Strah je korisna stvar. Ponekad. Kada nas, na primjer, napada divlja životinja – strah nas tada drži na sigurnom i potiče oprez, a čak nam može i spasiti život. No, s druge strane, on može biti ograničavajući i paralizirajući jer ne zaslužuju sve nepoznate situacije etiketu straha ili opreza. Ta nam vrsta straha ne dopušta da vidimo potencijalnu priliku, nego samo neposrednu opasnost. A ponekad su baš kratki bljeskovi hrabrosti upravo ono što je potrebno kako bi naš život krenuo u smjeru u kojem želimo.
Zastrašujuća zona komfora
Strah je glavni razlog zbog kojeg se zadržavamo u okviru poznatoga, našoj zoni komfora. Jednostavno rečeno, zona komfora je onaj udobni prostor gdje se sve aktivnosti i ponašanja uklapaju u dobro poznatu rutinu, uzorak koji minimalizira stres i rizik te osigurava stanje mentalne sigurnosti. Naravno, to može imati i svojih prednosti, kao što je zadovoljstvo, smanjena anksioznost i manja razina stresa.
Međutim, važno je prepoznati mehanizam kada nam baš to poznato okružje stoji na putu promjene koju priželjkujemo – okružje u kojem se nalazimo nije idealno, ali ako izađemo izvan okvira poznatoga, postoji mogućnost još veće boli. Zbog toga pristajemo na postojeće nezadovoljstvo i trenutnu bol, samo kako se ne bismo izložili i došli u situaciju da nas nešto novo, nešto nepoznato povrijedi.
Da, živjeti izvan zone komfora, izvan poznatih struktura i obrazaca ponašanja, na prvi je pogled zastrašujuće, ali nužno za nova iskustva i rast. Zbog toga je pomicanje granica poznatog okoliša i zone ugode velika stvar. Kada izađeš iz svoje zone komfora, ono što je nekad bilo nepoznato i zastrašujuće postaje sasvim novo i normalno za tebe, kazao je Robin Sharma, poznati autor, govornik i menadžerski konzultant.
Ostanak u zoni komfora ne bi smjelo biti nešto što vas sputava i služi kao izgovor za nedjelovanje – obično se najnevjerojatnije stvari događaju kad skupite hrabrost, zatvorite oči i usudite se zakoračiti u nepoznato, baš kao što to potvrđuju iskustva naših sugovornika. Bez obzira na osobne okolnosti, bolest ili uspjeh u poslu, ono što im je svima zajedničko duboko je uvjerenje kako su oni sami kreatori svog života.
Misija: konstantno pomicanje granica
Iako vam je vjerojatno najpoznatiji kao lice s malih ekrana, Mario Valentić ujedno je i profesor kineziologije, stručnjak za kondicijsku pripremu te vlasnik studija HealthyFIT by Mario Valentić i idejni začetnik officefita, vježbanja za vrijeme radnog vremena i tijekom konferencija. Za sebe kaže da je predsjednik uprave svog života, CEO svakodnevice i stanovnik Zemlje, posvećen zdravom načinu života, što uključuje primjereno i redovito vježbanje, uravnoteženu prehranu i kvalitetno opuštanje. Mario svaki dan pomiče granice, a danas je to što jest upravo zahvaljujući tom momentu.
Svako pomicanje granica donosi nešto dobro, smatra Mario Valentić
– Ponosan sam što sam spoznao važnost pomicanja granica i uspostavljanja navike da se konstantno mijenjaš i ideš u promjenu jer samo tako možeš rasti. Iako to nije ugodno, ljudima je imanentno da se boje nepoznatog. Ali treba nastaviti trenirati taj osjećaj i živjeti s vjerom da će ti to donijeti jako dobre stvari, zato što to obično tako biva – iz toga nastane nešto dobro za tebe – kaže Mario.
Suočavanje s tabuima
Stalno treniranje i pomicanja granica dobro je poznato Anji Mihaljević, novinarki i Naturalinoj Inspiraciji 2017. godine. Rođena je s deformacijom stopala i bez lisne kosti, kao i s nedostatkom dva prsta na jednoj ruci i jednim na drugoj. U 26 godina prošla je 34 operacije, a posljednja, prije pet godina, bila je amputacija stopala.
– Sada mi je postalo najvažnije da se ja osjećam dobro u svojoj koži – otkriva Anja Mihaljević
No, Anja kaže kako je iz zone komfora najviše izašla upravo nakon operacije i dobivanja proteze. Pritom su se ključnima pokazale tri situacije, navodi Anja – prva je svakako kada je prvi put izašla u grad u kratkoj haljini s protezom, što je u našem društvu još tabu-tema, a drugi je bio kada je sa svojom pričom izašla u javnost.
– Treći trenutak je bio onaj kada smo nakon treninga moj trener i ja napravili super cool fotku „Trening nas je oborio s nogu“, gdje sjedim na podu bez proteze, a on moju protezu drži u rukama. Jako sam bila ponosna na taj veliki korak u izlaganju sebe bez proteze, a reakcije ljudi su mene, odnosno nas, jednostavno oduševile, što je potaknulo brojne druge stvari koje sam se nakon toga usudila napraviti – kaže Anja.
Multipla skleroza na ignore
A što kada vas život suoči s iznenadnom dijagnozom teške bolesti? Saša Stanković je zonu komfora napustio (i to ne svojom voljom, dodaje) kad mu je prije dvadesetak godina liječnik na hitnoj u KBC-u „Rebro“ priopćio da ima multiplu sklerozu.
– Nakon dva dana tuposti, ljutnje i pogleda u budućnost tipa „srušilo se sve“, iskoračio sam iz bolničkoga kreveta i nakon infuzije s kortikosteroidima otišao s frendom na janjetinu i pivo. I od tada traje najluđi provod u mom životu – otkriva Saša.
Strastveni maratonac Saša Stanković maraton je istrčao za manje od pet sati, a trčao je još četrdesetak polumaratona
Za ovog novinara, matematičara, projektnog menadžera i rekreativnog (polu)maratonca postoji nekoliko iskustava koja su ga natjerala da pomakne svoje granice, među kojima je maraton istrčan za manje od pet sati, još četrdesetak polumaratona, pentranje po Bobotovom kuku… Ali najveći pothvat?
– Najveća je ludost bila staviti MS na ignore i nastaviti živjeti kao da mi je trideset, samo s ponekim zrncem mudrosti (iskustva) više. Ali isplatilo se – dodaje Saša.
Može se uspjeti i u Hrvatskoj
Uspješni poduzetnik, vlasnik nekoliko tvrtki i osoba nepresušne energije Siniša Drobnjak jedan je od onih koji vjeruju da je Hrvatska zemlja s izuzetnim potencijalom u kojoj je moguće ostvariti idealne uvjete za život i rad. Osnovni preduvjet za realizaciju te tvrdnje je prihvatiti činjenicu života izvan zone komfora, smatra Siniša. U suprotnom će vam za sve biti kriva ili politika ili država ili društvo, za što nema mjesta u njegovoj osobnoj filozofiji.
Za uspjeh u Hrvatskoj treba prihvatiti činjenicu života izvan zone komfora, smatra Siniša Drobnjak
– Kroz privatno poduzetništvo sam od samog početka naučio da je rast i svakodnevni izlazak iz zone komfora osnovni preduvjet za napredak, a napredak je ključni faktor sreće i zadovoljstva. Pomicanjem vlastitih granica rastemo i više se nikad ne možemo vratiti na ono što smo bili prije toga. Većina ljudi ne razmišlja na taj način i priželjkuje što veću zonu komfora, ali nisu svjesni da time sabotiraju svoju vlastitu sreću i zadovoljstvo – kaže Siniša, otac 13-godišnje djevojčice koja se bavi natjecateljskim jahanjem, ultramaratonac i član blues benda „Voodoo Ramble“ te član kluba Rotary International.
Jednosmjerna karta za Dubai
A kad je riječ o potrazi za vlastitom srećom, za Martinu Požgaj, diplomiranu novinarka s više od 10 godina rada u struci, kompromisa nije bilo. Ova velika zaljubljenica u putovanja, učenje stranih jezika (uz hrvatski, govori ih još pet), gastronomiju i jogu, živjela je život iz snova – po tuđim mjerilima, ali ne i svojima.
Martina Požgaj je iz zone komfora izašla s jednosmjernom kartom za Dubai
– Osjećala sam da želim iskusiti nešto više i svako novo putovanje me pozivalo da ostanem. Maštala sam da se jednom zaputim nekamo s jednosmjernom kartom. Nakon puno pričanja o tome, nitko te moje planove više nije ozbiljno shvaćao, pa sam odlučila da taj potez mora biti kao skidanje flastera – brzo i bez puno pripreme. Dala sam otkaz, podigla manji kredit, dodala ušteđevinu i zaputila se u Dubai, koji mi se toliko svidio u prethodna dva turistička posjeta. Cijeli sam život spakirala u dva kovčega i zaputila se potražiti sreću na Bliskom istoku – otkriva Martina.
Je li to bila mudra odluka? Martina nije požalila, nego se otisnula zadovoljiti onaj svoj unutarnji glas koji govori da mora živjeti život po svojim pravilima. – Ono što čeka s druge strane možda jest nepoznato, no istinska sreća ne leži u zoni komfora, ona prati hrabre – smatra Martina.
To je stanje svijesti
Izlazak iz zone komfora nije rezerviran samo za jedan aspekt života – pomicanje granica je način života, stanje svijesti koje nas može i treba tjerati više, dalje, jače, u svakom pogledu. I Mario Valentić je testirao svoje granice na različite načine, od spuštanja u boksericama na austrijskom skijalištu u sklopu projekta „Brišemo granice“ do toga kad se našao u nepoznatoj ulozi.
– Sad kad sam drugi put postao otac, mislim da je odluka da imaš djecu još jedan način pomicanja granica, guranje u malu zonu nekomfora i nečeg nepoznatoga, da bi ti život poslije bio ispunjeniji, kvalitetniji, svrsishodniji – kaže Mario.
Za Marija Valentića očinstvo predstavlja još jedan izlazak iz zone poznatog
– Život je puno više od posla, titule i materijalnih stvari. Ako nemamo onaj osjećaj potpune ispunjenosti, smatram da se treba odvažiti na taj prvi hrabri korak – dodaje Martina, koja je svoj rez napravila potpunim izokretanjem perspektive i novim životom u Dubaiju.
A jednom kad se ohrabrite, pripremite se na val pozitivnih promjena. O učinku koji je izlazak izvan zone komfora imao na nju, ali i druge oko nje, Anja kaže: – Osim dobivenog samopouzdanja, naučila sam voljeti više sebe jer sam shvatila da se ni zbog jednog nedostatka nemam potrebe osjećati manje važno, manje lijepo. Ponekad sam se pitala hoće li biti dobro prezentirano jer nisam željela da me ljudi žale, ali na sreću je svaka takva situacija izazvala pozitivne kritike i oduševljenje. Jedna od najvažnijih stvari je ta da sam sa svojim pričama i iskustvima potaknula mnoge osobe s invaliditetom (ali i bez) da izađu iz svoje komforne zone i naprave ono što već dugo žele.
Kad je prvi put otišla u grad u kratkoj suknji, Anja Mihaljević pomakla je svoje granice
Nema odustajanja
Posljedica konstantnog pomicanja granica i takvog stila života kod Siniše je i bavljenje ultramaratonom, gdje je nedavno uspješno završio i najdužu utrku u toj disciplini, „100 milja Istre“ od 171 kilometar. Iako je sama utrka fizički zahtjevna, većina trkača odustane zbog nedovoljne mentalne pripremljenosti. Osnovni izazov koji svaki natjecatelj treba svladati je vlastiti um, navodi Siniša, a taj je proces preslik karaktera u stvarnom životu jer odražava način na koji se inače nosimo sa životnim izazovima.
Osim što je vlasnik čak pet tvrtki, Siniša Drobnjak ujedno je ultramaratonac i član blues benda „Voodoo Ramble“ te član kluba Rotary International
– Iskustvo koje sam ponio iz te utrke je da i najveće životne prepreke mogu biti svladane ako se koncentriramo na ono što se nalazi ispred nas i ne dopustimo veličini prepreke da nas obeshrabri – otkriva Siniša.
S njim se slaže i Saša Stanković, kojeg je trčanje maratona naučilo još jednu važnu lekciju. – Svaki put kad me na utrci uhvati kriza i siva tvar krene s pitanjima „Pa što tebi ovo treba, umoran si, i vruće je, i pogledaj ove kako sjede u hladu i pijuckaju pivo…“ – sjetim se te najluđe stvari koju neprestano radim: ne predajem se! – dodaje Saša.
Pa, ostaje samo još pitanje: što se čeka? Promjena čeka vas.
