Rianu Petanjek teško je opisati u nekoliko riječi jer ono što je ova atraktivna TV voditeljica uspjela dosad doživjeti, većina nas neće ni za cijelog života. Otkako se kao tinejdžerica otisnula na svoje prvo samostalno putovanje na Maltu, kovčege praktički nije ni spremila. Od prijevoznih sredstava najradije bira svoj Harley, na kojem je svojedobno proputovala i „zloglasni“ Route 66, a kaže kako su se njezini bližnji već naviknuli na taj avanturistički duh koji nikada ne spava. Zavirila je u gotovo svaki kutak svijeta, i to potpuno sama, naglašavajući kako bi se baš svatko trebao bar jednom u životu odlučiti na samostalno putovanje.
Iako joj je pandemijska godina pomrsila račune na tom planu, ljubav prema putovanjima pretočila je u emisiju CoolTurist Nove TV u kojoj već nekoliko mjeseci prenosi doživljaje iz Južne Amerike. Iako se u njezinu putopisnom stažu mogu pronaći brojne lude avanture, kao jednu od najvećih navodi život u Indiji, gdje je provela pola godine radeći posao urednice američkih novina. Zvuči li i vama ovo kao dobar scenarij za uzbudljiv film? A ovo je tek djelić onoga što vam Riana donosi…
Bajkerica, svjetska putnica, pustolovka, novinarka i voditeljica – nešto od toga ili sve to zajedno? Tko je Riana Petanjek i u kojoj ulozi trenutno najviše uživaš?
– Pa, evo, sve to zajedno ili jednostavno ja sam netko tko želi što više toga naučiti i što više zemalja i kultura upoznati. Iskreno, u ovoj ulozi „putnice“ trenutno najmanje uživam, jer mi je, kao i mnogima, aktualna pandemija uvelike poremetila planove. No zato su se ostvarile neke druge stvari u kojima trenutno uživam. Zapravo sam beskrajno sretna jer već nekoliko mjeseci donosim doživljaje iz Južne Amerike na male ekrane u emisiji CoolTurist Nove TV, koju od ove sezone i službeno uređujem. Tako da najviše zapravo uživam u uredničkoj poziciji, u internacionalnim gostima koje nalazim, hrani koju pripremamo, u priči koja na kraju svake epizode dođe do gledatelja. Kako sam Južnom Amerikom putovala sama, kadrovi koje sam tamo ulovila i montiranje tih kadrova, u kombinaciji s gostima iz tih zemalja, trenutno me beskrajno vesele.
Kada se rodila tvoja ljubav prema putovanjima?
– To mi je teško reći jer imam osjećaj da je to oduvijek bilo u meni, da se neki ljudi rode s tom potrebom za putovanjima, a kod nekih drugih je ona ipak nešto manja. Malta je bilo moje prvo samostalno putovanje gdje sam kao tinejdžerica otišla u njihovu školu engleskog i mislim da sam tad zaključila da želim vidjeti sve zemlje svijeta.
A kada se rodila tvoja ljubav prema vožnji na dva kotača?
– Mislim da je to doslovno ostatak iz prošlog života, ako vjerujete u takve stvari, jer uopće ne znam kako bih to drukčije objasnila. Nitko u mojoj užoj i široj obitelji nikad nije bio bajker, a opet se sjećam da sam već kao dijete od 5-6 godina maštala da će moj mali BMX bicikl jednog dana postati motor. I tako sam već s 13 godina imala prvi motor, koji je doduše tad bio skuter, ali postupno sam prelazila na veće motore. I ostalo je povijest.
Na Harleyu si prošla Route 66, i to sama! Bi li se i danas odlučila za jedan takav pothvat ili si danas ipak malo opreznija?
– Za to bih se uvijek, ali baš uvijek, odlučila. To je i dalje moje najljepše i najsigurnije putovanje, iako vam to na prvu možda čudno zvuči. Kod tog putovanja jedina opasnost je bila sama vožnja motorom, što je isto, gdje god da sjednete na motor. Opreznija jesam svakako, no u nekim drugim stvarima. Primjerice, znatno se manje imam potrebu dokazivati samoj sebi nekim pothvatima, no u tu priču ne ulazi Route 66, to je i dalje samo jako lijepo iskustvo. Jako mi je drago što će u sklopu mojih CoolTurist specijal epizoda i moja Route 66 avantura, kao i kadrovi koje sam ondje snimila dobiti svoj nastavak, pa se nadam da ću svima uspjeti prenijeti zašto je to sve samo ne opasna cesta.
Zanima me što su rekli tvoji najbliži kada si im saopćila da krećeš na avanturu dugu 4 tisuće kilometara?
– Godinu prije te avanture živjela sam u Indiji, tako da im je, uspoređujući s tim, Route 66 svima bila olakšanje (smijeh). Ne sjećam se točno svih reakcija, ali uglavnom su mi svi bili potpora jer sam ih već dotad itekako navikla na duga i daleka putovanja. Nekoliko godina prije toga sam već radila roadtrip, sama po Americi, automobilom, pa im je Route 66 došao kao nešto normalno.
Koliko je trajalo to putovanje?
– Dva tjedna, no ako nekog zanima, može se ostvariti i u kraćem vremenskom razdoblju. Moje je uključivalo puno zaustavljanja i snimanja, ali opet da bi se baš uživalo, možda je dva tjedna optimalno.
Što je bilo najluđe i najhrabrije što si ikada napravila, je li to bio Route 66 ili nešto drugo?
– Nekad lude stvari ispadnu nešto što nismo planirali i obratno. Iako je R66 zvučao ludo na početku, to je na kraju ispalo potpuno drugačije putovanje. Kod Južne Amerike je priča bila potpuno ista, stvarno sam očekivala svašta i mislila da je to što idem sama u Brazil suludo, no na kraju je i to putovanje bilo divno iskustvo. S druge strane, kad sam odlučila prihvatiti posao urednice američkih novina u Indiji, nisam očekivala da radim neki toliko lud korak i nisam mislila da će mi toliko hrabrosti trebati za preživjeti u Indiji 6 mjeseci, a to je ispalo nešto potpuno ludo. Indija i moj život tamo bili su sve samo ne lagani i ugodni, pa možemo reći da je to bilo najluđe, iako nije bilo samo putovanje. Život u Indiji ni za jednu ženu nije lagan, a kad si još bijela i plave kose, onda to stvarno postane najluđa stvar ikad, pritom ne mislim „pozitivno najluđa“.
Osim Indije, jesi li se još negdje osjećala nelagodno?
– Hm… Kao žena ne, no kao bjelkinja u nekim dijelovima Afrike itekako sam se osjećala prilično neugodno. Bilo je nekih trenutaka u Keniji kad su meni i prijatelju prolaznici pokazivali srednji prst isključivo zato što smo bijeli. Nije da ih ne razumijem ili da me to ljutilo, samo nije bilo ugodno. Za ostale nelagodnosti smatram da je važno poštovati pravila zemlje u koje odlazite, primjerice, ako je zakon da pokrijete ramena, onda to napravite i puno potencijalnih neugodnosti ste već izbjegli.
Neki putuju da bi upoznali svijet, drugi da bi pobjegli od sebe i života kakvog vode, a treći da bi bolje upoznali i razumjeli sebe. Zašto ti putuješ?
– Možda ću vas razočarati odgovorom, ali najsličnije mom odgovoru je upoznavanje svijeta, iako su putovanja kod mene sama sebi smisao i svrha. Presretna sam što sam ih s godinama uspjela pretvoriti u posao – bilo da se radi o periodu u kojem sam bila turistički vodič ili sad, kad u suradnji s medijskim kućama, odlazim na putovanja po sadržaj i priče.
Danas sve više i više žena putuje solo. Zašto je dobro putovati solo i što su ti takva putovanja donijela?
– Drago mi je ako je tako. Takva putovanja donijela su mi sve, od ogromne promjene u načinu razmišljanja o samoj sebi i svojim mogućnostima do pomicanja vlastitih granica. Poništila su mi brojne strahove i neupitno otvorila mnoge vidike. Svako novo samostalno putovanje napravilo je neku promjenu koja je u tom trenu bila nevidljiva, ali koju sam ubrzo shvatila kod nekog novog pothvata. Primjerice, nestali su moji strahovi koje sam prije imala. Sjećam se kad sam se odlučila preseliti u San Francisco zbog studija i brojnih strahova koje sam tad imala, a koje sam jednostavno ugasila rečenicom: „Ma daj, ti si i Indiju preživjela.“ To je sad banalni primjer, ali puno je takvih trenutaka.
Što ti je najizazovnije vezano uz solo putovanje?
– Ugasiti strah koji možda postoji prije negoli krenem. Ponekad imam osjećaj da mi teže pada odluka, nego sam odlazak. Znam da to zvuči čudno nakon svih zemalja gdje sam već bila sama, ali uvijek postoji taj neki crv u glavi. Nekad je i dosta naporno biti sam i oslanjati se isključivo na samoga sebe, no opet to ima i masu prednosti, pa se sve zaboravi.
Što ili tko ti najviše nedostaje na tvojim putovanjima?
– Moji najbliži, i to u onim najljepšim trenucima koje bi vrijedilo podijeliti s nekime.
Koliko si najviše vremena provela na nekom putovanju izvan Hrvatske?
– Ako ne brojimo nekoliko godina života u SAD-u, višemjesečni život u Indiji ili višegodišnji u Sloveniji, onda bih rekla 3 mjeseca jugoistočne Azije. Ili je to možda bilo i više? Iskreno se i ne sjećam, jer je to bilo 2011. godine.
Čemu su te naučila putovanja?
– S obzirom na to da se sam stekla čak tri fakultetske diplome, morat ćete me ozbiljno shvatiti kad vam kažem da su putovanja ipak najbolji učitelji od svega. No, neću nabrajati puno toga nego ću se koncentrirati na ono meni najdraže, a to je da te bez obzira na spol, nauče tomu koliko si malen ispod zvijezda i koliko je važno uživati u malim stvarima i jednostavnim trenucima te biti fer prema ljudima oko sebe. Još je važnije to koliko smo svi povezani na nekim razinama i kako uvijek postoje različite opcije u životu.
Naučila su me kako nema potrebe družiti se s ljudima koji ti ne odgovaraju jer u nekoj drugoj zemlji ili gradu postoje oni koji će ti više odgovarati. Naučila su me kako ne treba trpjeti loše poslove zbog kojih se ne osjećamo dobro jer uvijek ima drugih opcija na cijelom svijetu, samo ih treba pronaći ili stvoriti. Naučila su me kako uopće ne trebamo živjeti u nekom gradu ili zemlji gdje smo se eventualno rodili, jer uvijek imamo toliko drugih opcija… To vrijedi za svaki segment našeg života.
O svojim si putovanjima napisala i knjigu „Slane banane“. Zašto baš taj naziv?
– Zato što su me pratile kroz dvije godine intenzivnog putovanja koje je uključivalo i život u Indiji. U svakoj su se zemlji u nekom obliku pojavile i izazvale kod mene različite reakcije, ovisno o okolnostima. One su me zapravo u Indiji i inspirirale da napišem knjigu, pa su se nametnule kao logičan naslov.
Koji te osjećaj najviše preplavi kada sjedneš na motor, upališ ga i kreneš na put?
– Osjećaj sreće, ali i osjećaj poštovanja prema cesti, motoru. Kad su dulja putovanja u pitanju onda, naravno, i određena doza straha i uzbuđenja, ali i jedna velika količina stresa upravo iz tog straha hoće li sve ići kako treba i završiti dobro. Beskrajno volim vožnje motorima i to je moja prava meditacija, ali ipak uvijek imam na umu koliko je opreza potrebno i koliko poštovanja moram imati prema istoj toj cesti.
Prošle si godine proputovala Južnu Ameriku – opet solo. Što te tamo najviše fasciniralo? Koji su ti dijelovi Južne Amerike i koje zemlje najdraži?
– Jao, sve! Ne znam uopće otkud da počnem jer je svaka zemlja imala nešto svoje čime me oduševila. Iako sam išla na taj put s velikom dozom straha, sve je ispalo daleko bolje nego što sam uopće mogla zamisliti. U Brazilu me potpuno oduševila hrana, noćni život, ljudi, ali i prirodne ljepote. Argentina i kraj svijeta, kao i njihov dio Patagonije, bili su sve što sam kao zaljubljenik u prirodne ljepote očekivala… i još više.
Vožnja Beagle kanalom i Ognjena zemlja su prepuni doživljaja i osjećaj da ste na kraju svijeta uistinu je opipljiv, dok su Argentinci najsimpatičniji narod na planetu, bez sumnje. Čile i Patagonija su ostvaren san svakog zaljubljenika u planine i planinarenje. Peru i mistika te zemlje, povijest i kultura, kao i činjenica da su neke stvari iste još od doba Inka bili su neponovljivo iskustvo, dok je Bolivija prirodno čudo sa svojom slanom pustinjom i gradom La Pazom. Urugvaj je, recimo, bio potpuno iznenađenje. Mogu reći da mi je najdraži grad – Buenos Aires.
A hrana? Koliko važnu ulogu igra hrana na tvojim putovanjima? Baciš li, onako usput, nešto u sebe, tek da imaš „goriva“ za dalje ili voliš isprobavati neke nove okuse i otkrivati nova jela?
– Apsolutno spadam u ovu verziju putnika koji ubaci u sebe nešto usput, samo da mogu nastaviti dalje, ali opet ću se itekako potruditi isprobati lokalne specijalitete jer je to važno za potpuni doživljaj zemlje. Kad sam na putovanjima, stvarno dajem sve od sebe da jedem ono što jedu lokalci. Stvarno su rijetke zemlje u kojima nije bila takva priča, ali opet sam probala ono što jedu lokalci prije negoli sam rekla da mi ne odgovara.
Što bi preporučila našim čitateljicama koje bi se odlučile za solo putovanje – koje su po tebi najsigurnije zemlje za takvo putovanje?
– Da krenu što prije, a da si za života moraju obećati bar jedno solo putovanje. Za one koje tek kreću u taj svijet, rekla bih SAD ili neke europske prijestolnice, jer su kulture najsličnije nama, pa nema puno šokova. Onda svakako Tajland, koji je turistička i beskrajno zahvalna zemlja… Isprva će vam biti neobično da putujete sami, no ubrzo ćete shvatiti da nikada niste uistinu sami, da će vam u život ući neki novi ljudi, neki novi prijatelji, a vi ćete sa zahvalnošću gledati na svako takvo iskakanje iz vlastite zone komfora. I poželjet ćete nakon prvog što više takvih putovanja.
Pročitaj i ovo:
- Domagoj Sever: „Putovanjima sam pomaknuo i vlastite granice“
- Spomenka Saraga: „Obožavam Afriku – priroda i ljudi su čudesni“
- Kristijan Iličić: „Najradije putujem sa zaručnicom Andreom“
Naturala Life br. 13
Pretplati se na tiskano izdanje časopisa Naturala Life ili ga kupi na odabranim prodajnim mjestima i uživaj u sadržajima koji inspiriraju i mijenjaju perspektivu. Online izdanje čitaj besplatno na servisu Issuu.
Promaknula su ti prethodna izdanja časopisa Naturala Life i Naturala Health? Pročitaj ih online!