Na krajnjem istoku Hrvatske, uz obalu Dunava, u malom Šarengradu nalazi se mjesto koje posljednjih godina privlači pozornost putnika, novinara i svih onih koji još vjeruju u dobrotu ljudi. Kapetanova kuća nije hotel niti turistička atrakcija u klasičnom smislu, već dom Dinke Juričić – žene koja je vlastiti život posvetila ljudima, učenju i stvaranju zajedništva.
Kroz njezina vrata prošle su tisuće biciklista, kajakaša, pješaka i putnika iz cijelog svijeta, a gotovo svi iz Šarengrada odlaze bogatiji za jedno prijateljstvo i priču koju će dugo pamtiti. Kapetanova kuća danas je simbol otvorenih vrata, povjerenja i ljudske topline, a Dinka svojim primjerom pokazuje kako male geste mogu mijenjati živote.
Kapetanova kuća postala mnogo više od mjesta za odmor – postala je dom za svakoga kome je na putovanju potreban osjećaj da negdje pripada
Iza ove nesvakidašnje priče stoji žena bogate profesionalne i životne biografije. Dinka Juričić bila je profesorica hrvatskog jezika, dugogodišnja urednica i savjetnica u izdavaštvu, kolumnistica te motivacijska govornica. Nakon odlaska u mirovinu vratila se u obiteljsku Kapetanovu kuću u Šarengradu kako bi brinula o ocu, a upravo je taj povratak označio početak potpuno novog životnog poglavlja.
Danas se, osim što besplatno ugošćuje putnike, bavi promicanjem zajednica stanovanja za starije osobe, kreativnim radom, izradom umjetničkih predmeta od riječnog stakla, učenjem stranih jezika, glazbe i novih tehnologija, vožnjom kajaka i SUP-a te neumorno promiče vrijednosti empatije, međusobnog povjerenja i cjeloživotnog učenja. Njezina priča posljednjih godina inspirirala je brojne medije i tisuće ljudi diljem Hrvatske i Europe.
U intervjuu za Naturalu Dinka Juričić govori o životu, ljudima, dobroti, putovanjima, smislu zajedništva i filozofiji zbog koje je Kapetanova kuća postala mnogo više od mjesta za odmor – postala je dom za svakoga kome je na putovanju potreban osjećaj da negdje pripada.
Mnogi Vas danas poznaju po Kapetanovoj kući i gostoprimstvu koje pružate putnicima iz cijelog svijeta. No, za one koji Vas još ne poznaju, možete li nam reći tko je zapravo Dinka Juričić – privatno i izvan uloge domaćice?
Kao i svi drugi, nosim se katkad sa strahovima i napornim emocijama koje progovaraju kad se sve drugo utiša. Zato je proaktivnost još od djetinjstva bio moj životni princip. Proaktivnošću sam uvijek nastojala prestići moguće probleme ili ih riješiti prije nego što izmaknu kontroli. Takav mi je način razmišljanja i odnosa prema životu nevjerojatno pomogao i kao mami, i kao profi, kao urednici, kolumnistici, motivacijskoj govornici… i sad kad sam u mirovini. Proaktivnost mi omogućuje da razmišljam mirno, analiziram, hladne glave donosim odluke, zadržim pozitivan stav. I živim bez stresa.
Prije nego što ste otvorili svoj dom putnicima, ostvarili ste uspješnu karijeru u obrazovanju. Je li Vas upravo rad s ljudima naučio da su povjerenje, empatija i dobrota najveće vrijednosti koje možemo pružiti jedni drugima?
Rad s ljudima najbolja je škola, ne samo zato što ti pomaže da upoznaš i shvatiš druge, nego te interakcije s drugima dovedu u situacije da na sve oko sebe i na sebe samu uglavnom moraš gledati iz različitih perspektiva. I vidiš ono nevidljivo. I da, doista shvatiš oko kojih vrijednosti se ima smisla truditi. Sve što ste nabrojali: i povjerenje, i empatija, i dobrota… sve su to zapravo životni odabiri kojima smo odlučili komunicirati. I na kojima onda cijeloga života radimo: učimo ih graditi, nadograđivati, razvijamo ih, krpamo ih, preslagujemo, počinjemo ispočetka. Ja osobno, najviše sam naučila od svoje djece.
Naučila sam, primjerice, da autoritet ne dolazi automatski time što si stariji, mudriji, moćniji. Autoritet moraš zaslužiti svojim dosljednim ponašanjima, u prvom redu iskrenošću i autentičnošću. Autoritet i povjerenje su nagrada za ono što su ljudi prepoznali u tebi, i što cijene.
Od svoje sam djece, nadalje, naučila ne miješati sažaljenje i empatiju. Sažaljenje je kad umjesto nekoga napraviš nešto što bi on – uz manje ili više truda – mogao učiniti i sam. A empatija je upravo suprotna: to je kad ponudiš nekome malo svoje tišine, svoga ramena, svoje energije da se smiri, pribere i pronađe u sebi snage da sam ispliva ili barem digne glavu iznad onoga u što je upao.
I s dobrotom je zapravo jednostavno. Ona je sama svoja plaća: ako činiš dobro, osjećaš se dobro. To je univerzalno pravilo i temelj za odgoj zdravog društva. Nikomu i ničemu ne učiniti ništa loše, ni s kim se ne nadmetati, ne ulaziti u sukobe; popravljati, a ne bacati; čuvati, a ne uništavati – ponašati se i prema ljudima i prema prirodi kao prijatelj, rođak… I to je stvarno dovoljno za higijenu društvenog života.
Sjećate li se trenutka kada ste odlučili otvoriti vrata svog doma potpunim strancima? Je li to bila spontana odluka ili ideja koja je dugo sazrijevala?
Moji su roditelji širom otvarali svoja vrata svakome. Ja nisam, čak mi je i smetala puna kuća ljudi kad sam bila dijete. Međutim, kad sam prije pet-šest godina došla njegovati svog starog oca u Šarengrad i kad sam vidjela koliko se on veseli pozivati čak i nepoznate ljude koji mu prolaze kraj kuće na kavu, na sladoled, na pite mađarice, na Starog lisca… nešto se pomaknulo u meni. Kad smo zajedno išli u dućan, tata je uvijek kupovao dvostruko, da ima ponuditi ljudima koji navrate. A kad je tata umro, ostalo je odjednom strahovito previše prostora građenih da se u njima druži.
I tako je počelo. Otvorila sam vrata i putnici su počeli zastajati. I svidjelo mi se to. Počela se nakupljati jedna iznimno pozitivna energija. i osjetila sam da je to ono što želim biti: utočište. Osjećaj doma ljudima koji su na nekim svojim lutanjima.
Danas mnogi zaziru od nepoznatih ljudi, a Vi ste cijelu svoju priču izgradili upravo na povjerenju. Jeste li ikada posumnjali da će takav koncept uspjeti ili Vas iskustvo iznova uvjerava da je većina ljudi dobra? I jeste li pritom imali neugodnih iskustava?
Sve što se može kupiti lovom je samo roba, zamjenjiva i nadoknadiva. Kad ti u kuću dolaze prenoćiti biciklisti ili kajakaši koji voze svoje tisućama kilometara duge pruge, nemaš se razloga bojati za stvari: oni ni iglu ne bi uzeli nekome jer paze na svaki dodatni miligramčić tereta koji vuku sa sobom. Oni će, zahvalni što su na trenutak imali osjećaj da su kod kuće, spremiti i oprati za sobom – da onima koji dolaze nakon njih ostave onako kako je njih dočekalo.
I ne, ni najmanje se na bojim da će itko od njih na bilo koji način ugroziti moju osobnu sigurnost. Naprotiv, kad odlaze, obično me zagrle i kažu da ih podsjećam na njihovu baku, mamu, sestru… Ljudi se zapravo uglavnom ponašaju zrcalno: ponašaju se prema nama onako kako se mi ponašamo prema njima. I zato ih se ne bojim. Zalomi se katkad koji malo teži gost, stvarno rijetko, ali nikad nisam imala nekih baš negativnih iskustava.
Kroz Vaš dom prošle su tisuće ljudi iz različitih zemalja, kultura i životnih priča. Postoji li susret koji Vas je posebno dirnuo i zbog kojeg ste pomislili: “Zbog ovoga se isplatilo…“?
Vrlo rijetko me koji susret ne dirne. Putnici koji nam dolaze ovdje prenoćiti željni su pričati o svojim razlozima, razmišljanjima, zapažanjima, susretima, a posebno o svojim razmišljanjima i doživljajima koje im njihovo sporo putovanje otkriva. Mene je posebno dirnuo jedan poslovni čovjek, pedesetih godina, Nizozemac. Radoholičar pregorio od posla. Nedavno je zatvorio svoju firmu s tridesetak ljudi, prethodno je svakom zaposleniku pronašao novi posao kod svojih prijatelja i kolega. A on sam sve je prodao i krenuo na put biciklom do Istanbula. Nema pojma zašto Istanbul, nema pojma što zapravo traži, ali osjeća da je svakim danom sve lakše, da mu se bistri u glavi, da će na tom putu steći neke uvide, osloboditi se godinama nagomilanih stresova, donijeti odluke o životu koji će napokon imati smisao…
Bio je ovdje u vrijeme kad su cvjetale lipe. Zrak je bio gust od mirisa. Pitao me da mu pokažem odakle dolazi taj miris. Odvela sam ga pod jednu staru lipu, a on ju je zagrlio i rasplakao se kao malo dijete. To su dragocjeni trenuci kad krenu emocije. Rekao mi je da nikad prije ovog putovanja nije vozio bicikl, nije osjetio vjetar u kosi i sunce na licu, da mu se znoj nikad prije s čela nije slijevao niz obrve pa u oči. I da nikad nije osjetio mirise. Iz sadašnje mu se perspektive čini da je cijeloga života živio u krletki i da sad tek počinje učiti živjeti slobodu.
Često ističete da male geste mogu promijeniti nečiji dan. Mislite li da smo kao društvo pomalo zaboravili koliko nekome mogu značiti osmijeh, iskren razgovor ili šalica kave?
Čovjek je vreća emocija. Često nismo ni svjesni kojom snagom naše emocije djeluju ne samo na naša ponašanja, nego i odnose s drugima, atmosferu okruženja… Dovoljan je jedan kiseo čovjek da ti zakloni sunce i pokvari radost. Budem tužna kad se odnekud vraćam, a nitko me putem nije pogledao u oči i nitko mi se nije nasmiješio. Kao da sam svima bila nevidljiva. Boli to. S druge strane, nečiji bezazleni mali osmijeh dok žuriš pločnikom ili dok čekaš u redu u trgovini naprosto te obasja. Pa se počneš osmjehivati ljudima koji ti dolaze u susret. Divno je kad se i u njima dogodi nešto slično pa se i oni počnu osmjehivati ljudima koji im dolaze ususret. Nakon takvih susreta svi odlaze raspoloženiji. Osmijeh i male ljubaznosti doista nas ništa ne koštaju, a čiste i podižu energiju oko nas.
Kapetanova kuća nije samo mjesto za besplatan smještaj. To je prostor druženja, stvaranja, prirode, umjetnosti i razmjene iskustava. Koliko Vam je važno da ljudi odavde ne ponesu samo lijepe uspomene, nego i drugačiji pogled na život?
Na spora putovanja dugim rutama kreću samo ljudi otvoreni za učenje i doživljavanje novoga. Ta su putovanja neka njihova unutarnja hodočašća prema sebi samima, njihove katarze, njihovi uskrsi, riznice novih i drukčijih pogleda na život. Druženje s njima osjećam kao golemu privilegiju. Uvijek se rastajemo mrvicu bogatiji nego što smo bili.
Umjesto suvenira, Vi skupljate priče. Gosti iz cijelog svijeta ostavljaju zapise u Vašim knjigama dojmova, a često ih nazivate “duhovnim nomadima” jer vjerujete da ne putuju samo zbog turizma, nego i zbog osobnog rasta. Zašto često kažete da se više bojite rutine nego nepoznatih ljudi?
Rutine su korisne jer nam pomažu da automatiziramo sve one zapravo dosadne radnje koje svakodnevno moramo ponavljati. Ali rutine i uljuljkuju, postaju linija manjeg otpora. Ako zaglibimo i počnemo im robovati, pretvore se u zatupljujućeg gospodara. Često sami toga nismo ni svjesni. Bojim se svih vrsta okova i gospodara.
S druge strane, nepoznati nas ljudi otvaraju. Pogotovo ovi putnici koji su krenuvši na put razbili svoje rutine i dan za danom upadaju u nove situacije, preispituju svoja stara znanja i uvjerenja, čiste se od svojih predrasuda, uče empatiji. Svaki je čovjek nova knjiga prepuna priča i novih očiju. Svi smo jedni drugima i učitelji i učenici. Dakako, ako nam je stalo da to budemo.
Pokrenuli ste i zajednički život umirovljenica kako biste pokazali da starost ne mora značiti usamljenost. Mislite li da bi takav model mogao biti jedno od mogućih rješenja za sve veći problem samoće starijih osoba u Hrvatskoj?
Zajednice stanovanja sjajno su rješenje za ljude treće životne dobi, ali nikako nisu i najjednostavnije. Preduvjet za zajednicu stanovanja su funkcionalni stanovi (za po jednoga stanara) u istom dvorištu (da svaki ima svoj mirni kut kad mu je potrebna samoća), ali i doista puno raznih širokih prostora za druženja, puno neba i rijeke, vjetra, zemlje, drveća… i puno, puno slobode da može odabirati izazove kojima će kvalitetno ispunjavati svoje vrijeme i svoje srce.
Prednost zajednica stanovanja je u tome što su troškovi života (zato što se i troškovi i poslovi dijele) višekratno niži od smještaja u domu. To znači da svakom članu zajednice ostane barem još pola mirovine za neke posebne želje i potrebe.
Sve to zvuči divno, ali u praksi su najveći problem ljudi i njihove komunikacijske nevještine. Svi u zajednicu ulaze s prtljagama iz dosadašnjih života: poviješću svojih veza i obiteljskih odnosa, frustracija, trauma, nerealnih očekivanja, konfliktnog komuniciranja, nedogovaranja, neslušanja, šupljih razgovora, navika da zadiru u tuđi privatni prostor… To je samo vrh ledenoga brijega. U svakoj zajednici ima onih koji bi se nametali, ima ljubomora, ima mrzovoljnika, lijenčina, neodgovornih… Velik je problem procijeniti ljude prije nego što im kažemo da se mogu doseliti k nama. Nekoliko nam se puta dogodilo da je u početku sve bilo dobro, da se nova osoba uklopila ili prilagodila, ali s vremenom bi se pokazalo da naprosto nije tip za život u zajednici kakvu smo si zamislile. Cijena mirnoga života bez stresa je da u takvim situacijama nekoliko puta vrlo, vrlo obzirno razgovaraš s takvom osobom prije nego što joj zahvališ što je s nama živjela mjesec-dva i ponudiš još mjesec-dva da si nađe novi smještaj. Bolno, ali neophodno.
Dobro je razgovarati s nekim tko je iskusio zajednicu stanovanja i pokupiti njegova iskustva. K nama često na nekoliko dana dolaze žene koje žele osnovati sličnu zajednicu. I začude se koju je količinu truda i strpljenja potrebno u početku uložiti da ne bi kasnije počeli izvirati problemi. Već sad smo na neki način konzultantice četirima zajednicama stanovanja koje se upravo osnivaju u Hrvatskoj i u Srbiji.
Mirovina je stvarno idealno vrijeme za učenje. Nikad znanje nije bilo tako široko dostupno kao danas, nikad nije bilo toliko načina na koje možeš učiti. Ako ti se ne čita, učiš iz videa, ako ti je video predugačak, učiš s pomoću klipova, crtića, aplikacija, s pomoću umjetne inteligencije, grupa na FB, sveučilišnih online platformi, stručnih foruma… Imaš obilje vrlo kvalitetnih besplatnih sadržaja.
A, što je najvažnije, nikad nisam imala toliko vremena za učenje kao sad kad sam u mirovini. Odabirem što me zanima i veseli učiti, nitko me ne ocjenjuje, ne nameće mi svoje metode učenja, ne diktira mi ni sadržaje ni ritam. Doslovno ne postoji ništa što mi treba, a nemam odakle naučiti. Silno moćan osjećaj. Znatiželja je prva pokretačka sila svake dosadašnje civilizacije. Kao i kreativnost koja je s njom povezana. U raznim prijelaznim razdobljima i vremenima kriza o njima je izravno ovisio ljudski opstanak.
Ne znam što nas održava mladima. Ja imam 70 godina. Primijetim da se ljudi smijulje kad rečenicu počnem s: ‘Kad jednog dana budem stara…’ Mislim da starost zapravo nema toliko veze s brojem godina koliko s voljom za učenjem, otvorenošću za promjene i vještinom uživanja u trenutcima. Od te tri stvari u čovjeku buja energija i radost koja mu omogućuje prelaženja ograničenja pred kojima bi kronološka dob možda posustala.
Često se kaže da je dobrota zarazna. Jeste li primijetili da su Vaš primjer počeli slijediti i drugi ljudi u Šarengradu i okolici? Može li jedan čovjek doista potaknuti promjene u cijeloj zajednici?
Sve su emocije zarazne, zaraznije od virusa. Kad na pravi način dotakneš nečiju emociju od iste osobe možeš napraviti zločinca ili sveca. Ja se strahovito bojim masovnih emocija: navijačkih, stranačkih, nacionalističkih, vjerskih… svih onih koje toliko obuzmu čovjeka da postane gluh za drukčije i svakoga tko ne pleše u njegovom kolu smatra neprijateljem.
Ne moramo se po svaku cijenu truditi biti dobri. Dovoljno je samo da se potrudimo ni prema kome ne biti loši.
Pročitaj i ovo:
- Knjigomoljka: Svaka dobra knjiga mijenja čovjeka – jedna je promijenila i moj život
- Tea Bašić: Granice nisu sebičnost – one čuvaju naše vrijeme, energiju i odnose
- Iva Brozičević Dragičević otkriva zašto sve više ljudi puca pod pritiskom
