Funkcionalne rezerve, tjelesna spremnost i prevencija važniji su za dugoročno zdravlje nego što mislimo. Prof. dr. sc. Goran Marković, jedan od predavača na konferenciji Mindful Leadership 2026., koja se održava 21. i 22. studenoga u Zagrebu, objašnjava zašto ne bismo trebali čekati prve simptome da bismo počeli brinuti o svojoj funkcionalnosti Većinu dana provodimo sjedeći, umor često prihvaćamo kao normalno stanje, a o vlastitom zdravlju ozbiljnije počinjemo razmišljati tek kada se pojave tegobe. Istodobno, uredan sistematski pregled često doživljavamo kao potvrdu da je sve u redu, iako nam on prvenstveno daje uvid u postojeće zdravstvene rizike i moguće znakove bolesti.
No možemo li biti bez dijagnoze, a ipak postupno gubiti snagu, izdržljivost i druge sposobnosti važne za kvalitetan život? Koliko nam tjelesna spremnost govori o stvarnom stanju organizma, što su funkcionalne rezerve i zašto bi prevencija trebala početi mnogo prije pojave zdravstvenih problema?
Što možemo učiniti da što dulje sačuvamo snagu, izdržljivost i samostalnost
O ulozi kretanja u očuvanju zdravlja i važnosti funkcionalnih rezervi razgovaramo s prof. dr. sc. Goranom Markovićem, redovitim profesorom Kineziološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i profesorom fizioterapije na Sveučilištu na Primorskem u Kopru. Magistar je i doktor kineziologije, a usavršavao se i u području neuroznanosti i kontrole pokreta na Sveučilištu u Delawareu. Osnivač je i voditelj Laboratorija za motoričku kontrolu i izvedbu te autor više od 80 znanstvenih radova. Dobitnik je dviju državnih nagrada za znanost i višegodišnji član 2 posto najutjecajnijih svjetskih znanstvenika u području sportskih znanosti.
Uz znanstveni rad, vodi Motus Melior centar i Polikliniku Motus Melior Med, usmjerene na preventivnu medicinu, dugovječnost, rehabilitaciju i tjelesnu spremnost. U razgovoru otkrivamo zašto uredni nalazi ne znače nužno i dobru fizičku spremnost, kako prepoznati postupni gubitak sposobnosti te što možemo učiniti da što dulje sačuvamo snagu, izdržljivost i samostalnost. Jer prevencija počinje mnogo prije pojave bolesti – načinom na koji se krećemo, oporavljamo i gradimo funkcionalne rezerve organizma.
Kada govorimo o zdravlju, koliko podcjenjujemo važnost tjelesne spremnosti? Često se o kretanju govori kroz izgled, tjelesnu težinu ili sportsku izvedbu. Koliko je fizička spremnost zapravo važan zdravstveni pokazatelj?
Tjelesna spremnost značajno je zapostavljena kao pokazatelj zdravlja, osobito kada govorimo o ljudima koji nisu sportaši. Razlog je, među ostalim, nedovoljno poznavanje njezine zdravstvene važnosti. Mnogi znaju svoje vrijednosti kolesterola i krvnog tlaka, ali ne znaju kakva im je mišićna jakost i snaga, pokretljivost, ravnoteža, koordinacija ni kardiorespiratorna sposobnost. A upravo nam te sposobnosti govore što osoba može učiniti, koliko je napora za to potrebno i što joj ograničava funkcioniranje.
Iz perspektive kineziologa i znanstvenika, tjelesna spremnost nije samo pitanje izgleda, tjelesne težine ili sportske izvedbe. Ona je pokazatelj funkcionalne sposobnosti, jedne od ključnih sastavnica zdravlja. Dvije osobe iste dobi i tjelesne težine mogu imati vrlo različite funkcionalne kapacitete i razinu tjelesne spremnosti. Jedan od najvažnijih pokazatelja, primjerice, jest VO₂max – maksimalna sposobnost organizma da preuzima i koristi kisik tijekom napora. Izražava se u ml/kg/min, a može se prikazati i u MET-ovima. Jedan MET odgovara približno potrošnji kisika u mirovanju, odnosno 3,5 ml/kg/min, pa VO₂max od 35 ml/kg/min odgovara 10 MET-a.
Američko kardiološko društvo još je 2016. predložilo da se kardiorespiratorna sposobnost promatra kao klinički vitalni pokazatelj. Veliki pregled istraživanja iz 2024. pokazao je da je svaki porast kardiorespiratorne sposobnosti za jedan MET bio povezan s približno 11 do 17 posto manjim rizikom od smrtnosti. Riječ je o povezanosti utvrđenoj na razini populacije, ali ona jasno pokazuje zašto bi tjelesna spremnost trebala biti dio procjene zdravlja, a ne samo sportske izvedbe.
Uredni laboratorijski nalazi i dobra tjelesna spremnost daju različite, ali jednako važne informacije. Vrijedno je poznavati oboje.
To bih precizirao: velik dio sistematskog pregleda usmjeren je na otkrivanje bolesti i prepoznavanje poznatih rizika, primjerice povišenog krvnog tlaka ili nepovoljnog lipidograma. To je važan i vrijedan posao. Međutim, ako procjena tu završi, još nemamo potpun odgovor na pitanje kako osoba funkcionira.
Zato je nužno proširiti pogled na zdravlje kao kapacitet – sposobnost organizma da funkcionira, podnosi opterećenja, prilagođava se i te sposobnosti održava kroz vrijeme. U praksi želim povezati dva pitanja: što čovjeku prijeti i kakve kapacitete ima da živi život koji želi. Primjerice, uredan lipidogram, odnosno povoljne vrijednosti masnoća u krvi, i normalan arterijski krvni tlak općenito su dobra vijest. No oni nisu potvrda visoke aerobne sposobnosti niti isključuju svaku kardiometaboličku bolest. Iz krvne slike također ne možemo iščitati može li osoba brzo hodati uzbrdo, sigurno ustati s poda ili održati ravnotežu kada se spotakne. Ako želimo znati koliko je organizam sposoban, moramo procijeniti i njegovu funkciju. Dio toga vidimo tek kada mu postavimo primjeren zahtjev, uz prethodnu procjenu sigurnosti testiranja.
Može li čovjek gubiti pojedine zdravstvene i funkcionalne sposobnosti godinama prije nego što dobije dijagnozu? Što se događa u razdoblju između stanja ‘zdrav sam’ i trenutka kada medicina može imenovati bolest?
Može gubiti pojedine sposobnosti i razvijati nepovoljne faktore rizika mnogo prije nego što dobije dijagnozu. Dijagnoza ima jasno definirane kriterije, dok se biološke promjene često razvijaju postupno. Primjerice, osoba može godinama postajati slabija i manje izdržljiva, dok joj glukoza još nije dosegla vrijednosti koje zadovoljavaju kriterije za dijabetes. Važan je i način na koji se tome prilagođavamo. Prestajemo ići stepenicama, biramo kraće šetnje ili izbjegavamo zahtjevnije aktivnosti. Svakodnevicu postupno prilagođavamo svojim mogućnostima pa gubitak funkcionalnosti može dugo ostati neprimjetan.
Na organizam pritom utječu brojni faktori: tjelesna aktivnost, prehrana, stres, san i mogućnost oporavka. Tijelo se stalno prilagođava tim zahtjevima, a kada su oni dugotrajno nepovoljni, prilagodba ima svoju biološku cijenu. Taj ukupni teret nepovoljne prilagodbe nazivamo alostatskim opterećenjem. Organizam pritom ulaže sve više resursa u prilagodbu na stres, što dugoročno može narušiti regulaciju brojnih fizioloških sustava i povećati rizik od kroničnih bolesti. Zato me, osim klasičnih zdravstvenih pokazatelja, zanima i kako osoba funkcionira: koliko se kreće, koliko je fizički sposobna, kako spava, koliko je opterećena i koliko se dobro oporavlja. To nam može pomoći da promjene prepoznamo dok još nisu prerasle u bolest.
Što podrazumijevate pod funkcionalnom rezervom organizma? Možete li to objasniti na konkretnom primjeru osobe koja nema dijagnosticiranu bolest, ali već ima značajno smanjene funkcionalne rezerve?
Funkcionalnu rezervu možemo promatrati s dva stajališta. Prvo, kao razliku između onoga što tjelesno i kognitivno možemo učiniti i onoga što od nas zahtijeva određena situacija. Ako svakodnevni zadatak zauzima gotovo sav raspoloživi kapacitet, ostaje malo prostora za dodatni napor. Ako ga obavljamo s lakoćom, rezerva je veća. Drugo, funkcionalnu rezervu možemo promatrati kao razliku između trenutačne tjelesne i kognitivne spremnosti te minimalne razine tih sposobnosti potrebne za samostalan život bez pomoći drugih.
To se odnosi na više sposobnosti. Imamo aerobnu rezervu, rezervu mišićne mase, mišićne jakosti i snage, kognitivnu rezervu, rezervu ravnoteže i lokomotornu rezervu. Sve su te rezerve mjerljive i promjenjive. Evo primjera. Zamislimo dva muškarca u dobi od 40 godina, podjednake tjelesne mase, s urednim nalazima sistematskog pregleda. Jedan ima maksimalni primitak kisika, odnosno pokazatelj aerobne sposobnosti, od 28, a drugi od 42 ml/kg/min. Ako neka aktivnost od obojice zahtijeva potrošnju kisika od 14 ml/kg/min, prvi za nju koristi približno polovicu svojeg maksimuma, a drugi trećinu.
To je pojednostavljen primjer, ali dobro pokazuje zašto isti zadatak ne predstavlja svima jednak napor. U kontekstu dugoročnog zdravlja i funkcionalnosti prva osoba ima značajno manju aerobnu rezervu. Ako se takvo stanje ne promijeni, mogla bi imati manje prostora za podnošenje dodatnih opterećenja i ranije razviti funkcionalna ograničenja.
Možemo li mjeriti koliko je netko udaljen od bolesti, a ne samo utvrditi postoji li bolest? Koji nam pokazatelji mogu reći koliko dobro organizam podnosi opterećenje i koliko prostora imamo za djelovanje?
Možemo procijeniti rizik, ali ne možemo izračunati koliko je netko točno ‘udaljen’ od bolesti. Provjereni modeli mogu procijeniti, primjerice, desetogodišnji kardiovaskularni rizik na temelju krvnog tlaka, lipida, regulacije glukoze, pušenja, obiteljske anamneze i drugih faktora. Dodatni rizični faktori koji se ne mjere u standardnim sistematskim pregledima mogu tu procjenu učiniti potpunijom i pomoći u boljem određivanju prioriteta, ali ne možemo reći da netko ima još sedam godina do dijabetesa ili infarkta.
Jednako je važno procijeniti koliko dobro organizam podnosi opterećenje i kako se nakon njega oporavlja. Zato pratimo metabolizam u mirovanju i tijekom opterećenja, maksimalnu oksidaciju masti i metaboličku fleksibilnost, VO₂max, odgovor srčane i autonomne funkcije te oporavak nakon napora. Pratimo i kako se osoba prilagođava opterećenju tijekom vremena. Posebno je važno procijeniti postoji li već povećan energetski stres. Ako je organizam pod velikim energetskim opterećenjem, dodavanje novog fizičkog ili metaboličkog stresa može biti kontraproduktivno. Tada je prioritet smanjiti energetski stres i povećati sposobnost organizma da učinkovito upravlja energijom. Ako je organizam dovoljno stabilan, možemo postupno povećavati metaboličko opterećenje i poticati prilagodbu.
Dakle, nije pitanje samo koliko opterećenja osoba može podnijeti, nego i koja je doza opterećenja u tom trenutku korisna, a koja bi mogla biti prevelika. Kada sve to povežemo s klasičnim zdravstvenim rizicima, snom, životnim navikama i drugim relevantnim pokazateljima, dobivamo realniju sliku o tome gdje je osoba danas, što joj ograničava funkcionalnost i gdje postoji prostor za djelovanje.
Ako čovjek jednom godišnje odlazi na sistematski pregled, ali ostatak godine ne radi ništa na očuvanju vlastite funkcionalne sposobnosti, koliko je taj osjećaj sigurnosti opravdan? Može li uredan nalaz stvoriti dojam da ne mora mijenjati životne navike?
Uredan sistematski pregled može dati osjećaj sigurnosti, ali važno je razumjeti što on zapravo pokazuje. Zdravlje nije samo zadovoljavanje kriterija kojima se isključuje prisutnost bolesti. Uredni nalazi znače da u tom trenutku nisu pronađene određene abnormalnosti, ali ne govore nužno koliko je organizam funkcionalno sposoban i kakva mu je dugoročna zdravstvena putanja.
Pad funkcionalnih sposobnosti često se prvo očituje pod opterećenjem – kroz smanjenje snage, izdržljivosti ili sposobnosti oporavka – dok su funkcije u mirovanju još uredne. Tek kasnije mogu nastati promjene koje klasični sistematski pregled lakše otkriva. Problem nastaje kada ‘sve je uredno’ shvatimo kao ‘sve je u redu i ne moram ništa mijenjati’. Uredan sistematski pregled trebao bi biti polazište za očuvanje zdravlja, a ne razlog da čekamo sljedeći pregled. Ne trebamo čekati loš nalaz da bismo počeli raditi na tjelesnoj spremnosti, prehrani, snu i drugim faktorima na koje možemo utjecati.
Koje se funkcionalne sposobnosti najčešće gube postupno, bez jasnih simptoma? Što čovjek može izgubiti prije nego što to počne osjećati u svakodnevnom životu?
Najčešće se postupno smanjuju aerobna sposobnost, mišićna jakost i snaga, pokretljivost, sposobnost oporavka te ravnoteža i lokomotorna funkcija. Problem je što svakodnevni život često ne zahtijeva dovoljno od organizma da bismo te promjene primijetili. Primjerice, tjelesna težina može godinama ostati ista, dok se mišićna jakost i aerobni kapacitet postupno smanjuju. Istraživanje Health ABC pokazalo je da se kod starijih odraslih osoba jakost mišića nogu smanjivala znatno brže nego njihova nemasna masa, što pokazuje zašto sama tjelesna težina ili količina mišićnog tkiva ne govore dovoljno o funkcionalnosti.
Te promjene možemo otkriti ciljanim mjerenjem različitih sastavnica tjelesne spremnosti, prije nego što ih osoba počne jasno osjećati u svakodnevnom životu. Upravo je zato važno ne procjenjivati zdravlje samo prema tome postoji li bolest, nego i prema tome što organizam još može.
Koliko rano možemo uočiti smanjenje funkcionalnih rezervi? Možemo li, primjerice, već u četrdesetima prepoznati obrasce koji će bitno odrediti kako ćemo funkcionirati u šezdesetima i sedamdesetima?
Možemo ih uočiti vrlo rano. Pad nekih sposobnosti može početi već u tridesetima, a neki ljudi već tada imaju znatno nižu tjelesnu spremnost nego što misle, iako to u svakodnevnom životu uopće ne primjećuju. Problem je što većina odraslih zapravo ne zna kakva je njihova tjelesna i kognitivna spremnost te koliko su funkcionalno sposobni. Bez mjerenja teško možemo znati jesmo li iznadprosječno sposobni, prosječni ili već imamo smanjene funkcionalne rezerve.
Te sposobnosti možemo izmjeriti već u mlađoj dobi, a ponavljanjem istih mjerenja pratiti kako se mijenjaju. To je važno jer ono što danas možemo učiniti nije samo opis trenutačnog stanja nego i dio informacije o tome s kakvim ćemo funkcionalnim kapacitetom ući u kasnije životno razdoblje. Dugoročna istraživanja to podupiru. U jednom istraživanju na više od 18.000 ljudi viša tjelesna spremnost u srednjoj životnoj dobi bila je povezana s manjim opterećenjem kroničnim bolestima tijekom praćenja koje je trajalo 26 godina. To je dobar razlog da o svojim sposobnostima razmišljamo ranije. Ako danas prepoznamo nisku tjelesnu spremnost, povišen krvni tlak ili navike koje otežavaju oporavak, imamo vremena za djelovanje.
Kada govorimo o dugovječnosti, često brojimo godine. Nije li, dakle, važnije pitanje koliko ćemo dugo ostati funkcionalni? Što za vas znači dobra dugovječnost – živjeti dulje ili što dulje zadržati sposobnost kretanja, rada, donošenja odluka i samostalnog života?
Svakako je važno koliko ćemo živjeti i, ako je moguće, želimo živjeti dulje od očekivane životne dobi. Ali jednako je važno koliko ćemo dugo od tih godina ostati zdravi, funkcionalni i samostalni, odnosno, koliko će trajati naš healthspan, razdoblje života provedeno u dobrom zdravlju.
Dugovječnost za mene zato nije samo produženje života. Važno je što osoba tijekom tih godina može raditi: kretati se, raditi, putovati, brinuti o drugima, donositi odluke i živjeti samostalno. Tu mi je posebno važan koncept intrinzičnog kapaciteta. Ne gledamo samo postoji li bolest, nego što osoba danas može, kako podnosi opterećenje, koliko se dobro prilagođava i oporavlja te kako te sposobnosti možemo što dulje očuvati. Cilj je spojiti oboje: živjeti dulje, ako je moguće, ali istodobno što veći dio života provesti funkcionalno i uz visoku kvalitetu života.
Koliko su snaga i aerobna sposobnost zapravo ‘zdravstveni kapital’? Možemo li ih promatrati kao rezervu koju gradimo godinama kako bismo imali iz čega crpiti kada dođu bolest, stres ili starenje?
Snagu i aerobnu sposobnost možemo promatrati kao svojevrsni zdravstveni kapital. One nisu važne samo zato što nam omogućuju da budemo tjelesno sposobni nego su istodobno snažno povezane s rizikom od bolesti, smrtnosti i funkcionalne onesposobljenosti. Brojna istraživanja pokazuju da je viša kardiorespiratorna sposobnost povezana s manjim rizikom od različitih kroničnih bolesti i smrtnosti.
Njihova je posebna vrijednost i u tome što su izravni pokazatelji onoga što čovjek može. Aerobna sposobnost govori koliko opterećenja u energetskom smislu možemo podnijeti, a mišićna jakost i snaga koliko lako možemo ustati, hodati, nositi teret ili svladati stepenice. One zato nisu samo pokazatelji rizika nego i naše funkcionalne sposobnosti i tjelesne samostalnosti.
Što je naš početni kapacitet veći, to imamo više prostora za gubitak sposobnosti prije nego što taj gubitak počne ograničavati svakodnevni život. Dugoročno istraživanje mišićne funkcije pokazalo je da su osobe s većom snagom u srednjoj životnoj dobi imale znatno manji rizik od kasnije funkcionalne onesposobljenosti. Autori su tu razliku opisali kao svojevrsnu rezervu sposobnosti. Drugim riječima, ne gradimo snagu i aerobnu sposobnost samo da bismo danas bili sposobniji. Gradimo ih i zato da imamo iz čega crpiti kada dođu bolest, ozljeda, stres ili starenje. Što je zdravstveni kapital veći, to imamo više prostora za očuvanje funkcionalnosti kada se sposobnosti s vremenom počnu smanjivati.
Može li netko biti vitak, imati urednu krvnu sliku i svejedno imati vrlo malu funkcionalnu rezervu? Koliko nas izgled i klasični nalazi mogu zavarati kada procjenjujemo vlastito zdravlje?
Može. Netko može biti vitak, imati urednu krvnu sliku i izgledati zdravo, a svejedno imati vrlo malu funkcionalnu rezervu. Vitkost opisuje dio tjelesnog sastava, a krvna slika daje informacije o krvnim stanicama. Ni jedno ni drugo ne govori nam koliko je osoba jaka, izdržljiva, pokretljiva ili koliko se dobro oporavlja od opterećenja. S druge strane, ni dobar fizički ni sportski izgled ne znače nužno da su svi zdravstveni pokazatelji povoljni. Uredan nalaz ima svoju vrijednost, ali problem nastaje kada iz njega zaključimo da su i sve druge dimenzije zdravlja jednako dobre.
Zdravlje zato ne bih procjenjivao samo prema izgledu ili jednom urednom nalazu. Važno je istodobno razumjeti zdravstvene rizike, izmjeriti ključne tjelesne i kognitivne sposobnosti te ih staviti u kontekst stvarnog života. Tek tada možemo dobiti realniju sliku o tome koliko je osoba funkcionalno sposobna danas i koliku rezervu ima za ono što život može donijeti sutra.
Ljudi često traže jedan biomarker, jedan test ili jedan broj koji će im reći jesu li zdravi. Zašto je to pogrešan način razmišljanja i koliko je važnije promatrati više sustava i sposobnosti nego pojedinačan laboratorijski nalaz?
Ljudi prirodno traže jedan broj koji će im reći jesu li zdravi ili koliko brzo stare. Problem je što ni zdravlje ni starenje nisu procesi koje možemo opisati jednim biomarkerom. Starenje je jedan od najvažnijih čimbenika rizika za kronične bolesti, ali se ne odvija jednako brzo u svim organskim sustavima. Netko može imati dobro očuvanu aerobnu sposobnost, a istodobno već imati izraženije promjene u mišićima, krvnim žilama ili metabolizmu. Zato jedan biomarker može opisati određeni proces, ali ne i stanje cijelog organizma.
Važno je razlikovati biomarkere od funkcionalnih pokazatelja. Biomarkeri nam govore o određenim procesima i rizicima, dok funkcionalna mjerenja pokazuju što osoba stvarno može – koliko je jaka i izdržljiva, kako se kreće i koliko dobro podnosi opterećenje. Zato je pri procjeni zdravlja i starenja važno zajedno promatrati strukturne i funkcionalne pokazatelje različitih organskih sustava. Tek njihova kombinacija daje realniju sliku o tome koliko je organizam očuvan, kako funkcionira te gdje su njegove najveće rezerve i ograničenja.
Ako funkcionalnu rezervu možemo mjeriti, što onda radimo s tom informacijom? Kako izbjeći da preventivna medicina postane samo prikupljanje brojeva i testova bez stvarne promjene ponašanja?
Preventivna procjena ima smisla samo ako rezultate možemo pretvoriti u konkretan plan. Izvještaj zato treba povezati rizične čimbenike, smanjene tjelesne i kognitivne sposobnosti te životne navike s intervencijama primjenjivima upravo na tu osobu – što treba raditi, u kojoj dozi i kako ćemo pratiti napredak. Ne želimo osobu zatrpati desecima nalaza, nego izdvojiti nekoliko jasnih prioriteta. Ako je problem aerobna sposobnost, određujemo odgovarajuću količinu i intenzitet aktivnosti. Ako je smanjena mišićna jakost, planiramo progresivni trening s otporom. Ako problem stvaraju san, prehrana, bol ili drugi čimbenici, uključujemo ih u plan.
Tako preventivna medicina ne ostaje samo na mjerenju. Svaki važniji nalaz treba odgovoriti na jednostavno pitanje: što sada konkretno mijenjamo? Osoba treba znati što će raditi sljedećih nekoliko tjedana i kada ćemo provjeriti je li intervencija djelovala. U protivnom smo samo izmjerili problem, a nismo pomogli da se on promijeni.
Što je, prema vašem iskustvu, najteži dio prevencije: otkriti rizik ili potaknuti čovjeka da nešto promijeni dok se još osjeća dobro? Zašto nam je lakše reagirati kada nas zaboli nego ulagati u nešto čiju ćemo korist možda vidjeti tek za deset ili dvadeset godina?
Najveći izazov prevencije nije uvijek otkriti rizik, nego pomoći čovjeku da nešto promijeni dok se još osjeća dobro. Bol i bolest su neposredni i lako razumljivi, dok je korist prevencije često udaljena godinama.
Zato ljude ne treba motivirati strahom od onoga što bi se moglo dogoditi za dvadeset godina. Važnije je pokazati im što mogu dobiti već danas – lakše kretanje, više energije, bolju kondiciju ili mogućnost da rade ono što vole. Pritom je važno razumjeti može li osoba preporučenu promjenu doista provesti i dugoročno održavati. Zato gledamo što joj je važno, koliko vjeruje da promjenu može provesti, ali i koje bi je okolnosti mogle ograničiti – od nedostatka vremena i životnih navika do boli, stresa, problema sa snom ili drugih prepreka. Na temelju toga plan prilagođavamo stvarnom životu osobe. Cilj je pronaći pristup i način provedbe koje može realno održavati godinama.
Kad biste mogli promijeniti jednu stvar u načinu na koji društvo razmišlja o preventivi, što bi to bilo? Što bi se trebalo dogoditi da zdravlje prestanemo mjeriti samo pitanjem ‘jesam li bolestan?’ i počnemo se pitati ‘koliko sam funkcionalno sposoban i koliko dugo to mogu sačuvati?’
Volio bih da prevenciju počnemo doživljavati kao trajno ulaganje u sposobnost življenja, a ne samo kao rano otkrivanje bolesti. Rano otkrivanje je važno, ali jednako je važno sustavno očuvati snagu, pokretljivost, kognitivne sposobnosti i samostalnost. Zdravlje zato ne bi trebalo promatrati samo kroz pitanje ‘jesam li bolestan?’, nego uključiti i pitanja ‘koliko sam funkcionalno sposoban i otporan na životne izazove?’ te ‘što mogu učiniti da te sposobnosti i otpornost što dulje sačuvam?’.
To nije samo odgovornost pojedinca. Na sposobnost očuvanja zdravlja utječu i radno okruženje, mogućnost kretanja, vrijeme za oporavak i dostupnost stručne podrške. Za mene je zato ključno pitanje: što želite moći raditi za deset ili dvadeset godina i što za to trebate početi graditi već danas? Kada takav razgovor postane normalan dio zdravstvene skrbi, prevencija dobiva stvarni smisao.
Pročitaj i ovo:
- Maja Prović: Mindfulness za ljude kojima ide na živce mindfulness
- Prevencija je nova estetika: Zašto redoviti dermatološki pregled postaje beauty rutina
- 5 krvnih pretraga koje otkrivaju kako naše tijelo zaista stari
