Dr. Igor Doc Berecki, pedijatar i subspecijalist intenzivne medicine, svakodnevno spašava živote najmlađih pacijenata, no njegovo djelovanje ne završava u bolničkoj sobi. S više od 30.000 pratitelja na Facebooku i s dugogodišnjim iskustvom pisanja za portal Bug.hr, dr. Berecki postavlja standard za liječnike koji žele sudjelovati u društvenim raspravama.
Bez zadrške i vrlo otvoreno progovara o temama – od znanosti i medicine do kritike društvenih i sustavnih nepravdi, uz naglasak na činjenice, racionalnost i etiku. Kroz svoj rad i javni nastup pokazuje koliko je važno da stručnjaci budu glas razuma u vremenu preplavljenom dezinformacijama i ideologijama. Za naš portal otkriva zašto je odabrao pedijatriju za profesiju, ali i što ga je motiviralo da postane ‘influencer’ u zdravstvenim i znanstvenim temama.
Što vas je privuklo pedijatriji i intenzivnoj skrbi za djecu, te što vas svakodnevno motivira u tom izazovnom radu?
– U pedijatriju sam zapravo dospio – slučajno. Prvotno sam specijalizirao infektologiju, ali su ratne okolnosti prije tridesetak godina prekinule taj put i preusmjerile me na pedijatriju. Ispao je sretan ‘slučaj’ jer sam se u nju zaljubio odmah. Kasnije me privukla pedijatrijska intenzivna skrb, koja je kompletna medicina – traži znanje, vještinu i brzu procjenu, a sve ‘ubačeno u petu brzinu’ s dodatkom adrenalina, što mi po karakteru savršeno odgovara.
Djeca su predivna, nevjerojatna bića. Njihova sposobnost oporavka i volja za životom neprestano podsjećaju zašto volim raditi ovaj posao. Kad ti dijete koje je jučer bilo životno ugroženo danas pokloni osmijeh ili pogled, nema veće nagrade.
– Iskreno, nikad nisam imao želju postati influencer – ni u medicini ni igdje drugdje. Sve je počelo sasvim spontano: objavljivao sam ono što sam smatrao vrijednim dijeljenja, bilo da se radi o nekoj osobnoj situaciji, društvenoj temi ili o medicinskoj činjenici koja se često pogrešno razumijeva. Nisam planirao graditi publiku, nego govoriti jasno o stvarima koje znam i koje smatram važnima.
Pisanje mi je oduvijek bilo prirodan način izražavanja. Za Bug sam počeo pisati još prije više od dvadeset godina – isprva o informatici i računalnoj grafici, a s vremenom sve više o znanosti, medicini i društvu. Negdje između medicine, znanstvene znatiželje i svakodnevnog života stvorila se mješavina koja je sama pronašla svoju publiku. Kad vidim koliko ljudi prati te objave, često se iznenadim. Ako to znači da je javnost gladna razumne i argumentirane rasprave o važnim temama, onda mi je drago da tome doprinosim.
Kako odlučujete o temama koje želite komentirati ili objaviti, te jesu li pitanja poput cijepljenja među najkontroverznijima o kojima pišete?
– Teme o kojima pišem dolaze iz nekoliko smjerova. Ponekad su to teme za časopis u kojem objavljujem, što je logično – postoji uređivački plan, rokovi i jasna struktura. No često su to stvari koje se pojave u medijima, postanu aktualne i počnu izazivati rasprave, a ja se pokušavam uključiti kako bih toj raspravi barem malo dodao provjerene podatke i znanstvene argumente umjesto neutemeljenih subjektivnih stavova.
A ponekad jednostavno naletim na nešto dok surfam društvenim mrežama – i onda proradi onaj refleks svakog pravog korisnika interneta: potreba da nekome objasnim da nije u pravu. To je neizlječivo, ali i kreativno. Iz takvih situacija često nastanu najčitaniji tekstovi. Najveća mi je strast upravo ta javna rasprava u kojoj bi, barem teoretski, činjenice trebale prevladati nad uvjerenjima.
U jednom ste intervjuu rekli da bi svijet bez cijepljenja bio ‘zdraviji i ljepši jer bi bilo manje ljudi’. Možete li pojasniti tu izjavu i što ste njome željeli istaknuti?
– Ta je izjava, naravno, bila ironija – ali s ozbiljnom porukom. Htio sam naglasiti apsurd antivakserske logike prema kojoj su cjepiva štetna, dok – upravo nasuprot tome – spašavaju milijune života godišnje.
Kad kažem da bi svijet bez cijepljenja bio ‘zdraviji i ljepši jer bi bilo manje ljudi’, to je zapravo podsjetnik na surovu činjenicu: bez cjepiva bi doista bilo manje ljudi, jer bi bolesti koje smo gotovo iskorijenili opet ubijale djecu i odrasle kao prije stotinu godina. Dakle, to nije bila šala na račun zdravlja, nego kritika neznanja koje se prerušilo u ‘alternativno mišljenje’.
Poznati ste, dakle, po izraženim stavovima o društvenim pitanjima i kritici sustava. Koja su vam trenutačno najvažnija pitanja u hrvatskom zdravstvu i društvu? Što mislite da bi trebalo promijeniti u hrvatskom zdravstvenom sustavu da bude učinkovitiji, pravedniji i transparentniji?
– Nije potrebno biti posebno inovativan, pametan ili stručan u ekonomiji i organizaciji medicine da bi se vidjelo i znalo što u hrvatskom zdravstvu ne valja i što bi trebalo učiniti da se stvari poprave. To znaju i oni koji su sada na vlasti, kao što su znali i svi oni prije njih. Dakle, nije problem u neznanju.
Stanje u zdravstvu uvijek je odraz cjelokupnog stanja u društvu. Kakvo je društvo, takav će biti i njegov zdravstveni sustav. Zdravstvo se ne može reformirati izolirano – ono će postati bolje samo onoliko koliko bolja postane država u cjelini: ekonomski, politički i moralno.
Kako se nosite s kritikama, dezinformacijama ili negativnim komentarima na društvenim mrežama?
– Tko odluči javno pisati o znanosti, zdravlju ili društvu, a pritom očekuje samo simpatije – bolje da odmah odustane. Kritike i negativni komentari na društvenim mrežama jednostavno su dio tog paketa. U početku znaju povrijediti, ali s vremenom se shvati da su mnoge reakcije emocionalne, a ne argumentirane. Kad se to shvati, sve postane lakše.
Naravno, ima i onih koji ne traže raspravu nego sukob. Na njih se trudim ne trošiti energiju – internet je prevelik da bi ga netko spašavao od svake zablude pojedinačno. Ono što mi jest važno je ostati dosljedan razumu, činjenicama i pristojnosti… mada je ponekad teško ostati posve pristojan prema nekome tko raspravlja na razini ispod minimuma propisanog osnovnim kućnim odgojem.
Mislim da bi upravo to – racionalnost, demokratičnost i minimum uzajamnog poštovanja – trebalo biti pravilo svake javne rasprave. Bez toga nema dijaloga, samo buka. Kada bi činjenice i dokazi zamijenili neargumentirane stavove i verbalnu agresiju, tada bi se i društvene mreže, barem povremeno, mogle pretvoriti u mjesto na kojem ljudi nešto doista nauče, a ne samo viču jedni na druge.
Kako, po vašem iskustvu, liječnici mogu učinkovito komunicirati s ljudima koji su skeptični prema cijepljenju? Koliko zapravo liječnici trebaju sudjelovati u društvenim raspravama izvan zdravstvenog sektora?
– Kad se razgovara s ljudima koji su skeptični prema cijepljenju, najvažnije je ne ulaziti s pozicije nadmoći ili osude. Skepsa sama po sebi nije problem – ona je zdrava dok potiče potragu za istinom. Problem nastaje kad preraste u ideologiju. Liječnici tu moraju ostati strpljivi i dosljedni činjenicama, ali i imati razumijevanja za strah, jer iza većine otpora ne stoji zloba, nego nesigurnost i nepovjerenje.
Postoje i oni čiji su stavovi toliko čvrsto formirani da ih nikakvi argumenti ne mogu pomaknuti, pa raspravljati s njima najčešće znači uzaludno trošiti energiju koju je bolje usmjeriti prema onima koji su voljni čuti činjenice i razmisliti o dokazima.
Što se tiče javnog angažmana, mislim da liječnici ne samo da mogu, nego i trebaju sudjelovati, osobito kada su posrijedi teme koje izravno utječu na zdravlje ljudi. Medicina ne živi u vakuumu – a ako se liječnici povuku, ostat će prostor onima koji najviše govore, a najmanje znaju.
Koji su najveći izazovi s kojima se susrećete na odjelu intenzivne skrbi za djecu i kako ih emotivno prevladavate?
– Rad u dječjoj intenzivnoj skrbi nosi i stručne i emocionalne izazove. Ponekad je najteže zadržati hladnu profesionalnu smirenost, a pritom ostati čovjek s normalnim emocijama. Balans između empatije i razuma ključan je za rad u intenzivnoj medicini. Obično volim reći kako bi bilo idealno da je moguće s dolaskom na posao ostaviti svoje kućne probleme na vješalici i obući bolničku odjeću, a završetkom smjene skinuti uniformu zajedno sa svim emotivnim i mentalnim teretima koje ona nosi – pa ih ne odnijeti kući u svoj privatni život. Upravo je taj dio najteže uskladiti.
Ono što pri tom pomaže jest timski rad. Na intenzivnoj nikad nisi sam. Sve što se radi u intenzivnoj skrbi rezultat je zajedničkog rada dobro uhodanog, motiviranog i stručnog tima. Smatram se sretnim što oko sebe zaista imam takve suradnike. Upravo to povjerenje, suradnja i podrška omogućuju da takav posao uopće može funkcionirati.
Koji savjet biste dali mladim liječnicima koji žele kombinirati profesionalni rad s edukacijom i angažmanom u javnosti?
– Mladim liječnicima koji žele kombinirati stručni rad s javnim angažmanom savjetovao bih da ostanu dosljedni znanju, struci i etici. Javnost treba liječnike koji razumiju znanost, ali i ljude, te znaju to povezati razumljivo i smireno. Važno je ne tražiti popularnost, nego vjerodostojnost. Javna riječ liječnika ima težinu samo ako je utemeljena na činjenicama i osobnom integritetu – a to se gradi dugo i pažljivo, svakim danom rada s pacijentima.
Kako održavate ravnotežu između profesionalnih obaveza, javnog nastupa i osobnog života? I koliko vas kućni ljubimci liječe od svakodnevnog stresa?
– Održavanje ravnoteže između profesionalnog posla, javnog angažmana i osobnog života više je stalni pokušaj nego trajno postignuto stanje. Posao liječnika po prirodi je zahtjevan i teško ga je ‘ugasiti’ kad izađeš iz bolnice, ali s vremenom naučiš da se moraš rekreirati i mentalno i emocionalno – jer inače pregoriš.
Meni u tome pomaže prirođena radoznalost i potreba da stalno nešto stvaram. Volim crtanje i digitalnu grafiku, zanimaju me računalne tehnologije, uhvatim se gitare ili blues harmonike, obožavam putovati, okružujem se pozitivnim dragim ljudima, a opušta me kuhanje i homebrewing-pivarstvo koje je kombinacija znanosti, strpljenja i kreativnosti. Moji kućni ljubimci i azilske životinje odličan su podsjetnik da svijet nije samo brzina i buka, nego i tišina i opuštanje.
Zapravo, sve te male stvari vraćaju ravnotežu. Kad se njima posvetiš, shvatiš da se život ne sastoji samo od onoga što moraš, nego i od onoga što te raduje i ispunjava nematerijalnim vrijednostima.
Pročitaj i ovo:
- Forest Therapy: Kristina Kružić otkriva iscjeljujuću snagu prirode i ljepotu usporavanja
- Prim. dr. sc. Zlatko Sabol: “Kirurgija i suvremene terapije prekretnica su u liječenju epilepsije”
- Tina Biloglav: “Ako je samo jedna osoba zbog Marka otkrila sarkom u ranoj fazi – naš cilj je ispunjen”
