Nekad je žarila i palila stadionima i pozornicama, a danas je tu istu strast premjestila u neka druga životna područja. Jedna od najpoznatijih glazbenica na našim područjima, Ivana Banfić, živi zdravim i ispunjenim životom, a svijet i dalje gleda radoznalim dječjim očima. Na svom se putu trudi inspirirati i druge istomišljenike, a sve je odgovore pronašla – unutar sebe. Njezini glazbeni hitovi i dalje pršte iz zvučnika svih dobnih skupina, a okrenula se i pisanju te stvaranju video sadržaja kojima promovira Lijepu našu.
Ivana Banfić – glazbenica, supruga, majka, poslovna žena, zaljubljenica u fitness i zdrav način života… Jesmo li nešto izostavili? Je li, ponekad, samoj sebi teško odgovoriti na pitanje tko je Ivana Banfić?
– Da, to su sve uloge koje me raduju i vesele. Dugo sam tražila odgovor na to pitanje i shvatila sam da poistovjećivanje s ulogama vodi do unutarnje rascijepljenosti. No, kada sam shvatila da su to sve uloge, a ja sam i dalje u sebi ta koja jesam, dovelo me to do duboke spoznaje o tome tko sam zaista te da sama kreiram svoj životni put.
Nekad ste bili poznati po svojim energičnim nastupima, plesu na pozornici, iz vas je prštala energija i pozitiva, a čini si se da vam je ni danas ne nedostaje, samo ste ju danas kanalizirali na druge stvari, druge projekte. Odakle crpite tu energiju, što vam daje vjetar u leđa?
– Živim iz osjećaja u sebi i energiju dobivam iz sebe same, iz izvora energije koji je u meni i u svima nama, samo je ponekad nismo svjesni jer smo okupirani vanjskim utjecajima – umom koji stalno nešto preispituje, slaže, blebeće što bi trebali, kako, što je pametno, a što nije… Tražimo odgovore izvan sebe u vanjskom, a svi zapravo težimo tome da se osjećamo dobro, da smo sretni, sigurni u sebe, da smo zdravi i u ljubavi. Sve to tražimo u vanjskom svijetu, u nečemu ili nekome, a sve je u nama i na nama.
Kako ste došli do tih zanimljivih spoznaja?
– Meditiram svako jutro, ne gledam televiziju, ne slušam vijesti već 18 godina, boravim puno u prirodi, družim se s inspirativnim ljudima, hranim se zdravo, vježbam jogu svaki dan. Ne jedem puno mesa, a pogotovo ne uzgojnog i iz šoping centara. Hrana je energija i kupujem je od malih OPG-ova, od bakica koje prodaju svoje mrkve koje su i kvrgave i svaka je drugačija, a ne da su sve jednake i bez okusa i mirisa. To je hrana bez energije.
Mislite li da ćete se ikada ‘smiriti’ jer mi djelujete kao osoba koja stalno smišlja neke nove projekte i ima energije za tri prosječne osobe..
– Znam si reći: „Daj se smiri više“, a u meni sve vrišti: ‘Što se imaš smirivati, došla si ovdje s razlogom, po iskustva, došla si stvarati i kreirati, došla si živjeti i uživati u ovom životu, širiti tu energiju među ljudima i pomoći nekima koji su zapeli! Na nama je izbor. Možemo biti najbolja verzija sebe unatoč vanjskim okolnostima koje se možda čine nemogućima i zastrašujućima. Umjetnici, glazbenici, glumci su svjetlonoše – ljudi koji su pomicali granice su i mijenjali svijet. Nije im bilo lako, imali su stvarno teških iskustava i izazova, ali nisu posustali, već su se dizali i nastavljali dalje slijediti svoje snove te bili inspiracija.
Nedostaje li vam ipak ponekad sva ta medijska pompa, svjetla pozornice, putovanja, nastupi koje ste iskusili u svojoj dugogodišnjoj estradnoj karijeri?
– Ta iskustva sam prošla. Stadione, velike pozornice, svijetla, popularnost, slavu, medijsku pompu, zašto da ih ponavljam? Želim nova iskustva i samo slijedim svoju radost, uzbuđenje, dječju znatiželju i idem tamo gdje me srce vuče.
Prije korona-krize objavili ste i knjigu „Devedesete“. To je vaša autobiografija, u kojoj ste iznijeli svoj životni put, opisali sve dobre i loše strane posla, uspone i padove te se dotakli mnogih tema od estrade, privatnog života, putovanja. Kako ste se odlučili na taj potez i kakve je reakcije izazvala kod vaše publike? Kakav je bio odjek?
– Objavila sam knjigu jer smatram da je taj dio glazbene scene iz tog vremena medijski zanemaren, možda zato što nosi gorak okus Domovinskog rata. Ne vidim drugi razlog. Potaknula me mlađa publika koja se tada još nije ni rodila – danas postoji veliki interes za glazbom iz 90-tih, za dance hitovima. Dosta sam nastupala diljem Lijepe naše posljednjih 5 godina, prije no što se pojavila korona. Koncerti su bili dupkom puni i bilo mi je divno gledati koliko je publika sretna, rasplesana i slobodna.
Sve generacije su zajedno. Roditelji i njihova djeca – raspon godina od 18 do 60 godina. To mi je najveći blagoslov i potvrda da sve što sam radila i sve u što sam vjerovala je imalo smisla. Jer za mene je to smisao – slijediti svoje instinkte i kreirati nešto lijepo zajedno s ljudima koji su sa mnom stvarali IBEE i njezine albume. Sada znam i zahvalna sam sebi što sam bila uporna i nisam se dala pokolebati i odustati od onoga u što sam vjerovala.
Što je, za vas, bio najbolji dio devedesetih? Pretpostavljam da je rat bio najgori dio… Ili možda nešto drugo?
– Najbolji dio je bio taj što sam bila mlada i u naponu snage. Taman sam izašla iz školske klupe, maštala o prvom albumu, tada su još bile ploče i gramofon. Snimila sam svoj prvijenac i počeo je rat. To je za mene bio debakl. Bila sam ljuta, uplašena, tužna, u neizvjesnosti. Bile su uzbune i sve što ide uz to, a ja sam odlučila ići u rat. Sjećam se da sam došla u štab u Velikoj Gorici gdje su se regrutirali hrvatski vojnici i da sam im rekla da mi daju oružje da idem na front braniti svoju zemlju.
Na to su me upitali što radim najbolje u životu i što me veseli? ‘Uzmi ti radije mikrofon u ruke i pjevaj vojnicima na frontama’, rekli su. Tako je i bilo. Promovirala sam svoj prvijenac na ratištima. Dizala sam vojnicima moral i nosila im pozitivnu energiju kroz glazbu. To je najbolji dio tužne priče, kad mi se i dan danas jave branitelji koji su tada branili domovinu i ostali živi. Sjećaju se tog trenutka i tih nastupa. Tada su zaboravili na sav strah i užas rata. Bili su sretni u trenutku, sa mnom. To je bit života. Živjeti trenutak radosti.
Da danas možete dati savjet Ivani koja je stupila na estradu devedesetih godina – koji bi to savjet bio?
– Ništa nemoj mijenjati, sve je dobro što si napravila.
S Dinom Dvornikom ste bili posebno povezani. Kažete kako ste vi, Dino i Danijela Dvornik bili ‘trio fantastikus’. Koliko vam Dino danas nedostaje – privatno, ali u glazbeno-estradnom smislu? Kakva je estrada danas bez Dine?
– Da, Dino mi nedostaje. Ta nepresušna energija koju je nosio i dijelio s ljudima nedostaje cijeloj našoj sceni. On je nosio tu energiju slobodnog duha, tu iskonsku plemensku energiju koju je današnji svijet potisnuo i pretvorio u biznis. U nešto predvidljivo i isplanirano. Nadam se da će se roditi ili se već rodio novi glazbenik koji nosi tu vibraciju. Mislim da je to svijetu potrebno.
Zaigra li vam srce kad vidite da i danas mladi zaplešu uz vašu glazbu?
– Naravno da me veseli. Bila sam nedavno na rođendanu prijateljičine 12-godišnje kćeri, a njezino je društvo vršnjaka pustilo moju Šumicu i ostale hitove… Svi su plesali i skakali od radosti i svima je bio osmijeh na licu. Moje srce je bilo puno!
Kažete kako dnevnik pišete od djetinjstva, vidite li u pisanju dnevnika neki oblik psihoterapije?
– Izražavam se kroz pisanje i tako praznim mozak od suvišnih informacija, a to radim od kada sam naučila pisati. Mi kao djeca nismo imali mobitele i kompjutore već smo imali dnevnike i spomenare. Tako smo dijelili svoje misli i intimu i svoja iskustva. Danas se to radim putem društvenih mreža.
Žena ste koja se ne boji promjena i neprestanog rada na sebi. Mnogi se nikad ne pokrenu, godinama ostaju na istome mjestu, često nezadovoljni sobom i svojim životom, a nemaju snage za ići naprijed, za promjenom. Imate li vi kakav savjet?
– Imam. Kada vam dođe da nešto promijenite – promijenite to. Kada želite nekud otići – otiđite. Kada želite nekome reći da vam se sviđa – recite mu to. Kada vas je netko naljutio – recite mu to. Ako želite biti sretni – budite sretni. Ako želite biti zdravi – prestanite pušiti, promijenite prehranu i način života koji vam ne služi. Vi birate kako ćete i što ćete sa svojima životom. Imate samo jedan i živite ga sočno!
Biste li rekli da ste slobodnog duha? Jeste li ikada bili ‘ziheraš’ ili ste uvijek bili ‘free spirit’?
– Zapravo me moj ziheraš gura naprijed da budem free spirit, tako da sam mu zahvalna jer me doveo do moje istine.
Sve do prije potresa živjeli ste na imanju u blizini Siska i ondje uzgajali svoj organski vrt, živjeli okruženi zelenilom i mirom. Koliko vas je promijenio život u prirodi? Nedostaje li vam ponekad gradska vreva, buka, strka?
– Od potresa više ne živim tamo. Doživjela sam veliku traumu i to istinsku, a ne onu iz glave. Moje tijelo se jako preplašilo i nije spremno biti tamo. Odlučila sam živjeti u Velikoj Gorici gdje sam i prije živjela. Imam i tu vrt, doduše puno manji, ali me vesele njegovi plodovi. Život u prirodi je i predivan i zahtjevan. Priroda me naučila strpljenju, ljubavi, poniznosti, suradnji, nemilosrdnosti i velikoj snazi koju ima. To me naučio i potres. I koliko sam podržana da me priroda ostavila na životu, fizički netaknutu. Mene, moje dijete i sve one koje volim. Naučila me velikoj i dubokoj zahvalnosti što živim i što sam neraskidivi dio te prirode.
Pročitaj i ovo:
- Andrea Andrassy: “Samoživost je nešto od čega bježim”
- Antonija Stupar Jurkin: “Prilagodljiva sam, ali i pomalo tvrdoglava”
- David Perlmutter, dr. med.: “Imamo moć graditi ‘bolji mozak’ svakom odlukom koju donosimo”
Naturala Life br. 14
Pretplati se na tiskano izdanje časopisa Naturala Life ili ga kupi na odabranim prodajnim mjestima i uživaj u sadržajima koji inspiriraju i mijenjaju perspektivu. Online izdanje čitaj besplatno na servisu Issuu.
Promaknula su ti prethodna izdanja časopisa Naturala Life i Naturala Health? Pročitaj ih online!
