Saša Fegić jedriličar je sa zagrebačkom adresom koji se može pohvaliti činjenicom da je, ni manje ni više nego – oplovio svijet! Zvuči nevjerojatno, a tako je nekako i bilo. Izazovi, uzbuđenja, ponos i uspomene koje će malo tko od nas doživjeti tijekom svog života obilježile su dvogodišnju plovidbu na jedrilici po imenu HIR 3. Saša je nesumnjivo ostvario san mnogih nautičara, a samom sebi dokazao da ništa nije nemoguće. Kako se odlučio na tako veliki podvig, tko mu je pravio društvo i jesu li ih zatekli neki neželjeni događaji? Otkrio nam je u razgovoru.
U svojoj biografiji imate stavku kojom se zaista rijetki mogu pohvaliti: činjenicu da ste oplovili svijet. Kako ste uopće došli na ideju poduzimanja takvog pothvata?
– Jedrim od svoje dvanaeste godine, Jadran sam prošao nebrojeno puta, bio sam i po Sredozemlju, ali uvijek su me fascinirale priče jedriličara koji su prešli ocean i došli brodom na drugi kraj svijeta. Ne smatram se posebno nadarenim jedriličarem, nisam sportaš, a i financije su uvijek problem, pa nisam mislio da ću ikad uspjeti krenuti na neko dalje putovanje. Ali kad sam kupio legendarnu jedrilicu HIR 3 koja je već prošla sve oceane, mislio sam da nema razloga da barem ne pokušam i ja.
Koliko je trajao proces planiranja i pripreme?
– Kad sam kupio brod, bio je u tako lošem stanju da sam morao popraviti i obnoviti doslovno sve na njemu. Pune dvije godine sam radio na brodu prije nego sam uspio prvi put zajedriti s njim, a još dvije godine je trebalo da sve pripremimo za kretanje na put oko svijeta. Sve skupa, četiri godine priprema i nakon toga više od dvije godine plovidbe.
Kako su ljudi oko vas reagirali kad ste im po prvi put izložili svoj plan i objasnili da se planirate otisnuti – doslovce – na kraj svijeta?
– Gledajući unatrag, mislim da je malo tko vjerovao da ću ja bilo gdje ići. U početku nisam ni sam bio siguran da je to moguće. Svi su se čudili i željeli mi sreću, samo poneki iskusni jedriličari su mi rekli da je ruta koju sam isplanirao prezahtjevna za taj brod, a samim time i za mene.
Mojoj majci nije bilo drago čuti da idem na put, ali prihvatila je ideju i podržavala me cijelo vrijeme. Isto tako, jako puno prijatelja i kolega mi je pomagalo u pripremama, a Marinu sam upoznao kad sam već dogurao dosta daleko u planiranju puta, i mislim da je bilo prekasno da me pokuša odgovoriti, pa joj nije preostalo ništa drugo nego da mi se pridruži.
Iako se u pravilu na plovidbu oko svijeta kreće od istoka prema zapadu, vi ste se odlučili za suprotni smjer i, samim time, za značajno težu rutu. Što je dovelo do te odluke? Neki bi rekli da ste si tako zakomplicirali život. Jeste li ikad požalili što niste išli linijom manjeg otpora?
– Od početka nikome nije bilo jasno zašto želim ići ‘u krivom smjeru’ oko svijeta, jer najlakše je jedriti into the sunset, od istoka prema zapadu, ekvatorijalnom rutom kroz Panamski kanal. Na toj se ruti jedri uglavnom uvijek lagano niz vjetar, prate se sezone i uvijek je toplo. Ruta kojom su plovili stari jedrenjaci prije nego što je prokopan Panamski kanal više nikome nije privlačna. Iz Europe do Južne Afrike, preko južnog Indijskog oceana, Australije, preko južnog Pacifika i oko zloglasnog rta Horn na jugu Južne Amerike idu samo još najekstremnije oceanske regate poput The Ocean Racea i Vendee Globea.
Plovidbu kroz ‘urlajuće četrdesete’ i ‘vrišteće pedesete’ blizu Antarktike gdje je uvijek hladno, vjetrovito i valovito izbjegavaju i veliki trgovački brodovi. U početku sam htio i ja ići lakšim putem, ali sa svojim brodom preploviti Južni ocean i obići tri znamenita rta (rt Dobre nade na jugu Afrike, rt Leeuwin na jugozapadu Australije i najveći rt Horn na jugu Južne Amerike) bio mi je životni izazov. Kada su jednom pitali Georgea Malloryja zašto se ljudi penju na Mount Everest, on je odgovorio: „Zato što je tamo“. Nema logičnog objašnjenja zašto sam se odlučio na najtežu moguću rutu. To je bio moj Mount Everest. Nikad nisam požalio. Linijom manjeg otpora uvijek mogu ići.
Tijekom ekspedicije oslanjali ste se na pomoć svoje vjerne posade, o čemu svjedoči i činjenica da se simpatično skupno nazivate Sailing Tribe, tj. ‘jedriličarsko pleme’. Kako ste okupili njene članove? Je li bilo teško procijeniti tko vam se čini dovoljno pouzdanim za pustolovinu toliko izazovnu poput ove?
– Kad sam kupio HIR 3 mnogima je bilo simpatično što želim obnoviti taj legendarni brod i sami su mi nudili pomoć. Imao sam sreću da sam kroz posao u charteru i klub ‘Dobro More’, kojem sam jedan od osnivača, imao prilike upoznati i sprijateljiti se s puno istomišljenika. Radim kao skiper i instruktor jedrenja pa znam već dosta dobro procijeniti ljude, ali i sama činjenica da je netko bio spreman sa mnom ići ‘na kraj svijeta’ bila je jak argument da će posada biti pouzdana.
Kakva je atmosfera vladala na brodu? Je li često dolazilo do nesuglasica između članova posade ili je više-manje išlo glatko?
– Iz Malog Lošinja, preko Sredozemlja, pa sve do Zelenortskih otoka bilo nas je petoro na brodu. Bila je gužva, ali vrijeme je bilo povoljno, sve je išlo više-manje po planu i atmosfera je bila odlična. Ostatak puta smo na brodu bili samo u dvoje ili troje. Pola svijeta je sa mnom prošla Marina, a drugu polovicu Nebojša.
Dobro smo se slagali, ali kako su mnogi i sami naučili u karanteni, nije lako biti s nekim u izolaciji na tako malo prostoru, a još teže je na brodu koji nema niti jedna vrata (osim na kupaoni), a plovi oceanima tisućama milja od civilizacije. Zato je tolerancija najvažnija odlika ljudi na brodu. Nije uvijek bilo lako, ali nismo se ni svađali, barem ne na glas (smijeh). Etapa od Cape Towna do Pertha trajala je 85 dana, od Aucklanda do Puerto Williamsa 66 dana, i još uvijek smo si svi dobri!
Ispričajte nam nešto o sretnoj jedrilici koju je dopala ta čast da vam posluži na ovoj ekspediciji. Jedrilica HIR 3 već je iza sebe imala turbulentnu prošlost – štoviše, 40 godina prošlosti. Većina bi na sam spomen njene starosti pobjegla glavom bez obzira, no vas to nije obeshrabrilo. Kako ste se odlučili baš za nju?
– Jedrilicu HIR 3 je još 80-ih godina prošlog stoljeća proslavio Mladen Šutej. On je s njom postao prvi Hrvat koji je sam preplovio Atlantik, a poznata je postala u serijalu Marija Saletta ‘Jedrima oko svijeta’ kada je kao prva Hrvatska sportska jedrilica oplovila rt Horn i oplovila svijet. Nakon toga je teško nastradala kad se za vrijeme rata našla u Dubrovačkoj marini.
U bombardiranju je zadobila 286 rupa na trupu, ali Šutej ju je uspio spasiti. Kasnije je prodan, a novi vlasnik se nažalost nije mogao brinuti za brod i punih deset godina je propadao u Vrsaru kad sam ga ja ponovno pronašao. Na tom brodu sam jedrio sa Šutjem 1992. godine kao 14-godišnjak i bilo mi je žao vidjeti da jedrilica takve slavne povijesti propada. Potrošio sam sav novac, vrijeme i energiju koju sam imao na obnovu HIR-a 3.
Vaša je ekspedicija trajala nevjerojatnih 28 mjeseci. Tako dugo razdoblje nije moglo proteći bez barem ponekog nepredviđenog događaja ili nezgode koji su vas, barem nakratko, izbacili iz takta. Postoji li neki trenutak kojeg se naročito nerado sjećate? Jeste li ikad razmišljali o odustajanju?
– Originalni plan je bio da će put trajati godinu dana. No kad nam je nasred Atlantika pukla prednja pripona koja drži jarbol morali smo skrenuti u Brazil kako bi to popravili. To znači da umjesto da smo plovili direktno u Južnu Afriku, mi smo morali dva puta prijeći Atlantik da dođemo do Cape Towna. Tada je postalo jasno da će put trajati najmanje dvije godine zbog toga što ćemo zakasniti na sezonu prelaka Južnog oceana.
To je bio jedini trenutak kad sam razmišljao o povratku, ali brzo sam odlučio ići dalje. Nakon toga nije bilo više niti mogućnosti za odustajanje. Otišli smo predaleko da bi se vratili. Naprijed je postalo natrag (smijeh)! Ista pripona puknula nam je i u Bassovom prolazu između Australije i Tasmanije. Tada smo jedva spasili jarbol i brod, ali znao sam da moramo dalje. U Melbourneu smo uspjeli sve popraviti i nastaviti.
Najveću havariju imali smo nakon oplovljivanja Cape Horna kad nas je na južnom Atlantiku zahvatila jaka ciklona. Jedan val se prelomio preko broda i umalo nas je prevrnuo. Na palubi su stradala jedra i palubna oprema, unutrašnjost je bila poplavljena i sva struja i elektronika na brodu je prestala raditi. No uspjeli smo doploviti do Mar del Plate, opet sve popraviti i nastaviti dalje. Kad se sad sjetim tih trenutaka, više mi se ne čine tako strašnima. Čovjek uvijek zapamti ono što je bilo dobro – da nije tako, malo tko bi plovio oceanima.
Naravno, niste cijelo vrijeme proveli na brodu već ste povremeno morali pristajati zbog popravaka te obnove zaliha i goriva, a ti su trenuci ujedno služili kao prilika za upoznavanje drugih kultura diljem svijeta. Što biste izdvojili kao jednu od zanimljivijih anegdota koja je iznikla iz vaših druženja s lokalnim stanovništvom?
– Najljepše uspomene vezane su uz ljude koje smo upoznali na putu. Teško je izdvojiti jednu anegdotu uz toliko lijepih sjećanja. Na Zelenortskim otocima sprijateljili smo se s Ukrajincima koji su sagradili jedrilicu od aluminijskih limova koji su originalno bili namijenjeni za njihovu verziju Space Shuttlea i s kojom su oplovili Cape Horn, zahvaljujući Marinu proveli smo nezaboravnih mjesec dana u jednom od najprestižnijih svjetskih jedriličarskih klubova, Cruising Yacht Club of Australia u centru Sydneyja, na Fidžiju smo upoznali ljude koji godinama već žive na svojim brodovima i uživaju u jedrenju oko svijeta…
U Aucklandu smo bili na kućnoj probi kod Gorana na kojoj su nam Maori i Tongoanci pjevali pjesme Dalmatinskih klapa (na hrvatskom!), Čileanci su nas dočekali kao heroje i proslavili s nama oplovljavanje Cape Horna ‘na kraju svijeta’, u najjužnijem klubu na svijetu – Club de Yates Micalvi koji je zapravo stari nasukani trgovački brod koji služi kao marina, u Brazilu smo za vrijeme proveli dva tjedna u malom škveru u najopasnijem dijelu Salvadora gdje su nas svi htjeli upoznati…
Premda se na brodu zasigurno već godinama osjećate kao kod kuće, mora da ipak postoje neke stvari koje vam čak i nakon svog ovog vremena predstavljaju trn u oku. Koji vam vid života na brodu najteže pada?
– Popravci. Svaki brod zahtjeva redovito održavanje, a na HIR-u koji već ima četrdesetak godina (kao i ja) uvijek se ima nešto za popravljati. Popravci motora, palubne opreme, plastike, drva, elektronike, šivanje jedara. Nikad nije dosadno, ali ponekad bi bilo lijepo da se nema što za raditi (smijeh).
Kažu da je kod kuće najljepše. Iako vam putovanja u daleke krajeve očigledno nisu strana, bude li vam ipak drago svaki put kad nakon dužeg izbivanja opet kročite na hrvatsko tlo?
– Lijepo je vratiti se kući gdje je sve poznato, a najdraže mi je opet vidjeti i družiti se s dobrim prijateljima.
Imali ste svaki razlog za slavlje kad ste se vratili u domovinu s ovako velikim uspjehom iza vas. Kako ste proslavili ovaj trijumf?
– Mali Lošinj priredio nam je nezaboravan doček. Ispred luke čekali su nas loger Nerezinac i gotovo sve domaće jedrilice. Uz sirene i baklje su nas dopratili do rive gdje smo sa svima popili čašu šampanjca. Nažalost, zbog ponovnog pooštravanja epidemioloških mjera u to vrijeme i zatvaranja nismo uspjeli napraviti veliku feštu. Možda uspijemo za promociju knjige.
Na temelju svojih bilješki vođenih tijekom putovanja napisali ste knjigu naslovljenu My Way Around the World. Je li bilo teško okupiti svoje doživljaje na jednom mjestu i odlučiti što izdvojiti, a što zanemariti?
– Nije mi bilo lako pisati, ali budući da se za vrijeme plovidbe na oceanu ima puno vremena, svaki sam dan pomalo bilježio događaje, pa kad smo se vratili većina je teksta već bila napisana. To ipak nije bilo ni pola posla jer nakon toga je sve trebalo urediti, dizajnirati, a još treba napraviti i zadnje korekcije prije nego se može tiskati.
Imate li još koji podvig na svojoj listi želja ili je sad ipak vrijeme za zasluženi odmor do daljnjega?
– Trebalo se malo odmoriti nakon povratka, ali ideja za neke sljedeće prekooceanske plovidbe ne nedostaje. Pozivam sve zainteresirane za plovidbu, kako Jadranom, tako i oceanima da nam se pridruže.
U naše se Jedriličarsko pleme mogu preko platforme Patreon učlaniti svi zainteresirani. Tamo svaki tjedan objavljujem blog, novosti, kao i mogućnosti za jedrenje na HIR-u. Pridružite nam se!
Pročitaj i ovo:
- Spomenka Saraga: „Obožavam Afriku – priroda i ljudi su čudesni“
- Riana Petanjek: “Da ne živim u Zagrebu, New York bi bio moj dom”
- Kristijan Iličić: „Najradije putujem sa zaručnicom Andreom“
Naturala Life br. 14
Pretplati se na tiskano izdanje časopisa Naturala Life ili ga kupi na odabranim prodajnim mjestima i uživaj u sadržajima koji inspiriraju i mijenjaju perspektivu. Online izdanje čitaj besplatno na servisu Issuu.
Promaknula su ti prethodna izdanja časopisa Naturala Life i Naturala Health? Pročitaj ih online!
