Mindfulness ne mora početi tišinom, zatvorenim očima i meditacijom. Može početi usred tramvaja, tijekom razgovora ili u trenutku kada osvijestimo da automatski posežemo za mobitelom. Maja Prović, mindfulness trenerica s desetogodišnjim iskustvom, smatra da je svjesnost potrebno vratiti u stvarni život, umjesto da je pretvaramo u još jednu obvezu.
S kćeri Unom-Mateom Rukavinom već šest godina organizira Mindful Leadership Conference, koja povezuje teme svjesnog vodstva, zdravlja, znanosti i osobnog razvoja. Uoči ovogodišnjeg izdanja konferencije, koje će se održati 21. i 22. studenoga 2026. na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, razgovarali smo s njom o pažnji, svakodnevnim navikama, međugeneracijskim razlikama i uspjehu koji ne bi smio dolaziti na račun zdravlja.
Mindfulness se često povezuje s meditacijom, tišinom i usporavanjem. Zašto takva predodžba nekim ljudima stvara otpor prema praksi koja bi im mogla biti korisna?
Mislim da mnogima problem nije mindfulness, nego način na koji se o njemu govori. Prečesto ga se svodi na disanje, zatvaranje očiju, usporavanje i neku ideju unutarnjeg mira koja stvarnom životu velikog broja ljudi jednostavno ne odgovara. Posebno ne ljudima koji žive brzo, puno rade i dane provode u gradu, bez potrebe da glume kako njihov život izgleda kao retreat na Mallorci. Mindfulness mi je puno zanimljiviji kada ga maknemo iz tog konteksta i vratimo ondje gdje se život stvarno događa. Danas ga puno manje doživljavam kao tehniku, a puno više kao praksu prepoznavanja vlastite pažnje.
To može značiti popiti kavu bez istodobnog skrolanja, tijekom vožnje tramvajem primijetiti misli koje nam prolaze glavom ili nekoliko minuta hodati i doista opažati prostor kroz koji prolazimo. Na prvi pogled djeluje banalno, ali u praksi nije. Velik dio dana funkcioniramo automatski i rijetko osvijestimo što nam je privuklo pažnju, koliko je ondje ostala i jesmo li uopće svjesno odlučili usmjeriti je upravo tamo.
Što se događa kada osvijestimo kamo nam odlazi pažnja? Može li takva promjena utjecati i na naše odluke i odnose?
Kada ne primjećujemo gdje nam je pažnja, uglavnom samo slijedimo ono što nas je privuklo. To može biti notifikacija, neka briga, tuđa reakcija ili vlastita navika. Kada primijetimo što se događa, otvara se mogućnost izbora. To ne znači da možemo kontrolirati svaku misao ili situaciju, nego da možemo razvijati sposobnost prepoznavanja onoga što nam se događa i odlučivanja o tome kako ćemo dalje reagirati. Taj trenutak izvana često je potpuno nevidljiv, ali upravo se u njemu stvara prostor za drukčiji izbor.
Mnogi se mindfulnessu okreću tek kada se nađu pod velikim stresom. Zašto je važno trenirati pažnju i u mirnijim, svakodnevnim situacijama?
Kada sam ulazila u ovu praksu, mentor mi je savjetovao da pažnju ne treniram tek onda kada mi „gori pod petama”, nego dok je sve mirno i uobičajeno. To mi je ostalo važno načelo.
Ako sposobnost usmjeravanja pažnje vježbamo prije nego što naiđu veliki valovi, lakše ćemo joj se vratiti kada se suočimo s pritiskom, zahtjevnim razgovorom ili nekom nepredviđenom situacijom. Zato mi se čini korisnim početi s malim, svakodnevnim trenucima, umjesto čekati da nas okolnosti prisile da nešto promijenimo.
Vaša je ideja mindfulnessa za ljude kojima ide na živce mindfulness. Kako izgleda prvi korak za nekoga tko nema vremena za meditaciju ili se jednostavno ne pronalazi u klasičnim tehnikama?
Ne mora početi tišinom i zatvorenim očima. Može početi kroz pokret, razgovor, iskustvo, rad s tijelom ili jednostavan trenutak u kojem primijetimo gdje smo i čemu upravo dajemo pažnju. Nekome će prvi korak biti osvijestiti koliko često tijekom dana automatski poseže za mobitelom, nekome zastati prije nego što odgovori u razgovoru, a nekome primijetiti koliko rijetko potpuno sudjeluje u onome što upravo radi.
Ne želim da mindfulness postane još jedan zadatak na popisu obveza niti nešto što moramo izvesti na određeni način. Zanimljivije mi je promatrati ga kao praktičnu vještinu prepoznavanja kamo nam odlazi pažnja i vraćanja mogućnosti da barem dio vremena sami odlučujemo što ćemo s njom učiniti. U svijetu u kojem se za našu pažnju neprestano natječu posao, ljudi, notifikacije, algoritmi, brige i vlastite navike, ta mi se sposobnost čini važnijom nego ikad.
Mindfulness je važan dio vašeg rada, ali kroz Mindful Leadership Conference bavite se i svjesnim vodstvom. Kako biste objasnili povezanost tih dviju tema?
Vodstvo se često povezuje s poslovnom funkcijom, položajem ili odgovornošću za tim, ali način na koji vodimo sebe vidljiv je puno prije nego što dođemo na neku rukovodeću poziciju. Vidi se u našem odnosu prema odgovornosti, načinu na koji reagiramo kada pogriješimo, komunikaciji pod pritiskom i spremnosti da preuzmemo vlastiti dio odgovornosti za rezultat.
Zato svjesno vodstvo za mene nije tema koja pripada isključivo poslovnom svijetu. Ono se odnosi na način na koji donosimo odluke, gradimo odnose i prepoznajemo vlastite obrasce ponašanja. Ako problem uvijek tražimo isključivo u drugima, teško ćemo razumjeti što sami unosimo u neku situaciju.
Prije šest godina pokrenuli ste Mindful Leadership Conference s kćeri Unom-Mateom Rukavinom. Što vas je potaknulo na taj projekt i kako se razvijao tijekom godina?
Krenule smo iz želje da otvorimo ozbiljniji razgovor o tome kako vodimo sebe i druge, donosimo odluke, gradimo odnose i povezujemo profesionalni život sa zdravljem i osobnom odgovornošću. Kada smo pokretale konferenciju, nismo mogle znati kako će publika reagirati na temu svjesnog vodstva. Danas me posebno veseli što iz godine u godinu raste interes za naše predavače i sadržaj koji povezuje poslovni svijet, zdravlje, znanost i osobni razvoj.
To mi pokazuje da pitanja koja su nam bila važna na početku danas prepoznaje puno širi krug ljudi. Konferencija je počela kao zajednička priča majke i kćeri, ali je tijekom šest godina postala prostor susreta ljudi različitih struka, iskustava i generacija.
Kako se razlike između vas i kćeri odražavaju na zajednički rad? Može li suradnja različitih generacija biti prednost upravo zato što ne razmišljaju uvijek jednako?
Una-Matea i ja pripadamo različitim generacijama i ne gledamo uvijek jednako na posao, uspjeh, tempo, tehnologiju ili donošenje odluka. Upravo nam je ta razlika tijekom godina postala jedna od najvećih vrijednosti. Naučila sam da kvalitetna suradnja ne zahtijeva da mislimo isto. Ponekad iskustvo donosi širu sliku i strpljenje, a ponekad mlađa perspektiva brže prepoznaje promjene koje više nije moguće ignorirati. Razlika u perspektivi nije problem koji treba ukloniti. Može biti prednost ako postoji dovoljno prostora da čujemo zašto druga osoba nešto vidi drukčije.
Kvaliteta odnosa ne nastaje tako da jedna strana pobijedi, nego iz spremnosti da obje preispitaju vlastiti pogled kada za to postoji dobar razlog.
Koju ste važnu lekciju o komunikaciji i suradnji naučili upravo kroz taj zajednički projekt?
Jedna od važnijih lekcija jest da slušanje nije isto što i slaganje. Slušati drugu osobu ne znači odustati od vlastitog mišljenja, nego pokušati razumjeti iskustvo i argument iz kojeg ono proizlazi prije nego što donesemo zaključak. To je posebno važno u poslu, gdje brzina i pritisak često vode prema tome da odmah branimo vlastiti stav. Ako ostanemo u razgovoru i kada se ne slažemo, otvaramo mogućnost da bolje razumijemo situaciju i dođemo do kvalitetnijeg rješenja.
Na konferenciji povezujete poslovni svijet sa zdravstvom, znanošću i osobnim razvojem. Zašto vam je važno promatrati čovjeka cjelovito, a ne samo kroz njegove poslovne rezultate?
Tijekom ovih šest godina postalo mi je sve važnije povezivati poslovni svijet sa zdravstvom, znanošću i stručnjacima koji čovjeka ne promatraju samo kroz njegovu funkciju ili rezultat. Način na koji radimo utječe na tijelo, odnose i kvalitetu života, baš kao što naše fizičko i emocionalno stanje utječe na odluke koje donosimo na poslu. Te dijelove života možemo organizacijski razdvajati, ali ih kao ljudi ne možemo potpuno razdvojiti.
Zato smatram da uspjeh koji stalno dolazi na račun zdravlja teško možemo dugoročno nazivati uspjehom. Važno je otvoriti prostor za drukčiji razgovor o produktivnosti, odgovornosti i tome što zapravo znači kvalitetno živjeti i raditi.
Kako prepoznati da smo počeli funkcionirati na autopilotu i da više ne biramo svjesno način na koji radimo i komuniciramo?
Prvi korak je primijetiti vlastite obrasce. Kako reagiramo kada smo pod pritiskom? Odgovaramo li automatski, prekidamo li druge, donosimo li odluke bez dovoljno prostora za promišljanje ili nastavljamo raditi bez da osvijestimo kako se osjećamo?
Nije cilj stalno analizirati sebe niti svaku situaciju pretvoriti u vježbu svjesnosti. Cilj je razvijati sposobnost da prepoznamo što se događa dok se događa. Tek tada možemo razmotriti postoji li i drukčiji način reagiranja.
Što vas je tijekom šest godina organiziranja konferencije najviše iznenadilo u vezi s interesom publike za svjesno vodstvo?
Posebno me veseli što sve više ljudi želi čuti naše predavače i razgovarati o temama koje povezuju poslovni svijet, zdravlje, znanost i osobni razvoj. Pune dvorane pokazuju nam da postoji potreba za ozbiljnijim promišljanjem o tome kako radimo i živimo.
Za mene je važno da svjesno vodstvo ne ostane samo zanimljiv koncept o kojem slušamo na konferenciji. Njegova se vrijednost vidi u svakodnevnim situacijama: u načinu na koji razgovaramo s ljudima, reagiramo kada smo pod pritiskom i preuzimamo odgovornost za vlastite izbore.
Ovogodišnja Mindful Leadership Conference održava se 21. i 22. studenoga na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Koja je glavna ideja ovog izdanja i što biste željeli da sudionici ponesu sa sobom?
Nastavljamo tamo gdje smo prije šest godina krenule: pitanjem kako kvalitetnije voditi sebe, odgovornije voditi druge i stvarati profesionalni život u kojem rezultat nije jedino mjerilo uspjeha.
Želimo približiti svjesnost stvarnom životu i pokazati da joj možemo pristupiti iz različitih perspektiva. Ne postoji samo jedan način na koji možemo razumjeti i primjenjivati mindfulness, baš kao što ne postoji ni jedan obrazac svjesnog vodstva koji odgovara svima. Voljela bih da sudionici odu s većom spremnošću propitivati vlastite navike i način na koji donose odluke, ali i s konkretnim idejama koje mogu primijeniti u svakodnevnom životu i radu.
Je li konferencija namijenjena prvenstveno poslovnim ljudima i voditeljima timova ili i svima koji žele bolje razumjeti sebe i svoje odnose s drugima?
Svjesno vodstvo nije rezervirano za osobe na rukovodećim pozicijama, kao što mindfulness nije rezerviran za one koji meditiraju. Obje teme počinju spremnošću da zastanemo, primijetimo što se događa i razmotrimo što možemo učiniti drukčije.
Zato mi je važno da konferencija bude prostor u kojem se susreću različite struke, iskustva i perspektive. Pitanja o tome kako donosimo odluke, kako komuniciramo i kako povezujemo profesionalni život sa zdravljem tiču se mnogo šireg kruga ljudi od onih koji imaju riječ „voditelj” u svojoj poslovnoj tituli.
Kada biste morali izdvojiti jednu poruku koju biste željeli prenijeti ljudima koji tek počinju istraživati mindfulness i svjesno vodstvo, koja bi to bila?
Ne moramo čekati da se život smiri kako bismo postali svjesniji načina na koji ga živimo. Možemo početi upravo ondje gdje jesmo, u svakodnevici koja je već dovoljno zahtjevna. Ne moramo biti savršeno mirni, imati mnogo slobodnog vremena ili promijeniti sve svoje navike. Dovoljno je početi primjećivati kamo nam odlazi pažnja, kako reagiramo i kakve odluke donosimo. Upravo iz takvih malih trenutaka može početi drukčiji odnos prema sebi, drugima i životu koji već živimo.
Pročitaj i ovo:
- Cvjetna šetnja: Mindfulness trend smanjuje stres na predivan način
- Mikro-mindfulness: kratke vježbe od 30 sekundi smanjuju stres tijekom dana
- Mindfulness s obitelji: 5 jednostavnih načina da stvarno “čujete” jedni druge
