Jeste li se pitali zašto On može biti dovoljno samodostatan i zadovoljan svojim životom da jednostavno uživa, bavi se samim sobom, svojom karijerom, hobijima – bez prevelike „potrebitosti“ za ženom, vezivanjem, romantikom i seksom? I zašto vi to isto ne možete postići; pa kad ste u vezi nastojite je pošto poto zadržati, a kad ste single nastojite što prije pronaći partnera?
U ovom tekstu obraćam se isključivo ženama, i to onima koje su ovisne o vezi, ljubavi ili romantici, jer je u društvu više ovisnih žena, nego ovisnih muškaraca (iako sve napisano vrijedi i obrnuto, kao i za homo i heteroseksualne veze). Moji članci na ovu tematiku prvenstveno se zasnivaju na knjizi „Žene koje previše vole“ Robin Norwood. Ako se prepoznate u tematici, predlažem vam svakako da se bacite na literaturu, vrijedno je i pomaže.
Carrie & Mr. Big sindrom – voljeti muškarca koji ne uzvraća ljubav
Mr. Big je šarmantan, zavodljiv, samopouzdan, uspješan, zabavan, povremeno brižan. Ali, on je također distanciran, često i hladan, ne može/želi se (oba)vezati, ne može izreći „You are the one“, u vezi vidi ponajviše „sebe“, a ne „njih dvoje“, tu je, ali istovremeno je stalno jednom nogom izvan veze. Njega u vezi ne drži ljubav, već ugađanje vlastitom ja, a istovremeno Carrie hrani otrovnim nježnostima.
Carrie je arhetip svega ženskog i ženstvenog – to je razlog zbog kojeg se sve možemo poistovjetiti s njom. Međutim, ona je i žena koja „previše voli“. Žudi za ljubavlju i bliskosti, potpunoj predanosti u vezi – i kad to dobije (utjelovljeno u liku Adiana) ne zaljubljuje se u njega potpuno.
Osjeća da joj je previše njegove pažnje, pomalo joj je dosadan, voli ga, ali nekako nije sigurna da želi ostati s njim. Duboko u sebi cijelo vrijeme žudi za Big-om; čovjekom za čiju se ljubav i pažnju mora grepsti i truditi te pristajati na mrvice.
Svaka od nas najvjerojatnije je barem jednom u životu iskusila kako je to zaljubiti se u muškarca koji ne uzvraća ljubav, pažnju i bliskost na način na koji nam je potrebno. Žena sa zdravom dozom samopoštovanja i ljubavi prema sebi takvog će muškarca vrlo brzo ostaviti. No ona koja je u djetinjstvu trpjela od manjka osjećaja sigurnosti, bezuvjetne roditeljske ljubavi, brige, pažnje i nježnosti – zaljubljivat će se u muškarce koji će je svojim ponašanjem dovoditi do istog stanja i osjećaja deficita i nedostatnosti koje je doživjela u djetinjstvu.
Muškarac u kakvog se zaljubljuje žena koja previše voli ne mora biti ekstreman u svom ponašanju, kao na primjer zlostavljač. On može biti hladan i distanciran, neodgovoran, depresivan i neraspoložen, „Petar Pan – vječni dječak“, neugodan, zajedljiv i kritičan, nesposoban za odrasli život, ovisnik koji ženu vara s alkoholom, pretjeranim radom, ženama, kompjuterskim igricama, drogama, kockanjem, „Don Huan“… Kakav god tip muškarca bio, žena od njega ne dobiva zdravu količinu poštovanja, ljubavi, pažnje i bliskosti.
Što znači pretjerana ljubav?
Sjedite s prijateljicama na kavi i uživate u društvu. Ali zapravo ne uživate potpuno, jer vam oko stalno bježi na mobitel „Zašto se on još ne javlja?“ Ili idete u šoping i vodite njega sa sobom, iako znate da se zapravo dosađuje dok vi razgledavate ženske krpice. Nekako vam je prazno bez njega, trebate ga pored sebe… u svakom trenutku.
Pretjeranu ljubav opisuje i ovaj razgovor između klijentice i psihoterapeutkinje:
- „Ne mogu zamisliti život bez njega. Stvarno ne bih mogla bez njega.“
- „Zamislite da ga ostavljate. Kako je biti ponovo sama?“
- „Ajoj strašno, nepodnošljivo. Osjećam ogromnu prazninu u sebi, gotovo mučninu. Grozno, grozno. Ne mogu niti zamisliti.“
Ne moći zamisliti život bez muškarca znači biti ovisna. Mahnito tražiti novog partnera odmah nakon prekida, znači biti ovisna o vezi. Ne moći bez njega, znači učiniti sve i trpjeti svašta da ne dođe do prekida. Ono što nazivamo ludom ljubavi i strašću, izgaranjem od zaljubljenosti, gubljenjem glave – zapravo je patologija, a ne ljubav i predanost. Što je više ludila, strasti i „kemije“ u vezi, to je veća šansa da će ta veza kasnije biti problematična.
Svaki ljubavni odnos obuhvaća i element ovisnost, što samo po sebi ne mora biti loše. Nitko od nas nije toliko samodostatan da uopće ne treba drugu osobu. Odnos postaje ovisnost onda kada se svi sitni elementi ovisnosti „ja te trebam“ toliko prošire da postaju sila koja upravlja vašom privrženosti. To stvara unutarnju prisilu koja nas lišava slobode da volimo drugu osobu na temelju slobodnog izbora i slobode između održavanja ili prekidanja odnosa.
Stupanj gladi za privrženosti što ćete ga osjećati i u odrasloj dobi, i koji će utjecati na vaše odnose, uvelike ovisi o vašem ranom djetinjstvu i tome koliko su vaši roditelj zadovoljili vašu potrebu za privrženosti, a kasnije i potrebu za neovisnosti.
Evo kako, u odrasloj dobi, zvuči glad za privrženosti:
- Osjećam da potpuno živim samo kad sam u ljubavnom odnosu.
- Osjećam se nepotpuna bez njega. On me čini cjelovitom.
- Kad bih ga izgubila, ne bi bilo vrijedno živjeti. On je moja sreća.
Ovisni ste o drugoj osobi onda kada vaši osjećaji za privrženosti i bliskosti nadjačaju glas razuma kad je potrebno napustiti lošu vezu, tj. kad vaša potreba za privrženosti nadvladava vašu sposobnost da postupate u svoju korist. Ako se držite lošeg odnosa, između ostalog i zato što se nečega bojite (na primjer biti sami), upitajte se čega se zapravo bojite i od kuda potječe taj strah?
Kad pitam svoje klijente (ovdje je najčešće riječ o ženama) što ih sve drži u lošoj vezi, jedan od prvih odgovora je: strah od samoće. Kad opisuju svoju fantaziju o tome kako izgleda samački život najčešće shvate kako i nije tako loše kao što su zamišljale; zapravo im bude uzbudljivo razmišljati o tome.
Ono što navode kao zastrašujuće osjećaj je duboke praznine, za koju misle da bi osjećale bez muškarca. A taj osjećaj nema puno veze sa samostalnim životom, on je njihovo sjećanje na osjećaj napuštenosti i praznine koji su osjećale dok su bile djeca.
Što vidiš, to ćeš i dobiti
Kad se zaljubimo i vidimo potencijal onoga što bi muškarac mogao postati, a ne stvarnog muškarca – upravo onakvog kakav je, postoji velika šansa da ćemo se razočarati kad „progledamo“ i upoznamo tog istog muškarca sa svim onim karakteristikama pred kojima smo zatvarale oči u početku.
Žene koje previše vole zaljubljuju se u muškarce koji su na neki način nedostupni, djelomično dostupni ili hladni te ga one svojom ljubavlju pokušavaju otopiti i pridobiti njihovu pažnju.
Često žive u zabludi: „Ispod njegove hladne vanjštine postoji divan, topao, brižan muškarac. Ako mu budem davala dovoljno ljubavi, pažnje, ako budem zadovoljavala njegove potrebe, otopit ću ga i proniknuti do tog neiskorištenog potencijala.“
Ljubavni trokut 500
Žene koje previše vole gaje nadu da će se one same jednog dana uspjeti dovoljno promijeniti i time će potaknuti promjenu u njemu. One zapravo ne vide muškarca onakvog kakav on stvarno je i što stvarno nudi, već isključivo gledaju (fantaziraju) njegove potencijale, tj. ono što bi on mogao postati. Sve njihove aktivnosti i nastojanja usmjerena su na kontroliranje njegovog ponašanja i osjećaja, mijenjanje i prilagođavanje sebe njegovim potrebama i željama. I to sve u nastojanju da će se on promijeniti i postati njihov princ iz bajke (brižni roditelj kakvog nikada nisu imale).
Što se on lošije ponaša prema njima, to one jače pokušavaju uspostaviti kontrolu nad njim i njegovim ponašanjem, više se trude, popravljaju same sebe, vjerujući da s njima nešto nije u redu i da bi se još više trebale popraviti. Postaju prilagodljivije, mršavije, zavodljivije, bolje domaćice… sve kako bi u njemu potaknule željenu promjenu. „Ako ja kažem/napravim/budem… onda će on…“ U psihoterapiji ili na kavi s prijateljicama non-stop pričaju o njemu – dok svoje osjećaje, potrebe i interese niti ne spominju (najčešće ih uopće nisu ni svjesne).
Žive u fantaziji da svojim ponašanjem mogu utjecati na njega „Samo kad bih još probala malo više komunicirati, biti zavodljivija, strpljivija, manje zahtjevna, veselija…“Što se žena više trudi oko njega, što više krivnje preuzima na sebe, što se više ponižava – on ostaje sve više onakav kakav je.
Da bi mogle podnijeti biti u lošoj vezi potrebna im je velika količina iskrivljavanja i uljepšavanja istine, okretanja glave, pokrivanja ušiju i zabijanja glave duboko u pijesak. Osnovna iluzija, koja je sama po sebi iskrivljenje stvarnosti glasi: „Ako mogu uspostaviti odnos s tom osobom i pobrinuti se da bude dobar, život će mi biti divan; ako ne mogu, život će mi biti užasan, prazan i nesretan.“
Iluzija se temelji na nesvjesnoj želji za ponovnim doživljavanjem blažene veze (osjećaj jedinstva, cjelovitosti, ispunjenosti) s majkom iz prvih godina djetinjstva i/ili posebne i uzbudljive veze s ocem nešto kasnije.
Neka od samozavaravanja kojima se služimo kako bismo ostali u svojim nezadovoljavajućim vezama:
- Da me stvarno ne voli, ne bi i dalje izlazio sa mnom.
- Kaže da se nikad neće ženiti i da mu brak nije važan, ali to su govorili i drugi, danas oženjeni muškarci.
- Ponekad on prizna da me muči i da je težak, ali to priznanje mi daje nadu da će prestati.
- On kaže da će prestati piti (varati, kockati, vikati, flertati, odlaziti od kuće…) i, premda je to rekao već više puta, ovaj put stvarno znam i osjećam da zaista misli ozbiljno.
Ako će se on promijeniti, to će napraviti radi sebe, a ne radi vas. Ono što se sigurno neće dogoditi je da će se on radi vas promijeniti, postati onakav kakvim ga priželjkujete: topao, brižan, pun razumijevanja. Ako sada nije takav, radi vas sigurno to neće ni postati.
Ako čekate da on postane bolja osoba, to je kao da pokušavate zagrijati i ganuti kamen, uporno očekujete od žabe da se pretvori u princa, zaljubljeni ste u mogućnost onoga što bi on mogao jednog dana postati, ali sada nije.
Ljudi se zapravo mogu mijenjati i mijenjaju se. Ali samo onda kada oni to žele i radi sebe, a ne zato što drugi to žele i trebaju od njih. Vjerojatno će vam obećati da će se promijeniti, možda i hoće. Kako ćete razlikovati opravdanu od neosnovane nade?
Tako što ćete pažljivo i hladnokrvno razmotriti činjenice:
- Poduzima li partner nešto konkretno da se promijeni?
- Zapažate li stvarne i značajne promjene u željenom pravcu?
- Želite li vi i on zaista iste stvari?
Što je najgore, žene koje previše vole nisu izolirani incidenti. Cijela naša kultura ljubavi, veza i brakova zasniva se na ovisničkim odnosima. Nazovimo stvari pravim imenom: ljubav prepuna boli i patnje je patnja, a ne ljubav. Kompromis u vezi je potreban, ali ne i žrtva. Ne moći bez nekoga je ovisnost, a ne bliskost.
Predlažem vam da iskreno sebi odgovorite na sljedeća pitanja
- Što mislite o ženi koja je u četrdesetima ili pedesetima i single?
- Što vaša majka misli o tome da imate 30, 35 godina, a još se niste udale?
- Je li bolje biti u podnošljivoj vezi ili živjeti zadovoljna i sama?
- Vrijedimo li kao cjelovite osobe bez muškarca?
- Što sve i koliko trpite da biste sačuvale vezu?
Svi smo, barem malo, dio ovog našeg kulturološkog „toča“. Sjetite se svih onih ljubavnih pjesama u kojima se režu vene zbog nesretne ljubavi, mudrih izreka poput „Ljubav je bol“, savjeta majki i prijateljica „Jesi li pokušala…?“
Cjelokupni dosadašnji mačizam i patrijarhat zasnivali su se na podložnosti i ovisnosti žena – sve manje materijalnoj, ali još uvijek dovoljno snažnoj psihičkoj i emocionalnoj. Srećom vremena i način života se ipak mijenjaju, a promjenu radimo mi…
Pročitaj i ovo:
- Irena Jurjević: Kriza srednjih godina ili prilika za novi početak?
- Irena Jurjević: “Bez promjene, čeka nas ista budućnost”
- Irena Jurjević: “Kad imamo unutarnji osjećaj sebe, ni bore na licu ni izgled uopće nisu važni”
Naturala Life br. 14
Pretplati se na tiskano izdanje časopisa Naturala Life ili ga kupi na odabranim prodajnim mjestima i uživaj u sadržajima koji inspiriraju i mijenjaju perspektivu. Online izdanje čitaj besplatno na servisu Issuu.
Promaknula su ti prethodna izdanja časopisa Naturala Life i Naturala Health? Pročitaj ih online!
