča iz azila najviše emotivno obilježila i zašto?
– Teško mi je izdvojiti jednu priču. Sudjelovala sam u više od 500 udomljenja, kroz posao i volonterski, i svaka je ostavila trag.
Više od pojedinačnih priča obilježile su me transformacije. Pas koji dođe slomljen, u strahu od dodira i ljudi, a kasnije spava na nečijem kauču i vjeruje… to me uvijek razoruža. Posebno me dirnu oni za koje svi misle da nemaju šansu. Stariji psi, teški slučajevi, oni koje nitko ne pita. Kad baš takav pas dobije dom, to mi je potvrda da nijedan pas nije otpisan.
Ako moram izdvojiti što me najviše obilježilo, onda je to povjerenje. Taj trenutak kad biće koje je imalo razlog bojati se ljudi ipak odluči ponovno vjerovati. To mi nikad ne postane obično. Više od tragedija obilježili su me sretni završeci za koje se činilo da ih neće biti. To me i drži u ovom poslu.
Koliko su društvene mreže danas ključne za udomljavanje – može li jedan post zaista promijeniti sudbinu životinje?
– Apsolutno može. Jedna dobra fotografija, jedna iskrena priča, jedan reel, i životinja koja je bila nevidljiva odjednom dobije dom. Društvene mreže danas nisu samo promocija, nego alat spašavanja. Nekad se našalim da živimo u vremenu kad algoritam može spasiti psa, ali to je doslovno istina. Vidjela sam previše puta da jedan post promijeni nečiji život da bih to smatrala samo objavom.
Često govorite o predrasudama prema azilskim psima – koja je najopasnija i najraširenija?
– Vjerojatno ona da s azilskim psima “nešto nije u redu”. U stvarnosti su ti psi najčešće žrtve ljudskih odluka, a ne psi s “greškom”.
Često mi je zanimljivo kad ljudi prvi put dođu u azil pa se iznenade da su psi čisti, socijalizirani, njegovani, da mnogi znaju osnove poslušnosti. A istina je da se na tome ozbiljno radi. I na to sam stvarno ponosna.
U našem azilu rade osposobljeni ljudi i sa psima se radi planski i konkretno. Psi se liječe, uređuju, socijaliziraju i pripremaju za život u domu. Kad neki naš pas ode u zauvijek dom, često već zna više od nekih “vlasničkih” pasa. Ali to nije slučajno. To je rezultat ljudi.
I stvarno moram reći da sam ponosna na naše djelatnike, jer taj posao rade s puno srca, volje i predanosti. Danas je dosta azila kao parkiralište za neželjene pse, dok je dobar azil priprema za novi život.
– Imala sam jednu ozbiljnu zdravstvenu situaciju koja me natjerala da stanem, posložim prioritete i vratim se sebi. Paradoksalno, to mi je razbistrilo puno toga. Sad je to sve srećom iza mene i sretna sam jer sam dobila priliku vratiti se jer vjerujem da mogu doprinijeti i jer osjećam da posao nije dovršen. Vratila sam se mirnije glave, s više iskustva, manje ega i više strpljenja.
Kako balansirate između profesionalne distance i emocionalne povezanosti sa životinjama?
– Ne vjerujem previše u hladnu distancu u ovom poslu. Ako psu treba oporavak u kućnom okruženju, vrlo često ću ga povesti doma. Ako treba privremeni smještaj ili dodatna socijalizacija, izaći ću iz vlastite zone komfora i napraviti to.
Kroz moj dom prošlo je više od 150 životinja i to možda najbolje govori kako balansiram. Ne kroz distancu, nego kroz djelovanje. Kad uzmem psa u teškom zdravstvenom stanju, svjesna sam da nekad ishod možda neće biti dobar. Na to se pripremim.
Neke smrti su me slomile više nego što bih htjela priznati, osobito kad su u pitanju štenci. Tu se tuga pomiješa s bijesom, jer osjećaš da nije trebalo biti tako. Nikad neću razumjeti kako netko može odvojiti štence i pobacati ih u šumu. Ali trudim se ne dopustiti da me tuga paralizira.
Nosim sve te zadnje poglede sa sobom, ali ih pretvaram u djelovanje. Ne bježim od boli, ali joj ne dam da me zaustavi.
Što biste poručili ljudima koji razmišljaju o udomljavanju, ali se boje da “nisu spremni”?
– Nitko nije potpuno spreman. To je mit. Ako imate mjesta za odgovornost, strpljenje i nježnost, možda ste spremniji nego što mislite.
A onima koji se dvoume, uvijek preporučujem privremeno udomljenje. To je divan način da netko “proba život sa psom”, bez osjećaja da odmah mora donijeti odluku za idućih petnaest godina. U tom razdoblju azil pokriva troškove, a ljudi mogu vidjeti odgovara li im pas i jesu li oni pravi za njega.
U međuvremenu su napravili ogromnu stvar: pomogli jednom psu da izađe iz boksa, oslobodili mjesto u azilu za drugog psa kojem treba pomoć i možda otkrili da su spremniji za psa nego što su mislili.
I ovu priliku ću iskoristiti da pozovem sve koji razmišljaju o kućnom ljubimcu da posjete svoj lokalni azil. Toliko pasa čeka svoju drugu priliku i zaista je suludo kupovati pse pored toliko njih u potrebi. Ljubav se ionako ne kupuje.
Pročitaj i ovo:
- Maja Fertalić: “Nutty je uvijek vjeran onome zbog čega je nastao – zdravlju, kvaliteti i autentičnosti”
- Jan Bolić: “Granice postoje samo u našem umu”
- Barbara Udovičić: “Živimo u vremenu ‘toksične pozitivnosti’ koja nas iscrpljuje”
