Iako ga mnogi znaju kao jednog od vrlo uspješnih lovaca u kvizu „Potjera“, čini se kako je Dean Kotiga u zadnjih godinu dana postao puno popularniji kao, kako sam za sebe kaže, „lokalni, ako ne i regionalni influencer“! Otkrio nam je kako se zarazio brojkama i slovima, zašto nije bio štreber u školi, kakvi su mu planovi s kvizovima, ali i tajnu svog uspješnog plivanja u influencerskim vodama.
Je li istina da ste počeli čitati sa samo dvije godine?
– Jest, preko kultnog kviza „Brojke i slova“, koji je uređivao legendarni Lazo Goluža, i to više-manje da roditelji ne znaju.
Otkud želja za znanjem, jel’ to znači i da ste bili štreber u školi?
– Upravo suprotno – iako sam osnovnu prošao s odličnim, jer se to u osnovnoj moglo i bez učenja, prva dva razreda opće gimnazije prošao sam s vrlo dobrim, a posljednja dva s dobrim, odnosno trojkom, što će reći da je moja razina učenja gradiva sve vrijeme bila ista, ali se sve manje moglo izvlačiti na inteligenciju. Da se razumijemo, čitao sam i učio daleko više od drugih u školi, od književnih klasika i stripova, preko križaljki i kvizova pa sve do časopisa poput Drva znanja i Meridijana, koje sam doslovce gutao, ali se jednostavno nisam posvećivao srednjoškolskom gradivu jer mi je uglavnom bilo dosadno. U tom je smislu želja za znanjem bila prisutna više nego u ikoga drugog, ali sam od pojma štrebera bio doslovce najdalje moguće.
Navodno ste jedva dočekali 18 godina pa da se prijavite na kviz – sjećate li se svog prvog nastupa, odnosno natjecanja, i kako je ono prošlo?
– Malo mi se to sve ispremiješalo, ali mislim da mi je prvi nastup bio na kvizu Nove TV „Ona ili on“, koji je odlično vodila Mirna Berend. Sjećam se da sam dobio niz pohvala sa svih strana, od onih produkcije sa seta do onih kasnijih, nakon emitiranja, ali najviše pamtim da mi je bio super osjećaj igrati se, odnosno natjecati se, i da sam bio pomalo tužan kad je završilo, neovisno o rezultatu. Mislim da sam osvojio nekakav novac, ali nagrade i postignuća uvijek stavljam u drugi plan, tako da se zaista ne sjećam ni koliko ni što. Sjećam se, međutim, da sam guštao dok sam igrao.
Možemo li reći da ste zaraženi svijetom kviz-igara?
– „Brojke i slova“ su, s obzirom na vrlo ranu dob u kojoj sam ih konzumirao, sigurno djelovale i na mnoge nesvjesne dijelove moje ličnosti i vjerojatno usadile neku trajnu opsesiju znanjem, igranjem, okretanjem slova… a da toga nisam bio ni svjestan. Tek sam u srednjoj, pogotovo s kvizom „Tko želi biti milijunaš?“, osvijestio koliko volim kvizove.
Jeste li na počecima imali tremu na natjecanju te imate li je i danas kao „lovac“? Imate li razumijevanja za natjecatelje koje „pojede“ trema pa ne mogu pokazati svoje stvarno znanje?
– Nikad nisam bio od neke treme. Sjećam se da su me i za to pohvalili, u smislu da se dobro snalazim pred kamerama, što je meni bilo smiješno jer niti sam o tome vodio računa, niti sam se nešto pokušavao snalaziti. Samo sam bio opušten kao i inače. Rutina „Potjere“ svakako je pridonijela tome da se čak i natruhe treme potpuno uklone, ali naravno da imam razumijevanja ako nekoga to potpuno ošamuti. Bude mi baš žao, ali shvaćam i zašto i kako.
Kojim područjima bolje baratate, a koja su vam slaba točka?
– Najjače područje mi je definitivno kultura, u širem smislu, od glazbe do umjetnosti, a nešto slabija područja su mi sport i znanost.
Osam godina ste pisali filmske kritike. Odakle ljubav prema filmu? Čak ste se željeli i dugoročno baviti s filmskom kritikom, ali niste. Zašto?
– Filmom sam zaražen od malih nogu, ali je tek studij komparativne književnosti, odnosno filmološka katedra tu zarazu uobličila u nešto, usput je potpuno izokrenuvši jer sam zahvaljujući tome naučio film gledati potpuno drugim očima, a onda kasnije to brusio filmskom kritikom. Često mi bude žao što se više ne bavim time jer mislim da ne radim to sasvim loše, ali su „Potjera“ i ostali kvizovi to malo gurnuli u stranu, a i pojam filmske kritike je kao takav danas poprilično upitan. U cijelom svijetu je potisnuta na margine, a u nas jedva da postoji pa ne znam kakvog to ima smisla. Volio bih da je drukčije, ali nisam od nekog viteštva u tom smislu. S druge strane, to naravno znači da je i ta šačica filmskih kritičara koju imamo još dragocjenija.
Kako je došlo do suradnje s HTV-om, a posebno s kvizom „Potjera“?
– Do suradnje s HTV-om je došlo kada su tamošnji ljudi, nakon nekoliko mojih uspješnih nastupa na tv-kvizovima, u meni prepoznali potencijal za autora pitanja, pri čemu se ispostavilo da su bili u pravu. Nakon toga sam niz godina radio „s one strane zavjese“, kao autor pitanja za kvizove kao što su „Tko želi biti milijunaš?“, „1 protiv 100“ i „Sve u sedam“, da bi tijekom pokretanja „Potjere“ procijenili kako bih im ponovo mogao biti korisniji ispred kamere nego iza nje. I još su jednom bili u pravu.
Učite li i dalje svaki dan? Otkrijte nam koje tehnike pamćenja primjenjujete, možda i nama pomognu…
– Učim itekako. Nemam nikakvih posebnih tehnika, valja samo čitati i čitati i čitati. I onda još malo čitati. Pa za kraj još samo nešto pročitati. Često mi ljudi prilaze s pitanjem kako toliko toga znam, žaleći se da oni ne mogu ništa popamtiti, i uvijek im odgovorim da u većini slučajeva nije problem loše pamćenje, nego premalo čitanja. Pri čemu, naravno, ne mislim da to mora biti Opća enciklopedija, ali isto tako u čitanje ne brojim internetske portale, osim ako nisu Guardian ili nešto slično.
Zašto su kviz-pubovi toliko popularni i idete li često na njih?
– Zato što osiguravaju neupitnu kombinaciju druženja i igranja, često uz poneko pivo i salve smijeha. Stvarno je teško odoljeti nečem takvom. Iako sam prije bio redoviti sudionik nekoliko pub-kvizova na tjednoj razini, posljednjih godinu-dvije sam poprilično smanjio te odlaske, ponajprije jer je ta suluda kvantitativnost omogućila svakome da radi kviz pa to često ne ispadne dobro, a meni se nakon tolikih godina igranja kvizova ne da tratiti vrijeme na loš kviz pa radije ostanem kući i pogledam neki film.
Premda, kad znam da radi neka provjerena ekipa čije sam kvizove već igrao i znam da su dobri, obavezno skupim ekipu i odem zaigrati. Nekad se toliko zagrijem da se upitam zašto ne idem češće, onda nakon zagrijavanja odem odmah na sljedeći, koji bude grozan pa se podsjetim zašto ne idem češće. Ali poanta je – kad bi kvizovi bili dobri, igrao bih ih svaki dan.
Volite li kuhati? Koju kuhinju preferirate i koja su vam jela specijalnost? Kuhate li svaki dan?
– Kuham koliko stignem, nekad pet dana zaredom, nekad nijednom cijeli tjedan, nema nekog posebnog pravila, a omiljenu kuhinju mi je teško izabrati. Srcu najbliža – talijanska, jeziku – francuska, a glavi – japanska. A isto tako sam svjestan da većinu njih nisam ni probao, na primjer cijelu južnoameričku, pa ne znam koliko taj odgovor uopće ima smisla.
Je li vam jako bitno da jedete zdravo ili vam je prioritet da bude ukusno (pod cijenu nekih manje nezdravih namirnica)?
– Nisam siguran da odvajam ta dva koncepta – em mi neke nezdrave stvari često uopće nisu ni ukusne pa ih ne jedem, em mi neke zdrave, a najobičnije stvari, budu superukusne, pa stvarno ne znam dal’ da uopće odvajam te pojmove u svom pristupu hrani. Na primjer, parena brokula pokapana maslinovim uljem je, kao, zdrava i lagana, a meni je i samo takva već prefina.
Imate li doma uvijek tartufa s obzirom na to da se vaša obitelj bavi njihovom prodajom?
– Ima, naravno, bar u nekakvom obliku. Ne bi obiteljska firma Miro Tartufi uspijevala već gotovo tri desetljeća da ih nema (smijeh). Obožavam fritaje ili fuže s tartufima.
Vidite li se jednog dana u nekom malom istarskom mjestu kao vlasnik restorana ili kao svjetski putoholičar, možda kao influencer ili kao voditelj kvizova…? Ili možda kao redatelj i producent nekog kviza?
– Vlasnik restorana, ne vjerujem, a influencer već jesam (smijeh). Glede kvizova, imam svakakve zamisli, primisli, ideje i koncepte, a sigurno je samo pitanje vremena kad ću nešto od toga i realizirati, u kojem god obliku.
Kako pazite na liniju?
– Kako i sam često navodim na Instagramu, moje je tijelo hram pa ga u tom smislu i mazim i pazim koliko treba i kako i gdje ono želi. Evo, prije koji dan sam napravio smoothie od kelja, banane, indijskih oraščića i rižinog mlijeka, a upisao sam pilates na spravama pa ovim putem pozdravljam trenera Luku ako ovo čita!
Godi li vam popularnost na društvenim mrežama?
– Iako nitko neće povjerovati u to, svejedno mi je za popularnost na društvenim mrežama, ali mi itekako gode pozitivne povratne reakcije, kad mi ljudi napišu da sam im uljepšao dan ili ih nasmijao. I inače sam veliki poklonik pozitivnih misli te smatram da bi svima dobro došlo malo više pozitive. A pogotovo su u tom smislu društvene mreže problematične jer često briju neku negativu, koja onda prelazi u toksičnost.
Bavite li se mišlju da samo od toga živite?
– S obzirom na količinu pristiglih ponuda, već sam mogao živjeti samo od toga, ali je većina tih ponuda – makar ih je bilo doslovno stotinu – bila neozbiljna pa sam morao redom sve odbijati. U tom mi je smislu jako drago što je jedan trgovački lanac prepoznao domet i ulogu na lokalnom, ako ne i regionalnom tržištu te jedini bio dovoljno ozbiljan da sklopimo influencerski deal pa sam od 1. travnja do daljnjega njihov ponosni ambasador, kao što i stoji na mom instagramskom profilu @deankotigaofficial.
Imate više od 100.000 pratitelja na Instagramu, a vi ne pratite nikoga. Kako to?
– A eto, tako je ispalo, od prvog dana nikog ne pratim premda ne razumijem točno zašto ljudi tome pridaju toliku važnost.
Na kraju dana, zaspete li sretniji jer ste taj dan prodali dobru foru na Instagramu?
– Iskreno ću vam reći, ne samo da zaspem sretniji, nego mi to pomaže zaspati. Kad mi prođe dan bez odlične fore na Instagramu, uglavnom i ne zaspem, nego učim nacionalne valute cijelu noć. Život influencera je mnogo teži nego što se to može činiti – nisu sve skupi hoteli, jahte, privatni helikopteri, domjenci, nagrade, jake političke veze, zlatni prsteni, prekrasne starlete i starleti, organsko voće i povrće. Ima taj život i svoje naličje, koje je često skriveno oku Photoshopa (smijeh).
Kako ste doživjeli i preživjeli koronavirus i cijelu situaciju oko njega te što ste iz svega ovoga „naučili“?
– Naučio sam da je lijepo nazočiti velikim povijesnim situacijama, ali samo nakratko.
Pročitaj i ovo:
- Maja i Bruno Šimleša: “Sav trud je uzaludan ako ste previše nekompatibilni”
- Lana Klingor Mihić: “Ništa ne znam napraviti na pola i bez strasti”
- Hungry Mile: “Sve ono što radim nije ni 20 posto onoga što mogu”
Naturala Life br. 12
Pretplati se na tiskano izdanje časopisa Naturala Life ili na digitalnu verziju na platformi Magzter i uživaj u sadržajima koji inspiriraju i mijenjaju perspektivu.
Promaknula su ti prethodna izdanja časopisa Naturala Life i Naturala Health? Pročitaj ih online!
