Prepričavate li često jednu te istu zgodu koja vam je obilježila život? Ili, u još gorem slučaju, prepričavate li stalno nekoliko takvih zgoda? Ili, pak, u najgorem slučaju, čuvate li svoje tajne iz prošlosti duboko u sebi i nikad ih nikome niste ispričali, dok, u isto to vrijeme, balon vlastitog osjećaja nesreće i nemoći u vama sve više i više raste? Ako osjećate kao da ste zamrznuti u prošlosti te da prošlost definira sve što vam se događa i da će, u konačnici, odrediti i vašu budućnost, onda ste na pravome mjestu te u rukama držite pravo štivo.
A da bismo raspetljali gordijski čvor događaja iz prošlosti koji su nas oblikovali, razgovarala sam s Irenom Jurjević, savjetnicom iz gestalt psihoterapije, praktičarkom neurolingvističkog programiranja i hipnoze, koja kaže za sebe kako je i bolja osoba i bolji stručnjak zbog određenih odluka koje je donijela i koje su joj pomogle da se riješi određenih strahova i prigrli nepoznatu i neočekivanu budućnost. Irena je, naime, svoju sreću, otvorenije srce i svoj drugi dom pronašla na Kubi, zemlji zaleđenoj u prošlosti.
Kako prošlost oblikuje budućnost?
Razgovor s Irenom mi je uvijek, iako smo već godinama u nekom poluprofesionalnom odnosu, poput razgovora s najboljom prijateljicom koju dugo nisam vidjela. Znate one prijateljice s kojima priča sama od sebe poteče i nakon tog razgovora obje ste sretne i ispunjene? E, tako to izgleda s Irenom. Nasmijana, vedra i optimistična plavuša (u najboljim godinama, ako nekoga zanima) netko je od koga sam puno naučila – ili kroz neku usputnu rečenicu, kroz post na Facebooku, neku sličicu koju je objavila ili kolumnu koju nam je poslala jer „joj je tako baš došlo“.
Jedna je to od onih nenametljivih žena, ali žena koje itekako imaju svoj stav i svoju priču koju rado dijele s drugima, poštujući uvijek vlastite granice. Uz to, Irena je netko komu se divim jer je imala hrabrosti spakirati svoj kovčeg i odletjeti do daleke Kube kako bi tamo živjela s lokalcima, što ja nikad (ali nikad ne reci nikad!) ne bih učinila. I divim joj se, ali i pomalo zavidim na takvoj hrabrosti. No, prije nego što ispričamo Ireninu priču o Kubi, krenut ćemo s nekim spoznajama koje bismo svi mi trebali dokučiti, a to je kako prošlost oblikuje našu budućnost.
„Ako pogledamo neuroznanost, mi u djetinjstvu učimo po modelu, i to prema onome što vidimo i čujemo od roditelja. I formula je vrlo jednostavna – to što smo naučili, tako se i ponašamo“, kaže Irena i dodaje kako djeca do treće ili do sedme godine uče nesvjesno, a sve što naučimo ostaje, na neki način, zapečaćeno. Razlog tomu je što dječji mozak funkcionira u alfa i theta valovima i iznimno je primljiv za sugestije.
„Ti se moždani valovi javljaju inače u duboko relaksiranim stanjima. Djeca, zapravo, nemaju kritički um do neke 12. godine života i zbog toga sve što osjete i čuju ostaje zabilježeno kao da ih je netko hipnotizirao i stvaraju se snažne veze u mozgu. I sad, ako se djetetu nešto stalno ponavlja, onda to dijete bolje zapamti. To može biti i neko loše ponašanje, riječi ili bilo što drugo i takve snažne poruke ostaju ukorijenjene na razini uvjerenja“, otkriva psihoterapeutkinja koja kaže da su uvjerenja još jača kada su dodatno popraćena nekom snažnom emocijom.
Djetinjstvo nas je odredilo
„Sjeti se samo ako si kao dijete opekla prste na štednjaku, vjerojatno si to toliko dobro ‘zapamtila’ da to više nikad nećeš napraviti. Ili, sjeti se prvog poljupca – to je također događaj uz koji vežeš snažnu emociju i sigurna sam da si ga zapamtila. Isto tako je i s uvjerenjima – ako uz njih vežemo neku snažnu emociju, jače će i upravljati našim životom“, govori Irena.
Tako možemo zaključiti da naše akcije i ponašanja često vode podsvjesni programi koje smo usvojili još kao djeca te da nesvjesno ponavljamo stvari, sve do točke kad osvijestimo svoje ponašanje i onda imamo mogućnost to promijeniti. A može li se mozak, uopće, mijenjati? Mozak je, dokazali su znanstvenici i potvrđuje nam to i Irena Jurjević, neuroplastičan, i on može naučiti nova ponašanja, misliti nove misli, prepoznati nove osjećaje, nove stavove i kako mi učimo i ponavljamo novo, tako se stare neuronske veze pomalo raspadaju, otpuštaju i nestaju.
No, treba li razumjeti vlastitu prošlost da bi se moglo krenuti dalje? „Nisam sigurna da na ovo pitanje imam jasno definiran odgovor te da bih mogla reći jasno da ili ne“, kaže mi psihoterapeutkinja. „Naime, ljudski je mozak neobičan i ja, recimo, u terapiji nikad ne znam u kojem ću smjeru krenuti s nekim klijentom u nekom trenutku. Ponekad je dobro razumjeti vlastitu prošlost, neki su ljudi tako intelektualni ili kognitivni i treba im to razumijevanje. Neki drugi osvještavaju problem kroz svoje tijelo, a neki su orijentirani na budućnost tako da je dovoljno uvježbati neka nova ponašanja. Ali moram reći da je zaista lakše kad razumijemo – kao djeca u školi, kada nešto zapamte, lakše stvore u sebi neki logički okvir i objašnjenje. No, razumijevanje prošlosti nije nužno da bismo se promijenili“, zaključuje.
Jedno te isto iskustvo
A zašto toliko često proživljavamo jedno te isto bolno iskustvo iz prošlosti i na temelju njega vrtimo u glavi negativne scenarije? „Odgovor na ovo pitanje je jednostavan – zato što stvari nisu razriješene“, naglašava. „Mozak se vraća tamo gdje nije nešto razumio do kraja i traži odgovore. Također, pojavljuju nam se jedni te isti snovi dok ne razriješimo određenu tematiku. Onaj tren kad je razriješimo, takvih snova više neće biti. Naš mozak traži razumijevanje i dokle god ga nema, mi ćemo se vraćati na taj događaj.“
S time su povezani i isti obrasci ponašanja jer često upadamo u jedne te iste situacije, susrećemo isti tip ljudi, završavamo u vezama s istim tipom partnera. Vjerujem da je i vama dobro poznato kako nas život uvijek vraća u istu situaciju ako nismo razriješili problem. „Matematika je jednostavna“, kaže Irena, „ako smo imali više lijepih i pozitivnih iskustva, to smo manje neurotični i imamo veći kapacitet za sreću, mir i zadovoljstvo. Što je bilo više traumatskih događaja, to imamo veći problem i više toga odraditi na sebi kao odrasli ljude. Ako smo navikli osjećati ljutnju, povrijeđenost, odbačenost, samosažaljenje, tugu – naš je mozak naviknut na tu ‘kemiju’ i potrebno mu je stalno osvježavati taj osjećaj.“ I tako mi, u odrasloj dobi, produciramo uvijek jedne te iste situacije u kojima će naš mozak doživjeti ono što mu je poznato. To je i odgovor na pitanje zašto žene koje su odrasle u obitelji zlostavljača, često odaberu, potpuno nesvjesno, iste takve partnere. „Daleko je to od ikakve logike, ali to se događa jer smo mi naučeni na kemiju tog određenog osjećaja“, tvrdi Irena Jurjević.
A sve dok to ne razriješimo, susretat ćemo se stalno s jednim te istim obrascima, govori psihoterapeutkinja na temelju svoga bogatog iskustva. „Dok ne razriješimo čvor prošlosti i ne uđemo u drugačiji način ponašanja, obrasce i postanemo, na neki način, druga osoba, uvijek ćemo se nalaziti u sličnim situacijama.“
Bez promjene, čeka nas ista budućnost
Također, ako ništa ne promijenimo, kakvu budućnost možemo očekivati? „Uvijek istu“, tvrdi Irena. „To ne znači da to nužno mora biti loše. Nekima od nas je dobro i priželjkuju i dalje takvu budućnost. A ako nije dobro i ponavljamo stalno jedno te isto ili imamo u glavi iste postavke, i ti obrasci će se ponavljati.“ Poslovi se tako mogu mijenjati, ljudi oko nas se mogu mijenjati, ali obrasci ostaju i na kraju ćemo dobiti isti rezultat. „Ali iskustvo koje imam iz svog dugogodišnjeg rada pokazalo mi je da smo, kao ljudi, ipak programirani da težimo samorazvoju, boljem i kreativnijem životu, napretku i stvaralaštvu. Nismo programirani da stagniramo. Ne možemo živjeti kao gljive“, šali se psihoterapeutkinja i dodaje da ako se napredak ne događa, na put nam stignu neke velike krize – razvodi, bolest ili slično koje nas motiviraju da učinimo korak naprijed. Ili pak ne! Neke ljude ni krize ne pomaknu iz ustaljena obrasca ponašanja, kaže, i dodaje kako bi bilo mudro poduzeti neku akciju prije nego što je život sam poduzme.
„Naučila sam kroz rad s klijentima da se nesretnim ljudima često dogodi takva važna životna prekretnica, poput bolesti. Netko tko je sretan, rijetko se razbolijeva. Nesretni ljudi uvijek imaju neke svoje priče koje treba razriješiti“, kaže i dodaje kako nas takva iskustva gotovo uvijek vraćaju sebi i svom autentičnom biću.
A s obzirom na to da su ljudi često skloniji samopomoći nego psihoterapiji, zanimalo me možemo li onda sami sebi pomoći – mi koji smo si, na neki način i najbolji prijatelji i najgori neprijatelji? „U svakom slučaju, pomagali si sami ili kroz psihoterapiju, uvijek je klijent taj koji mijenja svoj život. I to bez obzira na očekivanja koja ima od psihoterapeuta. Psihoterapeut samo vodi klijenta, jednako kako ga može voditi i knjiga iz samopomoći ili neki tečaj“, kaže i navodi svoje iskustvo prema kojem si ljudi prvo pomažu guglanjem, čitanjem knjiga, informiranjem kroz razne kanale i kada to ne pomogne, dođu na terapiju. Treba raditi sve ono što nam čini dobro, naglašava.
A što kada je cijeli svijet protiv tebe?
„No, što kada vanjske okolnosti utječu toliko na tebe i ne dozvoljavaju ti da ostvariš puni potencijal?“ pitam je, budući da znam njezinu priču o tome kako je provela više od šest mjeseci na Kubi, zemlji zamrznutoj u prošlosti. „U pravu si“, odgovara. „Kuba je stvarno ostala zamrznuta u nekim davnim vremenima. Kad pogledaš te njihove kuće, aute, trgovine, osjećaš se kao da si došao u šezdeset i neku jer sve im je tako retro, ali ne na onaj dobar, zapadnjački način. Oni nemaju izbora“, kaže Irena.
„Kad ulaziš u automobil, moraš dobro paziti kako otvaraš vrata jer se često dogodi da se primiš za kvaku, a cijela ti vrata ostanu u ruci. Kuba je stvarno sva zapela u prošlosti i u poluraspadajućem je stanju“, dijeli Irena sa mnom svoje impresije. „Jednog popodneva 2018. godine, vraćajući se do svoga stana u predvečerje i gledajući sve te ljude koji sjede na ulici u centru Havane i gledaju u daljinu, u umu mi se stvorila jedna jedina riječ: ‘resentment’. Mislim da nema dobrog prijevoda na hrvatski, ali najbliže bi bilo: ozlojeđenost zbog osjećaja beznađa.“
„Kako se oni nose s tim osjećajem beznađa?“, pitam, „jer očito im preostaje samo da se pomire sa situacijom ili da pobjegnu iz zemlje.“ „Da, mnogi od njih osjećaju kako su prisiljeni na bijeg“, kaže Irena. „Kada pričaš s Kubancima, svaki će ti reći da bi rado otišao iz zemlje. A, s druge strane, nema ljudi koji toliko vole svoju zemlju, svoju kulturu i glazbu poput Kubanaca.“ Dobra je vijest kako im je tek nedavno došao internet i otvorio im neke nove vidike, otkriva mi Irena i naglašava kako su Kubanci zaista dobar primjer da nije prirodno ostati zarobljen u prošlosti.
„Oni, s jedne strane, imaju u sebi to jedno iskonsko veselje, radost života, a s druge strane, kud god se okreneš vlada beznađe. Nema ničega, ti ne možeš kupiti ništa, stvarati ništa, nadati se ičemu. Kako sam bila na Kubi dugo, već bih nakon mjesec dana počela osjećati kako me Havana guši. Mi Zapadnjaci nismo na to navikli – ovdje se uvijek imaš uhvatiti za nešto novo, za nove informacije, nove materijale, nova saznanja, a tamo je sve zapelo u šezdesetima. Mnoštvo me takvih situacija tamo dirnulo“, otkriva mi, a ja je molim da mi navede neke od njih.
Muzej posvećen prošlosti
„Bilo je toga koliko želiš, ali evo sad mi na pamet pada kako smo otišli jednu večer u kazalište, na predstavu koju je radio moj prijatelj, plesni koreograf. Pjevačica je imala neke stare sandale iz sedamdesetih, neku staru odjeću, i tek sam tada shvatila koliko su kreativni da mogu ni iz čega napraviti tako jednu prekrasnu predstavu. To iskustvo je bilo kao da gledam neki zastrašujući i prekrasni muzej iz prošlosti. Moram reći da sam u Havani isplakala suza i suza.“
„Pa, ipak, Kubanci se doimaju kao da su sretni“, kažem joj i Irena to potvrđuje. „Oni su veseli i temperamentni, beskrajno topli ljudi. Kod njih su taj ples i glazba nešto što ih drži i što im predstavlja ispušni ventil. Svi plešu na cesti, zabavljaju se. I stari i mladi. Nije im važno tko si i što si. Nije važno jesam li crna ili plava, Kubanka ili Europljanka, samo poviču: ‘Vamos a bailar’. I baš zato odlasci na Kubu napune srce – Kubanci nisu fejk, oni su jednostavno takvi – otvoreni i srdačni. A, s druge strane, narod je sustavno uništavan godinama“, priča Irena i otkriva mi kako je najvažniji „suvenir“ koji je sa sobom ponijela s Kube otvoreno srce.
Svijetom otvorena srca
„Meni se na Kubi otvorilo srce. Morala sam, valjda, proći pola svijeta da se to dogodi. A znaš li po čemu to najviše vidim? Kažu mi moji kubanski prijatelji da plešem salsu kao Kubanka, što baš nije uobičajeno za Europljane. Nikada se nisam osjećala življom nego na Kubi.“
„Zanimljiv paradoks“, kažem joj. „Kuba zaleđena u prošlosti odledila ti je srce.“ „Da. Zar to nije zanimljivo?“, smije se Irena i otkriva mi kako se brzo vraća na Kubu. „Kuba je moj drugi dom i odo’ ja doma. Kofer me već čeka spreman za natrag. Znaš, kada sam se vratila, oprala sam odjeću i ponovno je spremila u svoj pink kofer i sada me taj kofer čeka da se zajedno vratimo na Kubu.“
„Sigurna sam da mnogi naši čitatelji nisu spremni za jednu tako drastičnu promjenu kakvu si ti napravila, ali vjerujem da ćeš ih ipak inspirirati“, kažem joj. „Na koncu, ako čovjek može biti sretan i težiti napretku u zemlji koja čini sve da ti taj napredak ograniči, koju ispriku onda imamo mi, mi koji imamo sve mogućnosti na raspolaganju?“, kažem Ireni i pitam je koja bi bila onda njezina poruka za kraj ovog razgovora. Trebamo li činiti stvari koje će nas izbaciti iz naše zone komfora kako bismo se riješili obrazaca ponašanja koji nas vraćaju u prošlost, poput nje koja je spakirala svoj pink kofer i otišla živjeti na Kubu?
„Ponekad je to najbolji put“, kaže kroz smijeh, „često ljudima koji su zapeli i u životu i u terapiji savjetujem da se ohrabre, učine nešto drastično, pa makar se to na koncu i ne pokaže kao dobra odluka. Naravno da neće svi otići živjeti na Kubu, ali treba učiniti nešto što će vas izbaciti iz tog ustaljenog obrasca ponašanja jer je ponekad to jedini put do istinske sreće“, poručuje za kraj.
Pročitaj i ovo:
- Irena Jurjević: “Kad imamo unutarnji osjećaj sebe, ni bore na licu ni izgled uopće nisu važni”
- Irena Jurjević: “Strah je zavladao, ali čega se točno bojite?”
- Irena Jurjević: ‘Bolest je ogroman znak STOP, a izazov današnjeg čovjeka je prepoznati poruke duše i tijela’
Naturala Life br. 13
Pretplati se na tiskano izdanje časopisa Naturala Life ili ga kupi na odabranim prodajnim mjestima i uživaj u sadržajima koji inspiriraju i mijenjaju perspektivu. Online izdanje čitaj besplatno na servisu Issuu.
Promaknula su ti prethodna izdanja časopisa Naturala Life i Naturala Health? Pročitaj ih online!
