Kad se ugase kamere i društvene mreže, Anto Živković nije samo viralni tata s interneta, nego suprug, otac dvoje djece i čovjek koji kroz svakodnevni kaos roditeljstva pokušava ostati – prisutan. Njegov profil Papa Anto u kratkom je vremenu osvojio tisuće roditelja upravo zato što ne prodaje savršenstvo. Umjesto filtera idealnog života, nudi stvarne scene neprospavanih noći, dječjih tantruma, bračnih izazova i smijeha koji često spašava razum.
U vremenu kada se sve, pa i roditeljstvo pretvorilo u natjecanje, a očevi još uvijek teško govore o emocijama, Papa Anto otvoreno progovara o tabuima balkanskog odgoja, mentalnom opterećenju roditelja i važnosti aktivnog očinstva. Bez dociranja i bez glume stručnjaka, kroz humor i autentičnost uspio je otvoriti prostor u kojem se roditelji napokon osjećaju viđeno, shvaćeno i manje usamljeno.
Za one koji se još nisu upoznali s profilom Papa Anto, možete li nam otkriti tko je Anto Živković privatno i poslovno kada se ugase društvene mreže?
Privatno, ja sam prije svega obiteljski čovjek i otac dvoje djece – Arie od 6 godina i Dantea koji je tek napunio godinu dana. S obzirom na to da po struci imam zvanje magistra poslovne informatike, moj poslovni svijet se vrti oko tehnologije i podataka, dok se onaj privatni, nakon odrastanja u Orašju i života u Osijeku, trenutačno odvija u Hamburgu, gdje naša obitelj živi.
Moj se svakodnevni život zapravo svodi na stalno i dinamično balansiranje između zahtjevnog posla, obiteljskih rutina i odgoja djece. Ono malo slobodnog vremena što mi preostane – a moram priznati da ga je uz posao i dvoje male djece sve manje – rezervirano je isključivo za sport. Veliki sam zaljubljenik u nogomet koji aktivno igram, a kad god uhvatim priliku, volim pobjeći na trčanje kako bih napunio baterije.
Kako je nastala ideja za profil Papa Anto i jeste li od početka željeli roditeljstvo prikazivati kroz humor i svakodnevne situacije?
Profil je nastao sasvim slučajno. Ljudi iz mog okruženja su mi već duže vrijeme govorili da bih trebao početi snimati sadržaj za društvene mreže jer su prepoznali nešto zanimljivo u mom pristupu. Na ljeto 2025. godine prelomio sam, otvorio profil @Papa_Anto i objavio video na temu “Zašto djeca plaču”, koji je doslovno preko noći postao viralan. Ideja je bila vidjeti samo kako to sve funkcionira, budući da do tada nisam bio prisutan na društvenim mrežama. Tada sam shvatio da je ta tematika itekako potrebna na mrežama i da je ljudima jako zanimljiva.
Ipak, volim naglasiti da ja nisam nikakav doktor ni službeni stručnjak, nego jednostavno jedan tata koji se kroz godine puno educirao o temi roditeljstva i dječje psihologije jer sam želio biti što bolji roditelj svojoj djeci. Prikazivanje svega toga kroz humor došlo je potpuno prirodno – to je nešto što meni osobno najbolje leži i u tom se formatu osjećam najopuštenije. Kada spojiš korisnu edukaciju i humor, dobiješ sadržaj koji ljude ne opterećuje, nego im olakšava svakodnevicu.
Imate li osjećaj da se danas očinstvo na našem podneblju stvarno mijenja ili smo još uvijek više na razini dojma na društvenim mrežama nego stvarne promjene u obiteljima?
Mislim da se očinstvo definitivno mijenja, iako ta promjena kod nas ide znatno sporije nego na zapadu, primjerice, ovdje u Hamburgu gdje trenutačno živim. Na Balkanu još uvijek vodimo bitku s duboko ukorijenjenim tabuima i uvjerenjem da je briga o djetetu isključivo “majčinski posao”. Kroz komentare na svojim objavama jasno vidim da je još uvijek itekako glasna ona tradicionalna frakcija očeva koji smatraju da su “manje muškarci” ako aktivno preuzmu roditeljske obaveze ili kućanske poslove od supruge.
Ipak, unatoč tim glasnim otporima, stanje je danas neusporedivo bolje nego što je bilo prije 20 godina. Svijest se budi, a mlađe generacije očeva sve više shvaćaju da ravnopravno sudjelovanje u odgoju nije nikakva “pomoć supruzi”, nego njihova osnovna uloga i privilegija. Društvene mreže tu pomažu da se stvori pozitivan dojam, ali iza tog dojma ipak stoji spora, ali stvarna i opipljiva promjena u obiteljima.
Humor je važan dio sadržaja profila Papa Anto, a kako je upravo roditeljstvo često iscrpljujuće i emocionalno zahtjevno – koliko upravo humor pomaže roditeljima da lakše prolaze kroz svakodnevni stres i kaos?
Humor je meni doslovno pojas za spašavanje u roditeljstvu. Svi mi imamo dane kada djeca odbijaju jesti, kada kasnimo u školu ili vrtić, i kada se osjećamo potpuno iscrpljeno. Ako sve te svakodnevne situacije shvaćamo preozbiljno i kruto, vrlo ćemo brzo sagorjeti.
Zato se ja trudim kroz svoje videozapise ogoliti te trenutke. Kada prikažem situaciju u kojoj se tata bori s dječjim tantrumom, dječjim nespavanjem ili onim “famoznim” mijenjanjem pelena u nemogućim uvjetima, roditelji se trenutačno poistovjete s tim. Kada to vide, shvate da su to posve normalne situacije kroz koje svi prolazimo, a ne njihov osobni neuspjeh. Smijeh nam u tim trenucima pomaže da skinemo taj golemi pritisak savršenstva s leđa, opustimo se i shvatimo da smo svi, na kraju dana, u istom košu.
Današnji roditelji bombardirani su savjetima sa svih strana – od stručnjaka do društvenih mreža. Mislite li da smo postali generacija koja previše analizira roditeljstvo i premalo vjeruje vlastitom instinktu? Kakve su reakcije vaših pratitelja na vaše savjete?
Naš najveći blagoslov, a ujedno i najveći izazov današnjice, jest to što su nam apsolutno sve informacije nadohvat ruke. Dok su naši roditelji savjete primarno dobivali od starijih generacija, nama su danas knjige, internet i društvene mreže dostupni u sekundi. Informacije su tu, ali naš glavni zadatak postao je – naučiti ih filtrirati. Zbog tog viška informacija često upadamo u zamku da previše analiziramo svaki svoj korak i gubimo urođeni instinkt.
Ja na svom profilu često dijelim stvari koje sam naučio kroz edukaciju, pa tako, primjerice, stalno vodim bitke u komentarima objašnjavajući štetnost rafiniranog šećera i slatkiša za malu djecu. Međutim, moja poruka je uvijek da ni u čemu ne treba ići u ekstreme niti se slijepo i strogo držati pravila pod svaku cijenu. Taj trenutak kada opušteno odeš sa svojim djetetom na sladoled, ta zajednička radost, smijeh i razgovor koje u tom trenutku podijelite – dugoročno su puno vrjedniji i pozitivniji za dijete nego bjesomučno i kruto izbjegavanje šećera.
Odrastali smo u društvu u kojem muškarci često nisu otvoreno govorili o emocijama. Primjećujete li da su današnji očevi spremniji razgovarati o svojim osjećajima, nesigurnostima i izazovima roditeljstva?
Iskreno – ne. Moje mišljenje je da je to na našim prostorima još uvijek velika tabu tema. Tipični “balkanski muškarac” i dalje izuzetno teško pokazuje osjećaje, rijetko priznaje da mu je teško i pod svaku cijenu izbjegava pokazati ranjivost ili umor.
Iako se na društvenim mrežama stvara dojam da smo postali otvoreniji, u stvarnosti se pokazivanje nesigurnosti u odgoju i dalje često percipira kao slabost. Upravo zato kroz svoj profil pokušavam probiti taj zid. Želim pokazati da je potpuno u redu da tata bude umoran, zbunjen ili emotivan, jer tek tada možemo graditi zdravije odnose sa svojom djecom.
Koliko su društvene mreže promijenile percepciju roditeljstva? Imate li osjećaj da se roditelji danas uspoređuju više nego ikad prije?
Uspoređivanje je postalo tiha bolest modernog roditeljstva, a društvene mreže su to maksimalno potencirale. I ne samo roditeljstva – danas se kroz filtere uspoređuju i brakovi, financije te općenito stil života. Ljudi vide nečijih savršenih 15 sekundi na Instagramu i odmah se zapitaju: “Zašto moje dijete ne jede tako zdravo?”, “Zašto je njihov brak tako idealan?” ili “Zašto mi ne putujemo toliko?”.
To kod roditelja stvara golem, a potpuno nepotreban osjećaj krivnje i manje vrijednosti.. Roditeljstvo i brak nisu natjecanje, a najvažniji trenuci ionako se događaju onda kada se ekrani ugase.
Roditeljstvo često promijeni partnerski odnos, a danas se puno govori o mentalnom opterećenju i ravnopravnoj podjeli obaveza. Mislite li da smo kao društvo počeli ozbiljnije razgovarati o tome što znači biti ravnopravan roditelj?
Tema mentalnog opterećenja i ravnopravne podjele obaveza napokon dobiva prostor koji zaslužuje. Biti ravnopravan roditelj ne znači samo “pomoći” supruzi, nego preuzeti dio svakodnevne organizacije i odgovornosti oko djece i obitelji. Drago mi je što se svijest o tome polako budi, iako smo još daleko od idealnog. Kroz rad na svom profilu primijetio sam i problem o kojem se premalo govori – prve tri godine djetetova života često su najteže razdoblje za brak. U inbox mi se javilo puno žena sa svojim teškim pričama, a iskreno, i sam sam prolazio kroz slične izazove.
Muškarci u tom periodu često nisu dovoljno mentalno i fizički prisutni, dok žene nose ogroman teret i svoje potrebe guraju u stranu. Upravo zato mislim da je važno da o tim stvarima počnemo otvoreno razgovarati, bez srama i osuđivanja, jer jedino tako možemo funkcionirati kao pravi tim.
U vašem se sadržaju zapravo može prepoznati većina roditelja, odnosno očeva. Kako odlučujete što želite podijeliti s publikom, a što ipak zadržati privatno te koji su vam daljnji planovi s profilom?
Granica privatnosti mi je izuzetno važna, posebno kada je riječ o zaštiti naše djece. Ponekad je teško napraviti potpuno autentičan obiteljski sadržaj, a istovremeno sačuvati intimu doma. Što se tiče planova, nemam neke velike strategije. Želim se još više fokusirati na stvarne zajedničke aktivnosti i povezivanje s djecom kroz igru i svakodnevne trenutke. Jedan od ciljeva mi je ove godine istrčati polumaraton gurajući dijete u kolicima i cijeli taj proces podijeliti s publikom.
Iako sam od početka želio motivirati očeve, čak 80 % moje publike čine žene. No, drago mi je jer upravo one često označe svoje muževe, pa poruka o aktivnom očinstvu ipak dođe do onih kojima je namijenjena.
Kada jednog dana današnja djeca budu govorila o generaciji svojih očeva, po čemu mislite da će ih najviše pamtiti?
Teško je predvidjeti budućnost i ne znam koji je točan odgovor na ovo pitanje, ali znam što bih svim srcem volio da to bude – prisutnost. Naši očevi su odrastali i odgajali nas u nekim drugim vremenima, često fokusirani isključivo na posao, osiguravanje egzistencije i autoritet, zbog čega su nerijetko ostajali emocionalno distancirani. Volio bih da naša djeca nas pamte kao generaciju očeva koja je bila fizički i mentalno tu. Da nas pamte po tome što smo sjedili s njima na podu i slagali kockice, znali ime njihovog najboljeg prijatelja, znali njihove strahove, bodrili ih s tribina i provodili s njima kvalitetno vrijeme u igri i razgovoru.
Želim vjerovati da će nas pamtiti po tome što se nismo sramili pokazati im nježnost, zagrliti ih i glasno im reći da ih volimo. Ako nas budu pamtili po toj toploj, aktivnoj prisutnosti, znat ću da smo kao generacija očeva napravili dobar posao.
Pročitaj i ovo:
- Stipe Režić: Prvo su se smijali kavi s gljivama, a sad nas kopiraju
- Anita Tušak: Magic Elements u dom unosi mir, teksturu i sporiji ritam života
- Filip Philatz Filković: ‘Izgubili smo dostojanstvo svakodnevice’
