U suvremenom svijetu i dalje je prisutno vjerovanje kako su duša i tijelo dvije paralelne, no odvojene jedinke. Bolesti su bolesti, a emocije su emocije, i sve do unatrag desetak godina ovakva je podjela uporno egzistirala u svijesti struke i javnosti.
No, priča je daleko šira i bitnija za nas.
– Tijelo ne samo da je povezano s našom dušom, ono je glavni i najbitniji dijagnostički alat o našem emotivnom, duševnom i duhovnom stanju koji ćemo ikad imati – objašnjava Irena Jurjević, magistra pedagogije i sociologije, certificirana psihoterapeutkinja s diplomom Instituta za gestalt psihoterapiju Malta. Od 2011. godine vodi Humani studio, udrugu za razvoj potencijala u kojoj djeluje kao psihoterapeutkinja i voditeljica radionica osobnog rasta i razvoja.
„Sve mi ide na jetra“, „Pun mi je nos tih priča“… Ovim i sličnim riječima često se koristimo kad opisujemo svoje simptome – je li nam već to trag kako bolesti ne možemo promatrati odvojeno od emocija?
– Ovakav i sličan vokabular – „Skini mi se s vrata”, „Ide mi na žuč”, „Srce mi je slomljeno”… – i danas ustaljen u svakodnevnom govoru, otkriva kako su naši stari bili puno bolji dijagnostičari svoga tijela i duha nego li smo mi, suvremeni ljudi. Oni su dobro znali kako slušati svoja čula, ali i ćutiti one tihe glasove duše koja priča tek kada jezik zašuti.
No, intuicija kao nekoć sastavni dio življenja čovjeka ustuknula je pod težinom racija koji je jako dobar sluga, no u realnosti izuzetno loš gospodar. Ipak, kako pritisak suvremenog vremena jača i čovjek je ponovno primoran da svoj organizam promotri na jedan drugi način, osluškujući uzroke, umjesto da samo briše simptome.
Irena Jurjević, foto: www.humanistudio.hr
Što nam tijelo pokušava poručiti kad nastupi bolest? Ili drugim riječima, kako se emocije manifestiraju kao fizički simptomi?
– Naše tijelo najbolji je duševni i emotivni dijagnostički alat koji ćemo ikad imati. Ako smo tijekom svog odrastanja bili primorani prilagoditi svoje emocije i senzacije prema okolini na način da ih prigušimo, modeliramo ili desenzitiziramo, to ne znači da su one i nestale jer ih više nema na površini. Naše tijelo će ih s vremenom pokazati na drugi način.
Kao što smo naučili u fizici da energija zatvorenog sustava ne nestaje, već mijenja oblik, kao i u kvantnoj mehanici da je sve povezano, možemo slične pristupe primijeniti u osluškivanju našeg tijela, kako za emocije tako i za simptome bolesti.
Pritom nam jednostavna simbolika može biti od velike pomoći, koja zbog svog značaja kroz bajke, mitove i druge priče u kolektivnoj svijesti provlači tisućama godina. O moći kose Samsona čitali smo u Bibliji, dok su na koljena od nemoći padali i bogovi grčke mitologije. Gledano simbolički, i kosa i koljena mogu biti povezani s osjećajem nemoći i svemoći u životu, no pritom valja uzeti u obzir kako je svaki čovjek i zasebna jedinka, te se priupitati – što meni predstavlja ta bol i što meni poručuje taj dio tijela?
Može li bolest zapravo biti jedan od simptoma „bolesti duše“?
– Bolest je zapravo govor duše. Takav naziv nosi i knjiga njemačkog liječnika Ruedigera Dhalkea u kojoj on spretno povezuje simbolički jezik duše s različitim područjima njena tijela. Gledano tako, bolest je poruka duše. Ako joj se posvetimo, dobivamo vrijedna upozorenja gdje se točno u duševnom životu nalazimo, kao i kojim smjerom krenuti.
Kako prepoznati što se krije u korijenu bolesti? Kad su emocije u pitanju, kako ih osvijestiti i „zaliječiti“?
– Jedna stvar koja ozbiljno nedostaje suvremenom čovjeku danas je tišina. Pod time mislim na zvučnu tišinu, ali i tišinu misli. Dok radimo svakodnevne poslove, u pozadini nam brblja televizija ili svira radio, a u novije vrijeme svi ti procesi isprekidani su kontinuiranim posjetima društvenim mrežama i internet portalima.
Mnoštvo informacija, pa potom i različitih misli stavlja tijelo u stanje stalne napetosti, bez puno prostora za regeneraciju. U tim šumovima poruke duše i pritajena osjećanja gube se do bespovratnosti pa tako do nas može pristići jedino vrisak u obliku bolesti. Ako je on dovoljno jak da nas zaustavi i prodrma na razmišljanje, imamo sreće.
Nosi li bolest u sebi priliku za učenje i promjenu, kao neki putokaz u kojem smjeru krenuti?
– Fiziološki simptom, poput osipa na koži ili glavobolje putokaz je koji nam vješto pomaže u životnoj navigaciji. Sama bolest je pak ogroman crveni znak koji kazuje ‘stop’. Izazov današnjeg čovjeka krije se u tome da poruke svoje duše i tijela ugodi toliko precizno da, barem što se tiče pitanja duše, do konkretne i ozbiljne bolesti uopće ne dođe.
Svjedoci smo mnogim slučajevima u kojima su ljudi, suočeni s teškom bolešću, dramatično promijenili svoj život i pritom pronašli ozdravljenje…
– Oni su poslušali poruku svog tijela i ono što mu je imalo za reći. Promatrano na takav način, slika bolesti ima dva zadatka. Prvo, tjera nas na iskrenost i pokazuje nam ono što do tad nismo htjeli priznati, te drugo, smisao bolesti otkriva nam zadatak koji je pred nama. Primjerice, ako nas je bolest prikovala za krevet, dobro bi bilo promisliti od čega se to u životu trebamo odmoriti, izdvojiti, ili simbolički gledano, trebali bi se upitati gdje nas to život doslovce poziva da legnemo.
Redovito se kao uzrok migrene, prehlade ili drugih tegoba navodi – stres. To ostavlja prilično širok prostor za tumačenje, tim više što se kod svakog pojedinca ‘stres’ može manifestirati na drugačiji način…
– Ako na široko promatramo ‘stres‘, on nas dohvaća tamo gdje smo ‘najtanji’, odnosno gdje se najviše trošimo. Netko je najtanji u želucu, pa tako neke stvari ne može ‘probaviti’. Netko je u dišnim organima pa tako pri bolesti ne može govoriti ili udahnuti. S bolovima u kralježnici ne možemo se povinuti ili ustati. Sve spomenuto u velikoj većini slučajeva rezultat je različitih obrambenih mehanizama s kojima smo se kao djeca i odrasli naučili prilagođavati kroz život, a koje je naše tijelo potom internaliziralo kroz različite fizičke manifestacije.
Dosad su bolesti bile bolesti, a emocije emocije, gdje su se duša i tijelo promatrale kao dva odvojena entiteta. Čemu možemo zahvaliti danas primjetnu promjenu u takvom načinu razmišljanja?
– Sve do unatrag deset godina, taj vid pogleda bio je prisutan u zapadnjačkom pogledu života. Druge kulture, poput kineske taoističke ili indijske hinduističke, puno su više povezane s tijelom i dušom kroz pojam jednog. Ono što je i zapadnog čovjeka natjeralo da se pozabavi s drugačijim pogledom, zapravo je bila životna nužnost. Sve veća količina bolesti povezana s urbanim i suvremenim načinom života tražila jedan drugačiji put.
I sama pojava raka, karakteristična je upravo uz pojavu industrijskog društva i nije vezana za produljenost životnog vijeka, kako se početno tvrdilo, već uz stil života. Primjerice, u kineskoj kulturi (taoističkog usmjerenja) rak je bio rijetka pojava, a ljudi su živjeli duže od svojih suvremenih sunarodnjaka. Američki Indijanci su prije osvajanja također živjeli duže, gotovo ne poznavajući rak, no taj danak pristigao je sa suvremenim korakom osvajača.
Što biste savjetovali, koji bi bio „lijek“ za zdrave emocije, pa na tom tragu i za zdravo tijelo?
– Zdrave emocije su uvažene emocije i to je jedini psihološki lijek. Možemo ih naučiti uvažavati uz pomoć terapeuta ili podržavajućeg partnera, uz pomoć tišine i pronalaska vremena za sebe. Tuga, bijes, očaj, sreća, sram, krivnja… sve su to dijelovi nas. Ako ih gurnemo u pozadinu, izaći će u vidu glasnijeg simptoma, kroz bolest ili neku suvremenu neurozu. Trik je napraviti suprotno, dati im prostor, uvažiti ih i potom otpustiti.
