Iako je zdrava prehrana ključ dugovječnosti, može prerasti u opsesiju koja narušava kvalitetu života. Upravo se to dogodilo Mateji Klemenčić, autorici knjige „Fitness i napolitanke“ koja je razvila poremećaj u prehrani zvan ortoreksija. Iako nije riječ o novoj pojavi, i dalje ne dobiva dovoljno pažnje javnosti, a Mateja je tome odlučila stati na kraj. Zahvaljujući vlastitom iskustvu i teške promjene iz koje je izašla jača no ikad, danas pomaže drugima koji također imaju nezdrav odnos prema prehrani i svom tijelu. A kako je izgledao njezin put prema zdravom, sretnom i neopterećenom odnosu prema hrani i vježbanju, otkriva nam u nastavku.
Svojom ste odlukom da progovorite o iskustvu s ortoreksijom iz prve ruke odlučili podići svijest o ovom problemu. Iako nije riječ o novoj pojavi, tek se odnedavno počela priznavati kao službeni poremećaj u prehrani i velik broj ljudi još nije upoznat s opasnostima koje predstavlja. Za one manje upućene: o čemu se točno radi, kako ortoreksija utječe na ljude i narušava kvalitetu njihovih života?
– Ortoreksija je nezdrava opsesija zdravom hranom. Iako se ne smatra još službeno poremećajem hranjenja, spada u poremećeno hranjenje jer osobi ta okupacija zdravom hranom polako sve više počinje narušavati normalno funkcioniranje u životu. Zbog raznih rigidnih pravila, izbacivanja i zabrana u prehrani i podjele hrane na zdravu i nezdravu, odnosno dobru i lošu, osoba počinje razvijati strah od nezdrave hrane, sram i krivnju ako konzumira nezdravu hranu, a svoj osjećaj vrijednosti i uspjeha veže za to kako i što je jela.
Konzumacija čiste, dobre hrane daje joj osjećaj kontrole drugih stvari u životu u kojima ne uspijeva svoje potrebe zadovoljavati na adekvatne načine. Neprestano razmišlja o hrani i zbog straha od nezdrave hrane počinje sve više izbjegavati ljude i druženja koja uključuju hranu što može dovesti do lošijeg raspoloženja i narušavanja odnosa.
Koji je jedan od najvećih problema ortoreksije?
– Problem s ortoreksijom je što ona raste sa sve većim brojem informacija o prehrani, a isto tako i sa sve više marketinga prehrane. Osoba se vrlo lako pogubi u tim marketinškim trikovima i pretjeranoj količini informacija o prehrani koje su često netočne ili kontradiktorne i većini ljudi nepotrebne. Naravno da ništa ne vrijedi za sve, ali drugi ozbiljan problem je što su mnogi simptomi ortoreksije u biti promovirani kao poželjne zdrave navike, i to i od laika, ali i od samih stručnjaka kojima također nedostaje svijesti o ovom problemu.
Kad ste shvatili da je situacija izmakla kontroli i priznali si da imate problem? Je li vas bilo strah zatražiti profesionalnu pomoć?
– Shvatila sam da je situacija izmakla kontroli kad su mi i kompulzivna prejedanja, koja su bila posljedica i ortoreksije i dugoročnog kalorijskog deficita i kompulzivnog i pretjeranog vježbanja izmakla potpuno iz kontrole, odnosno kad bih težinu sve teže kontrolirala, a debljanje je tada bio moj najveći mogući strah.
Bilo me strah zatražiti pomoć, a još mi je teže bilo priznati sebi da ja to ne mogu riješiti sama. Smatrala sam to tada slabošću, no danas vidim da je tražiti stručnu pomoć znak hrabrosti i ljubavi prema sebi. Isto tako sam sigurna da sama ne bih nikad uspjela izaći iz svega toga, i zato bih svakome savjetovala da ne umanjuje ozbiljnost svog narušenog odnosa s hranom i zatraži stručno mišljenje i pomoć. Hrana je samo simptom nekog većeg problema na kojem treba raditi.
Pri podizanju svijesti o poremećajima u prehrani i problemu percepcije vlastitog izgleda okrenuli ste se društvenim mrežama iako se u njih često upire prstom te ih se smatra jednim od glavnih krivaca za promicanje nemogućih standarda ljepote. Koje je vaše stajalište o učinku koji virtualni svijet ima na širenje takvih štetnih stavova? Mislite li da se njegova uloga preuveličava?
– Ne preuveličava se kad kažemo da nam društvene mreže iskrivljuju doživljaj stvarnosti, u ovom slučaju naših tijela. Doslovno imamo svake sekunde nadohvat ruke beskonačan broj izvora za uspoređivanje nadohvat ruke, a povrh svega to su nečiji najbolji trenuci života ili pak dobro fotošopirani i namješteni trenuci života. Više se ne uspoređujemo samo s hollywoodskim zvijezdama kao nekad davno, danas se uspoređujemo prvenstveno jedni s drugima i to još vrlo često s lažnim verzijama drugih.
No unatoč svemu tome, društvene mreže su same po sebi neutralan alat kojem mi sami dajemo pozitivno i negativno značenje, odnosno to hoće li imati na nas pozitivan ili negativan učinak. Mi sami biramo koji sadržaj konzumiramo, mi smo ti koji trebaju stisnuti „prati“ ili otprati. Mislim da je tu najbitnije da se educiramo o tome. I ako stvarno osvijestimo i preuzimamo osobnu odgovornost za svoje mentalno zdravlje, onda ćemo početi drugačije gledati na društvene mreže i nećemo dopustiti da utječu više na nas kao dosad dok to nismo znali.
Vidite li način kako bi se to moglo promijeniti?
– Željela bih napomenuti i to da mi danas nismo samo potrošači sadržaja na društvenim mrežama, mi smo i kreatori. I umjesto da samo čekamo da se situacija promijeni, moramo postati aktivni potrošači društvenih mreža koji kritički promišljaju o svemu što vide i čuju, okružuju se sadržajem koji im koristi, a miču redovito sadržaj od kojeg se na bilo koji način osjećaju kao da je njihovo tijelo, kao i život, manje vrijedno, te se pretvoriti u autentične kreatore sadržaja koji neće stvarati sadržaj za druge za koji znaju da bi njima samima štetio kad bi ga konzumirali.
Mora da vam je bila potrebna značajna doza hrabrosti kad ste odlučili javno podijeliti jedno toliko osobno iskustvo. Jeste li ikad požalili što svoje iskustvo niste zadržali za sebe?
– Hrabrost sam skupljala, a i dalje skupljam jer sam vidjela preveliku potrebu za pričanjem o svim ovim temama iz dva razloga. Ja sam se osjećala potpuno samom dok sam se borila sa svojim tijelom zbog nedostatka informacija i želim da se svatko osjeća barem manje samo i „nenormalno“. Isto tako, vidim i dalje preveliki broj štetnih informacija o hrani i fitnessu i nekako sam željela to ispraviti koliko god je to u mojim mogućnostima.
Stvaranje takvog sadržaja zasigurno nije lako… Smatrate li da snosite veliku odgovornost, s obzirom na to da se bavite kompleksnom temom vezanom uz mentalno zdravlje?
– Nije mi lako stvarati ovakav sadržaj uvijek i mislim da imam veliku odgovornost na svojim leđima s obzirom na to da pričam o mentalnom zdravlju i svemu pristupam oprezno i odgovorno. I dijeliti svoje osobno iskustvo i ranjivost postaje lakše, ali svaki put je to i dalje izlazak iz zone komfora, no u sekundi zaboravim na to kad dobijem povratne informacije pratitelja koliko im je moj profil pomogao osvijestiti svoje probleme.
I ne samo to već ih motiviram na promjenu ponašanja unatoč strahovima ili traženje stručne pomoći. Svaki dan me pune energijom poruke djevojaka i žena o tome što su sve promijenile, koliko su slobodnije i opuštenije s hranom i u svom tijelu, kako se više ne kažnjavaju treninzima i možda najvažnije, da se napokon prihvaćaju i postaju bolje prema sebi.
Kako su vaša obitelj i prijatelji reagirali na vaše istupanje u javnosti s ovim svjedočanstvom? Jesu li bili puni riječi podrške ili su bili zabrinuti što se stavljate u tako ranjivu poziciju?
– Puni su podrške jer znaju koliko mi je važno. No većini nisam ni odmah rekla da pišem o svom iskustvu na društvenim mrežama jer sam u početku pisala anonimno, a i nikad nisam očekivala da će sve to toliko narasti.
Kako ste odlučili otići korak dalje i pretočiti svoje iskustvo u knjigu? Je li bilo izazovno prenijeti svoja razmišljanja na papir?
– Iako sam imala želju napisati knjigu, nisam se baš usudila sanjati tako veliko. No onda su se stvari ipak posložile same i izdavač Alegría knjiga mi je sam predložio tu ideju. Neizmjerno sam im zahvalna na ovakvoj značajnoj prilici, što su vjerovali u mene i što su uvidjeli potrebu za knjigom ove tematike.
Bilo je izazovno jer knjiga je ipak viša razina od pisanja na društvenim mrežama i vrlo je teško sve to iskustvo stisnuti u dvjestotinjak stranica. Koliko god otvoreno dijelim o sebi na društvenim mrežama, u knjizi sam bila još otvorenija i istina je sam se često pitala želim li otkriti te dijelove sebe ili ipak ne. No osjećala sam da moram, jer nekome upravo to treba da čuje.
Naslov vaše knjige, ali i naziv vašeg bloga i Instagram profila spajaju dva naizgled oprečna pojma: fitness i napolitanke. Kako ste uspjeli naći ravnotežu i pomiriti svoj odnos prema tim dvjema „suprotnostima“?
– Neću lagati da je trebalo jako puno rada i vremena da bi se obrisali svi strahovi, zabrane, pravila i netočna uvjerenja o hrani i vježbanju prije nego što sam spojila opet ova dva pojma. Ovo „i“ između je u biti puno prihvaćanja, ljubavi prema sebi i samosuosjećanja.
Da bih se pomirila s fitnessom i napolitankama, prvi korak je bio rad s nutricionisticom specijaliziranom za poremećaje hranjenja, a onda samostalni rad na povratku intuitivnom hranjenju. Uz to, cijelo sam vrijeme radila sa psihoterapeutom. Nakon svega što sam prošla, jednostavno sam znala da moram pronaći opet svoj autentični način prehrane i vježbanja, naučiti jesti za čitav život i tako se desio posljedično taj spoj.
Svojim pratiteljima nudite Fitness i napolitanke online program. Kome je prvenstveno namijenjen i od čega se točno sastoji?
– Program je namijenjen ženama koje se bore s negativnom slikom o tijelu, koje čekaju da smršave ili promijene svoje tijelo da bi mogle biti, imati i raditi sve o čemu sanjaju i koje vjeruju da tek tada mogu prihvatiti svoje tijelo. Program pomaže ženama smanjiti važnost koju pridaju izgledu, odvojiti osjećaj vlastite vrijednosti od tijela, prestati brinuti o tuđim mišljenjima i brinuti o svom tijelu iz ljubavi.
Sigurni smo da ste svojim djelovanjem pružili podršku mnogim osobama koje se bore sa sličnim problemima i koje su se poistovjetile s vašim svjedočanstvom. Što biste u lavini povratnih informacija istaknuli kao nešto što je na vas ostavilo naročito jak dojam?
– Na svaku povratnu informaciju mi zasuze oči i svaka na mene ostavlja poseban dojam i teško mi je odvojiti nešto posebno. Navest ću jednu najsvježiju poruku koju sam dobila jučer, a to je poruka divne žene koja je nakon što je više od 10 godina slatko smatrala svojim neprijateljem, nakon što je pročitala knjigu, dala sebi dozvolu da pojede kolač.
Rad na razvoju pozitivnog odnosa prema vlastitom tijelu dug je i trnovit put. Imate li neki praktičan savjet koji vam pomaže u svakodnevici?
– Za mene je osnova rada u izgradnji pozitivnog odnosa sa svojim tijelom svjesnost o svojim mislima. Da su naše misli samo misli, da nisu činjenice, jer sve misli o tijelu su naučene od kulture koja tvrdi da su određena tijela bolja i više vrijede što je u srži problema. S tim mislima se ne borimo, već ih moramo prepoznati, osvojiti se od njih i preusmjeriti ih, odnosno mijenjati ih novim mislima. No ne mijenjamo ih pozitivnim mislima s obzirom na to da bi većina nas bila svjesna toga da si tako laže što bi bilo samo kontra efekt, već s neutralnim mislima kroz nježnost, razumijevanje i suosjećanje.
To se sve uči. No to stvarno je najučinkovitiji način koji mislim da nam treba svima u svemu. Isto tako, negativne misli o tijelu su do neke mjere normalne. Ne nestaju zauvijek. S njima se ne borimo nego ih sa znatiželjom promatramo. Kao i svaka neugodna emocija u životu, i te misli prođu. Svakako bih svakome savjetovala da za početak krene prakticirati i zahvalnost prema svome tijelu, na svemu što mu tijelo omogućuje. Jer ljudi koji imaju pozitivan odnos sa svojim tijelom ne obožavaju svoje tijelo i kako njihovo tijelo izgleda, već imaju duboko poštovanje i zahvalnost prema svome tijelu i skoro uopće ne razmišljaju o svom tijelu jer znaju da su toliko više od tijela.
Jeste li ponosni na napredak koji ste postigli kad usporedite svoj sadašnji odnos prema izgledu i obrasce razmišljanja s nekadašnjima? Osjećate li se slobodnije?
– Jako sam ponosna i moram priznati da nekad i sama još uvijek ne vjerujem da ja nisam ona Mateja nezadovoljna svojim tijelom koja u sebi ne može pronaći niti jednu jedinu dobru stvar jer to je bio osjećaj koji me pratio od djetinjstva i koji se s vremenom samo pogoršavao. U glavi sam sasvim druga osoba i percepcija mog tijela se potpuno promijenila.
Uvijek si kažem da ako sam uspjela to sve, onda stvarno mogu što god želim, koliko god mi se činilo nemogućim, jer imam takav veliki dokaz iza sebe da mogu uspjeti u nečemu što smatram nemogućim. Osjećam se slobodnije na toliko puno načina. Kad sam svoj mentalni prostor oslobodila od misli o tijelu, hrani i opsesivnom vježbanju, napokon sam dobila prostor da živim ispunjen i slobodan život.
Uživate li sad više u tjelovježbi budući da je ne shvaćate kao kaznu? Koji vam oblici fizičke aktivnosti pružaju najviše zadovoljstva?
– Tek sad uživam u vježbanju kad ga više ne smatram kaznom. Skoro sve ono prije bilo je čisto iz kontrole tijela i samozavaravanja da volim vježbati. Izgradila sam potpuno novi odnos s vježbanjem i kretanjem općenito. Imam strukturu treninga, ali i fleksibilnost i slušam svoje tijelo, ali i psihu ako mi govore da im trebaju odmor ili neka promjena u treninzima. Ja sam ipak samo rekreativka, nisam profesionalni sportaš i to je jedna od stvari koje u fitnessu danas vrlo lako prosječni rekreativac pobrka.
Fokus na izgled mi je u drugom planu, glavne namjere iza vježbanja su mi da budem snažna i mobilna, da osjetim benefite treninga u svakodnevnim situacijama. I da se igram. To je vrlo bitna stavka vježbanja na koju zaboravljamo. Tako da i dalje treniram jako slično kao i prije dok sam imala nezdrav odnos s vježbanjem, ali sada u normalnim količinama i bez prisile. Na van to onda možda izgleda isto, ali u glavi se odvijaju potpuni drugi procesi dok sam na treningu.
Imate li kakav završni savjet ili riječi podrške za sve one koji su pretjerano samokritični prema vlastitom izgledu te im se čini kao da su toliko zaglibili u začaranom krugu krivnje da ne mogu pronaći izlaz?
– Svakome bih rekla da rješenje sigurno nije nova dijeta i da krene s prihvaćanjem tijela. Da to što trenutno ne vole kako njihovo tijelo izgleda ne znači da ga ne mogu tretirati s poštovanjem. I neka ne umanjuju bitnost svoje borbe s tijelom. Sve to nezadovoljstvo je naučeno, može se odučiti uz pravu podršku. Svatko zaslužuje i treba živjeti u miru sa svojim tijelom.
Pročitaj i ovo:
- Anita Dujić Broadfoot: “Dvadesete su bile bezbrižnije i luđe, a tridesete su smirenije i odgovornije”
- Ivana Granić Vican: “Unikatan nakit ‘Soul of Nature’ i svijeće ‘Svicha’ plod su ljubavi, vremena i truda”
- Nana Milatić: “Prenatalni fitness nije samo vježbanje mišića, to je i odličan mentalni trening”
Naturala Life br. 14
Pretplati se na tiskano izdanje časopisa Naturala Life ili ga kupi na odabranim prodajnim mjestima i uživaj u sadržajima koji inspiriraju i mijenjaju perspektivu. Online izdanje čitaj besplatno na servisu Issuu.
Promaknula su ti prethodna izdanja časopisa Naturala Life i Naturala Health? Pročitaj ih online!
