U vremenu kada se o mentalnom zdravlju govori više nego ikad prije, malo je autora koji uspijevaju složene psihološke teme približiti širokoj publici bez stručnog žargona i velikih obećanja. Upravo je to prepoznatljiv potpis Tee Bašić – komunikologinje, edukantice psihoterapije i autorice koja je na društvenim mrežama okupila zajednicu ljudi željnih razumijevanja, a ne osuđivanja. U ovom tekstu detaljnije predstavljamo Tea Bašić i njezin doprinos ovom području.
Na svom Instagram profilu @teabasicc svakodnevno objavljuje jednostavne ilustracije i kratke tekstove koji progovaraju o emocijama, odnosima, anksioznosti, osobnim granicama i ljubavi prema sebi. Umjesto kompliciranih definicija, njezin sadržaj nudi ono što mnogima nedostaje – osjećaj da nisu sami.
Umjesto brzih rješenja, treba otvoriti prostor za razumijevanja
Taj je pristup pretočila i u svoju novu knjigu ‘Daj da ti nacrtam’, ilustrirani vodič kroz svakodnevne izazove koji kroz osam tematskih cjelina pomaže čitateljima bolje razumjeti vlastite misli, emocije i obrasce ponašanja. Knjiga je podijeljena u poglavlja posvećena o problemima, disciplini, hrabrosti, izvrsnosti, odmoru, ranjivosti, ljubavi i granicama, a cilj joj nije ponuditi brza rješenja, nego otvoriti prostor za razumijevanje
Vaša nova knjiga ‘Daj da ti nacrtam’ na jednostavan način obrađuje osam važnih životnih tema – od hrabrosti i ljubavi do granica i odmora. Kako je nastala ideja da složene psihološke koncepte približite upravo kroz ilustracije i kratke tekstove?
Već neko vrijeme kroz ilustracije i kratke tekstove na društvenim mrežama pokušavam približiti psihološke teme na jednostavan i razumljiv način. Poruke koje sam dobivala pokazale su mi koliko se ljudi u njima prepoznaju i koliko im ponekad jedan crtež ili nekoliko rečenica može pomoći da bolje razumiju ono što osjećaju. Tada sam shvatila da tekstovi o mentalnom zdravlju ne moraju biti komplicirani da bi bili kvalitetni. Ponekad upravo jednostavna ilustracija i nekoliko pažljivo odabranih riječi mogu približiti složene teme bolje nego duga stručna objašnjenja. Tako je nastala ideja za knjigu.
Zašto ste odabrali upravo ovih osam tematskih cjelina? Postoji li neka kojoj ste se posebno posvetili jer smatrate da današnjem čovjeku najviše nedostaje?
Sve teme nastale su iz razgovora s ljudima i pitanja koja se iznova pojavljuju. Granice, odmor, ranjivost, uspoređivanje, perfekcionizam, ljubav prema sebi, hrabrost i odnosi nešto su s čime se gotovo svatko susretne tijekom života.
Ako bih morala izdvojiti jednu temu, rekla bih da su to granice. Često smo odgojeni da budemo dostupni, da ne razočaramo druge i da svoje potrebe stavljamo na posljednje mjesto. Mislim da upravo zato mnogi danas osjećaju iscrpljenost i krivnju kada pokušaju odabrati sebe.
Vaše ilustracije često ostavljaju snažan dojam iako su vrlo jednostavne. Zašto mislite da ponekad jedan crtež može prenijeti emociju bolje nego stranica teksta?
Zato što emocije često ne doživljavamo riječima, nego slikama. Dobra ilustracija može u nekoliko sekundi prikazati osjećaj koji bismo riječima opisivali cijelu stranicu. Najljepše mi je kada mi ljudi kažu: “Nisam znala kako to opisati, ali ova ilustracija pokazuje točno kako se osjećam.” Mislim da je upravo to snaga vizualnog jezika.
Na društvenim mrežama okupili ste veliku zajednicu ljudi koji u Vašim objavama pronalaze utjehu i razumijevanje. Što Vam njihove poruke najčešće govore – s čime se ljudi danas najviše bore?
Najčešće mi pišu da su umorni. Ne samo fizički nego emocionalno. Osjećaju pritisak da moraju biti uspješni, produktivni, stalno dostupni i imati sve pod kontrolom. Mnogi se bore s osjećajem da nisu dovoljno dobri ili da stalno zaostaju za drugima. Mislim da danas ne nedostaje motivacije. Nedostaje nam razumijevanja, odmora i osjećaja da ne moramo sve nositi sami.
Društvene mreže često se smatraju uzrokom narušenog mentalnog zdravlja, a Vi ste upravo na njima otvorili prostor za razgovor o emocijama. Mogu li one biti i dio rješenja?
Vjerujem da mogu. Društvene mreže same po sebi nisu ni dobre ni loše. One mogu poticati uspoređivanje i stvarati pritisak, ali mogu biti i mjesto na kojem će netko prvi put pročitati da nije sam, da ono što proživljava ima smisla i da postoji pomoć.
Dobila sam mnogo poruka ljudi koji su upravo nakon neke objave odlučili potražiti psihološku pomoć. Ako društvene mreže mogu biti prvi korak prema tome, onda mogu biti i dio rješenja.
Danas se često susrećemo s pojmovima poput anksioznosti, traume ili burnouta. Imate li dojam da se psihološki izrazi ponekad koriste olako i kako razlikovati kvalitetne informacije od površnih savjeta?
Dobro je što se o mentalnom zdravlju danas puno više govori jer se tako smanjuje stigma. Međutim, ponekad se stručni pojmovi koriste preširoko ili izvan njihova pravog značenja.
Nije svaki stres burnout, nije svaka tuga depresija, niti je svako neugodno iskustvo trauma. Zato je važno pratiti stručnjake koji objašnjavaju psihološke procese bez senzacionalizma, ne obećavaju brza rješenja i ne pojednostavljuju složene teme samo zato da bi sadržaj bio popularniji.
Jedna od tema kojoj se često vraćate jesu osobne granice. Zašto je ljudima toliko teško reći ‘ne’, čak i kada znaju da bi to bilo najbolje za njih?
Mislim da mnogi od nas odrastaju s uvjerenjem da će nas drugi manje voljeti ako postavimo granicu. Zbog toga često poistovjećujemo ljubaznost s ugađanjem drugima. No granice nisu sebičnost. One su način da zaštitimo svoje vrijeme, energiju i odnose. Kada naučimo reći ‘ne’, stvaramo više prostora za iskreno ‘da’.
Čini li se i vama da mlađe generacije otvorenije govore o mentalnom zdravlju nego njihovi roditelji? Smatrate li da smo danas emocionalno pismeniji ili samo spremniji govoriti o svojim osjećajima?
Mislim da smo prije svega otvoreniji razgovoru, što je veliki korak naprijed. Traženje psihološke pomoći danas je manje stigmatizirano nego prije i to me jako veseli. S druge strane, emocionalna pismenost nije samo znati imenovati osjećaj, nego razumjeti što nam on govori, kako ga regulirati i što s njim učiniti. U tome još uvijek svi imamo puno prostora za učenje.
Kada biste morali izdvojiti jednu poruku iz knjige koju biste voljeli da svaki čitatelj zapamti, koja bi to bila?
Voljela bih da zapamte da ne moraju biti savršeni kako bi bili vrijedni ljubavi, prihvaćanja i poštovanja. Većinu života provedemo pokušavajući postati ‘dovoljno dobri’, a pritom zaboravimo da naša vrijednost ne ovisi o tome koliko smo produktivni, uspješni ili korisni drugima.
Što biste poručili osobi koja se možda prvi put odlučuje otvoreno razgovarati o svojim emocijama ili potražiti stručnu pomoć?
Poručila bih joj da ne mora čekati da joj bude najteže kako bi potražila pomoć. Traženje podrške nije znak slabosti nego odgovornosti prema sebi.
Ako vam je teško, pokušajte danas napraviti samo jedan mali korak. Razgovarajte s osobom kojoj vjerujete, odmorite kada možete ili se javite stručnjaku. Ne morate odmah riješiti cijeli život. Ponekad upravo jedan razgovor može biti početak velike promjene.
Pročitaj i ovo:
- Iva Brozičević Dragičević otkriva zašto sve više ljudi puca pod pritiskom
- Marina Matolić: Žene u 50. više nije briga što drugi misle o njima
- Žene u pokretu: Zajednica koja spaja mentalno zdravlje i aktivan život
