Tena Sakar Vukić u hrvatskoj se javnosti posljednjih godina profilirala kao jedna od najglasnijih javnih osoba koje bez kompromisa govore o mentalnom zdravlju, bipolarnom poremećaju i seksualnom nasilju. Nakon što je javno progovorila o vlastitom iskustvu seksualnog zlostavljanja u sportu, njezina priča otvorila je važna pitanja o šutnji žrtava, odgovornosti institucija i dugoročnim posljedicama traume na mentalno zdravlje.
Upravo zato razgovarali smo s Tenom Sakar Vukić za Naturalu – o tome zašto žrtve i dalje teško progovaraju, kako stigma mentalnih poteškoća dodatno otežava prijavljivanje nasilja te što društvo, mediji i institucije mogu učiniti kako bi se seksualno zlostavljanje prestalo gurati pod tepih. U iskrenom i potresnom intervjuu Tena govori o vlastitom iskustvu, borbi sa sustavom i želji da javnim istupom zaštiti druge žene i djecu.
Vaša priča otvara pitanje šutnje u društvu koje je i dalje prilično konzervativno – koliko patrijarhalni obrasci u Hrvatskoj i regiji doprinose tome da žrtve seksualnog nasilja ostaju nevidljive i (nikad) ne progovore o nasilju?
Patrijarhalni obrasci jedan su od razloga zašto žrtve šute, ali nisu jedini. Žrtve nasilja i zlostavljanja najčešće šute zbog intenzivnog straha, osjećaja srama i krivnje te nepovjerenja u institucije. Vrlo često seksualno zlostavljanje događa se unutar obitelji ili od osobe bliske našoj obitelji – i to je još uvijek ogroman tabu. Povjeriti se da te, primjerice, otac seksualno zlostavlja, toliko je teško da osobe koje to nisu doživjele ne mogu uopće pojmiti. Žrtve obiteljskog nasilja često šute i godinama trpe zlostavljanje zbog straha od eskalacije nasilja, emocionalne ovisnosti, manipulacija, Stockholmskog efekta, paralize i disocijacije, straha za sebe i djecu, srama i osude okoline, ovisnosti o zlostavljaču i(li) ne žele izazvati još veće probleme iz egzistencijalnih razloga. Zlostavljači koriste manipulaciju i strah kako bi ih izolirali i paralizirali.
Za javni istup potrebna je iznimna hrabrost – jeste li se bojali osude javnosti i okoline, i koliko taj strah još uvijek sprječava druge žrtve da progovore?
Toliko sam bila bijesna i ogorčena zbog odbačene kaznene prijave da se nisam bojala osude okoline. Čak bih rekla da me nije bilo briga jer sam u dubini svog bića osjećala kako radim pravu stvar. Do tada sam već mnogim bliskim osobama, svojem psihoterapeutu, psihijatrici i drugom medicinskom osoblju povjerila što sam proživjela. Svi su mi vjerovali i nisam osjetila kako me osuđuju. Onoga čega me bilo strah jest kako će moje javno istupanje utjecati na moju obitelj, pogotovo djecu. Imala sam osjeća,j ako o tom zlostavljanju ne progovorim javno, da ću eksplodirati, razboljeti se. Iskreno sam razgovarala s djecom o svemu što je za njihovu dob prihvatljivo i objasnila im zašto mama radi to što radi. Nekoliko dana nakon mojeg javnog istupa javila mi se žrtva istog počinitelja koje je proživjela isto, ali je ona imala samo 14 godina. Tada sam čvrsto odlučila da neću stati dok pravda ne bude zadovoljena i dok dotični zlostavljač pedofil ne bude kažnjen i maknut od djece.
Cijeli pravosudni sustav i institucije su katastrofa. Trulo do srži. Poremećene su vrijednosti. Stalno slušamo neka opravdanja, izgovore, igraju se ping ponga, prebacuju odgovornosti. Čast iznimkama, naravno. Primjer koliko je cijela država trula i ne funkcionira je nedavna tragedija u Drnišu. Poginulo je nedužno djece zbog tromih i nefunkcionalnih institucija. Kako jedan ubojica, teško psihički bolestan, može biti na slobodi? Kako? Pa neka grade bolnice sa zatvorenim odjelima za psihički teško bolesne osobe koje počine kaznena djela i neka doživotno budu unutra zbrinuti, neka uvedu doživotne kazne, neka educiraju i stimuliraju suce i sve dionike pravnih sistema da donose najstrože kazne zatvora i liječenja za pedofile, silovatelje i ubojice. Ne može drugačije. Treba imati muda lupiti šakom o stol i bez obzira na svoju fotelju i stranačku pripadnost reći: “Sad je dosta”. Ova tragedija je trebala rezultirati ostavkama i velikim prosvjedima, ali….
Hrvatsko društvo često ima tendenciju propitivati žrtvu umjesto počinitelja – jeste li to i sami iskusili i kako to utječe na mentalno zdravlje osoba koje su već prošle traumu?
Hrvatsko društvo je još uvijek patrijarhalno što često pridonosi tome da ne vidi širu sliku. Još uvijek se više preispituje žrtva nego počinitelj. To sam osjetila i na vlastitoj koži jer je DORH – OKDO u Zagrebu mene dva puta pozvao na ispitivanje a počinitelja niti jednom. Nisu sproveli niti istragu, a na kraju se ustanovilo da su žrtve i mladi maloljetnici. Na prvom obavještajnom razgovoru u policiji zlostavljač se branio šutnjom. Biste li se vi branili šutnjom da vas sumnjiče da se zlostavljali ženu na sportskoj masaži – masturbirajući i ejakulirajući joj iza leđa, dok je glavom bila okrenuta prema dolje? Ne biste. Zanima me kako će se braniti kada ga privedu na ispitivanje sada kada je službeno prijavljen od malodobne žrtve. DORH je na velikom testu, kao i Općinski kazneni sud. Iako sam doživjela veliku nepravdu i ignoriranje institucija, vjerujem da će ovaj puta napraviti svoj posao kako treba – jer se radi o djeci.
Seksualno zlostavljanje ostavlja velike posljedice po mentalno i fizičko zdravlje i što više o tome otvoreno i empatično govorimo bit će više i priča o ozdravljenju žrtava i zacjeljivanju rana. Sama patim od dvije dodatne dijagnoze koje su se pojavile kao posljedica zlostavljanja: F41 – Ostali anksiozni poremećaji: Skupina stanja gdje dominiraju tjeskoba i strah koji nisu vezani uz specifičnu situaciju. Uključuje panični poremećaj (F41.0), generalizirani anksiozni poremećaj (F41.1) i mješoviti anksiozno-depresivni poremećaj (F41.2) te F43 – Reakcije na teški stres i poremećaji prilagodbe: Stanja koja se razvijaju kao izravna reakcija na iznimno traumatičan događaj ili kontinuirani stres. Uključuje akutnu reakciju na stres (F43.0), posttraumatski stresni poremećaj (PTSP – F43.1) i poremećaj prilagodbe (F43.2).
Evo jedan primjer: Idem na toalet u restoranu i kroz tisućinku sekunde pomislim što ako me netko u wc-u napadne, što ako me pokuša silovati, je l’ dolje neki pedofil, hoću li se morati boriti za život, što ako ga u samoobrani ubijem, hoću li kao žrtva zlostavljanja morati odgovarati i biti kažnjena kaznom zatvora..? Sve vam to prođe kroz glavu u manje od 1 sekunde. Niste uzrujani, ne osjećate jasni strah, čak niti ne obraćate pažnju previše na to jer to je toliko duboko usađeno u vama da ste naučili funkcionirati s takvim teškim mislima. Svjedočila sam da su žrtve seksualnog zlostavljanja oboljele od poremećaja prehrane, body dismorfije, PTSP-a, anksioznosti, depresije, autoimunih bolest, dermatitisa, poremećaja reproduktivnog sustava i dr. teških stanja koja ozbiljno narušavaju kvalitetu života.
Otvoreno govorite o mentalnom zdravlju – koliko stigma u našem društvu dodatno otežava da se glas žrtava shvati ozbiljno, a ne kroz predrasude i diskreditaciju?
Žrtva zlostavljanje je posebno ranjiva, ali kada na to dodamo i probleme s mentalnim zdravljem od kojih pati već od prije, to još više povećava traumu. Osobe sa psihosocijalnim izazovima posebno su osjetljive i trebale bi imati dodatnu zaštitu u slučaju seksualnog zlostavljanja, što čak postoji u zakonu EU. Hrvatska je taj članak integrirala u svoje zakone, ali ga ne sprovodi. Kada imate situaciju da je žrtva nasilja osoba s dijagnozom dodatno se propitkuje njezina pouzdanost i ubrojivost. Je li ona sve to izmislila? Je li sigurna da se to dogodilo? Možda joj se pričinilo? I mene su jako bliske osobe slično pitale iako su mi vjerovale. O javnosti da ne pričam; bilo je raznih komentara kao, primjerice, da mene treba zatvoriti jer sam šutjela 5 godina i time mu omogućila da zlostavlja još djece, da to radim zbog medijske pažnje… Ipak, bilo je više iskrenih komentara podrške i ohrabrenja što mi je dalo nadu da nas ipak čeka svjetlija budućnost i da će se omjer 1:10 prijavljenih/neprijavljenih seksualnih nasilja malo po malo promijeniti u korist prijavljenih slučajeva.
Posebno zabrinjava činjenica na koju ste otvoreno upozorili – da počinitelji mogu ostati u sustavu i raditi s djecom. Što to govori o prioritetima društva i gdje vidite ključnu točku za promjenu?
Država treba pod hitno uvesti mehanizam kojim će osobe prijavljene za teška kaznena djela isti tren odvojiti od djece bez obzira na DORH. Imamo i zakon koji nalaže institucijama da moraju štititi žrtve ako žrtva prijavi zlostavljanje – bila to prijava samo Savezu, školi, poslodavcu -nevezano je li kazneno djelo prijavljeno već policiji i bez obzira na to što osoba ima potvrdu o nekažnjavanju. Evo vam primjer iz prve ruke; pedofil prijavljen od djevojčice (sada punoljetne osobe) te od drugih roditelja i žena, još uvijek radi u Atletskom kubu AK Dinamo Zrinjevac jer DORH još nije podigao optužnicu – a on ima potvrdu o nekažnjavanju i da se protiv njega ne vodi kazneni postupak… Nesmetano vodi natjecanja, smješka se, trenira malu djecu, radi s drugim muškarcima koji sve znaju i znaju da je sve istina, ali eto dok on ima ‘papir’ može raditi. Dno dna od ljudi i institucija koje se stalno pravdaju dok nevini ljudi pate i umiru. Teške riječi, ali istinite.
Vidite li ipak promjene u mlađim generacijama u Hrvatskoj i regiji – jesu li otvorenije za razgovor o mentalnom zdravlju i seksualnom nasilju ili i dalje osjećate snažan otpor okoline?
Vidim pozitivne promjene u našim mladima i to me veseli, daje mi nadu u bolju budućnost. Nažalost, ima puno nasilja među mladima ali isto tako, puno se govori i izvještava o tome – što prije 25 godina nije bio slučaj. Samo da institucije i zakonodavstvo počnu pratiti stvarnost i zagrnu rukave, dogodit će se pozitivne promjene. Ali i mi kao društvo trebamo osvijestiti probleme i reagirati. Da smo izašli na prosvjede odmah nakon ove tragedije u Drnišu gdje je stradalo dijete, i da smo bili uporni u zahtijevanju promjena, dogodio bi se barem mali pomak, jedna ostavka, jedan korak unaprijed… Dok god pasivno gledamo, pišemo komentare na internetu, a ne izlazimo na izbore i aktivno ne tražimo promjene – neće biti bolje. Stvarno vjerujem da će ove mlađe generacije biti uspješnije od nas u dovođenju države u red i iskorjenjivanju korupcije, rak rane našeg društva.
U vašim istupima snažno se osjeća motiv ‘zaštite drugih’ – mislite li da se promjene u društvu kod nas više događaju kroz individualnu hrabrost nego kroz sustavne mehanizme?
Nažalost da, a ne bi trebalo biti tako. Ja sam se morala ekstremno izložiti da se pomaknem s mrtve točke, pisala sam na adrese više od 25 institucija – od ministarstava, pravobraniteljice za ravnopravnost spolova i osoba s invaliditetom, sportske inspekcije, sportskih saveza kao što su Hrvatski atletski savez, Zagrebački atletski savez, Školski sportski savez kao i World athletics federacije – slala silne mejlove, radila pritiske na institucije, gubila živce i zdravlje da bi se išta dogodilo. Bila sam i na sastanku u HOO-u gdje su napravili zapisnik i rekli da sam prva osoba koje je došla osobno u prostorije HOO prijaviti seksualno zlostavljanje, što je poražavajuće i to pokazuje da žrtve nemaju povjerenje u sustav i institucije. Jer kada i odluče prijaviti i progovoriti dobiju teški šamar i ponovno ih se siluje, u većini slučajeva… Ministar turizma i sporta, Tonči Glavina, na sastanku s njegovim savjetnicama obećao je da će udrugu Ženska soba uključiti u 2027. godini u doradu zakona o sportu – u djelu gdje se govori o zlostavljanju, zaštiti žrtava i safe guards protokolima koji će se morati poštovati nevezano za DORH i službene prijave policiji.
Jako sam se namučila, a to ne bi trebalo biti tako. Žrtva ima rane i traume i umjesto da se brine za sebe i liječi, mora dodatno gubiti zdravlje ne bi li je institucije čule.
Koju ulogu mediji, posebno lifestyle portali poput Naturale, mogu imati u borbi protiv normalizacije seksualnog uznemiravanja i u edukaciji o mentalnom zdravlju?
Veliku, jako veliku. Ja sama mogu učiniti dio, ali bez podrške medija borba pojedinaca ostane bez konkretnih rezultata. Kada sam izašla javno u 10 mjesecu s informacijama o seksualnom zlostavljanju, prvih nekoliko dana nastao je šok i bilo je tisuće komentara, reakcija, poruka. Ali tek kada su vodeći hrvatski mediji prenijeli tu informaciju, dotičnog trenera pedofila su suspendirali i stavili mu trenersku licencu u mirovanje. No, ispostavilo se da je to samo ‘white washing’ – da se zadovolji javnost jer je suspenzija trajala mjesec dana, a njemu su rekli da ode na bolovanje. Sada opet “normalno” radi s djecom iako je dio roditelja ispisao djecu iz kluba te su neki vrhunski sportaši napustili taj klub. Jako puno zlostavljanja je u sportu, u individualnim sportovima posebno jer je odnos trener – pulen vrlo složen, pun povjerenja i postoji puno prostora za intenzivne osjećaje, a time i za manipulaciju, izolaciju sportaša od obitelji i prijatelja te za zlostavljanje i posjedovanje…
Hvala Vam što dajte prostora ovim važnim temama jer ovakvi sadržaji direktno pomažu žrtvama. Netko će nakon ovog teksta možda nazvat svoju liječnicu, prijateljicu, mamu, partnera i potražiti pomoć, a neke od nas će i otići u policijsku postaju i prijaviti zlostavljanje.
Što biste poručili mladim ženama i djevojkama u sportu u Hrvatskoj koje možda prolaze kroz slične situacije, ali još nisu spremne istupiti?
Niste same. Znam da se jako bojite jer biste mogle izgubiti mjesto u reprezentaciji, stipendiju, trenera, prijatelje, ali taj strah nije vrijedan vaše šutnje i zdravlja. Progovorite, recite prvo osobi od povjerenja koja će vas podržati i pomoći vam. Potražite stručnu pomoć, Udruga Ženska soba je za početak odličan izbor i kada se malo oporavite – ustanite na te jake, hrabre, izdržljive i borbene noge i recite: “Dosta je, e nećeš više smeće jedno!” I otiđite i prijavite zlostavljača na sve institucije koje postoje u RH i van Hrvatske, glavnoj federaciji vašeg sporta, otiđite na policiju i sve ispričajte do zadnjeg detalja. Meni je policija jako puno pomogla. I da mislite kako je zlostavljač netko povezan s nekime i jako moćan – vjerujete mi nije moćniji od vaše snage i odlučnosti kojom ste marljivo trenirale i osvajale medalje, a nije “jači” niti od svih institucija u Hrvatskoj. Sve institucije stavite u CC maila i sve napišite kada prijavite policiji. Uzmite dobrog odvjetnika i borite se za sebe jer to će vam donijeti mir i zatvaranje tog poglavlja pa makar i zlostavljač ne bude u zatvoru. Znajte da je svaki poziv u policiju za njega vrlo tresan – i neka je. Neka mora uzimati odvjetnika, odgovarati na pitanja, neka izgubi posao i neka ga maknu od djece ako radi s njima. Neka svi znaju što je napravio i neka snosi posljedice za svoja nedjela cijeli život.
Gruba sam na riječima, ali sam iskrena. Tako se osjećam. Nikome ne želim zlo, pa ni zlostavljaču – ali želim da svi znaju istinu, da ga se makne od djece, zabrani rad u sportu i da plati za svoja nedjela po kazni zakona. Strah i sram moraju promijeniti stranu, ako je Francuskinja Juliete Peliccote mogla preživjeti onu strahotu, možemo i mi ovo. Prijavi ga/ju, tko god da on/ona je!
Pročitaj i ovo:
- Kako pomoći prijateljici koja je u toksičnoj vezi (i ne izgubiti njezino povjerenje)
- Trauma iz djetinjstva: Ova aktivnost može pomoći oporavku mozga, pokazuje novo istraživanje
- Tretman šutnjom: Toksična taktika koja narušava odnos i emocionalno zdravlje
