Nedavno me jedna moja klijentica nazvala vidno uznemirena: „Kada smo odlučile biti superžene, biti najbolje? I, ako ne postignemo sve, počnemo osjećati krivnju. Kako se to dogodilo?“ uzdahnula je.
Živimo u društvu koje je isprano tvrdnjama kako živimo u najboljim vremenima i da ženama nikad nije bilo bolje. Da budućnost pripada ženama. Da možemo „imati sve” – karijeru, divnog i uspješnog partnera, dobro odgojenu i megatalentiranu djecu, satove joge, kavu s prijateljicama, sve što možete zamisliti – tu je.
Naše je samo da to uzmemo. No, sve što je naizgled moguće i lako dostupno, izgleda da je savršeno stvoreno da nam probudi osjećaj krivnje. Emancipacija nije jeftina… stiže s pozamašnom cijenom – osjećajem krivnje.
Fenomen „imati sve“
Žene su pod golemim pritiskom da budu bolje, najbolje. A ako to nisu, onda ih osuđuje društvo, rodbina, prijatelji, i eto recepta za krivnju.
Ključni problem s tim je da se nitko ne trudi pitati nas kako se mi osjećamo s tim fenomenom „imati sve”. Želimo li zaista „imati sve”? I hoće li, ako se odreknemo svega što je natovareno na nas, nestati i osjećaj krivnje?
Tijekom dugogodišnjeg rada s klijentima, ali i činjenice da sam sama godinama živjela s osjećajem krivnje (ne više), došla sam do zaključka kako nikad zaista nismo odlučile biti superžene. To je odlučeno u naše ime. Taj nam je fenomen nametnut. I okolina od nas očekuje da budemo zahvalne na „poklonu” koji smo dobile.
Prvo i osnovno, imamo svako pravo taj „poklon” vratiti. Možemo prestati udovoljavati svakome oko nas i naučiti pronaći vrijeme za stvari koje su nam bitne – što smo mi sretnije, sretniji će biti i oni oko nas, a samim time će i osjećaj krivnje utihnuti.
Lidija Marković Rosati je poduzetnica, NLP trenerica i executive coach, ko-kreatorica Momentum metode
Vaše ili tuđe vrijednosti?
Važno je razmisliti o tome što zaista želimo, umjesto onoga što svi drugi misle da mi trebamo željeti. Sklone smo pridati previše pažnje tuđem mišljenju – što će drugi reći ako si damo oduška nakon napornog dana, uz pun sudoper i neispeglan veš. To je savršen teren za uzgajanje osjećaja krivnje.
Vaš život je vaša odluka. Prelistajte svoj život i zapitajte se – po čijim pravilima, vrijednostima i standardima svaljujete krivnju na sebe?
Primijetit ćete da je velika većina krivnje nedefinirana krivnja. Ona uglavnom dolazi od ljudi koje volite – kada ne odobravaju nešto što činite ili zato što ne živite onako kako su oni zamislili da biste trebali živjeti.
Da biste se oslobodile te nedefinirane krivnje, morate naučiti poštivati sebe, ono u što vjerujete, vaše vrijednosti prije svačijih drugih. Stvarna krivnja dolazi od toga što ste odustale od vlastitih očekivanja. Negdje u procesu ste izgubile sebe, u očajničkom traganju za balansom.
Sreća traži oslobađanje od krivnje
Većina žena je jednostavno naučila osjećati se krivima. Krivnja stvara mnogo patnje i staje na put sreći i ispunjenosti, a patnja je najlakša stvar – uvijek dostupna, a skroz beskorisna.
No, biti sretan je teško zato što „biti sretan” zahtijeva da se oslobodite krivnje, a ne da joj se predate. A oslobađanje od krivnje nije uvijek lako. Potrebno je mnogo hrabrosti za to. Potrebno je mnogo iskrenosti, integriteta i posvećenosti želji da živite svjesno, prisutno, autentično, odgovorno. Da oslobodite sebe očekivanja drugih i da se fokusirate na vlastita očekivanja.
