Zagrebačka arhitektica Tina Biloglav otkriva kako, skoro dvije godine od smrti njezinog partnera Marka Babića, njegova borba s opakom bolešću i pozitivan životni stav imaju velik utjecaj na mnoge oboljele od sarkoma. Naime, Markova knjiga ‘Putovanje zvano igra’, koju je – dok se borio s opakom bolešću – pisao za svoje kćeri, svojevrsni je dnevnik pun istinitih, ranjivih i snažnih poruka, ali i vodič Tini i kćerima kako živjeti nakon njegovog odlaska.
U njegovom je naslijeđu ostala i stranica osjecamteukostima.com koja pomaže oboljelima i njihovim bližnjima da znaju što im se događa i što sve trebaju učiniti za sebe, kao svojevrsni nastavak borbe za promjenom mnogih stvari s kojima se teško oboljeli, nažalost, i danas suočavaju. O njoj svakodnevno brine Tina koja i danas od mnogih oboljelih dobiva zahvale na svemu što je Marko dao, a najviše na učenju da baš nikad ne izgube vjeru u sebe. Za Naturala.hr otkriva kako se i ona i kćeri trude živjeti kako ih je Marko učio – veseliti se i suncu i kiši te tražiti sreću u malim stvarima.
Iza vas je skoro 2 godine od smrti supruga Marka – kako se danas nosite s njegovim odlaskom i koliko je njegova knjiga ‘Putovanje zvano igra’ vaš oslonac i vodič kako živjeti – jer to je bila njegova primarna misao kada je knjigu pisao?
– Knjigu je odlučio početi pisati zbog naših cura – u slučaju da ako on ne bude tu cure mogu kroz njegove tekstove upoznati svog tatu. Veselim se trenutku kad će Tonka, a zatim i Luce uzeti knjigu u svoje ruke. Mi se trudimo živjeti kako nas je on učio, veseliti se i suncu i kiši te tražiti sreću u malim stvarima.
Koliko je baš ta knjiga utjecala na mnoge živote i zajednicu koju je ostavio na Instagram profilu – o kojoj ste vi preuzeli brigu?
– Jako veliki trag je Marko ostavio knjigom, ali i svim svojim objavama, podcastima – i on se osjeti i dalje. Često mi se jave ljudi preko Instagrama koji dobiju dijagnozu ili koji su Marka pratili aktivno dok su prolazili kroz neki svoj težak period u životu te mi zahvale na svemu što im je dao. Htjela bih da njegovo djelovanje traje još dugo i da knjigom nastavi pomagati ljudima.
Markova je misija, među inim, bila i da oboljeli od sarkoma i njihovi bližnji lakše shvate što im se događa i što mogu učiniti, te da baš nikad ne izgube vjeru u sebe. Tako je pokrenuta kampanja, a zatim i stranica Osjecamtoukostima.hr. Koliko pomaže oboljelima i(li) njihovim bližnjima da shvate s kakvom se bolesti suočavaju?
– Sarkomi su izuzetno rijetka maligna oboljenja, tekstovi dostupni na internetu su zastarjeli i želja je bila na jednom mjestu imati sve potrebne informacije o toj bolesti, ali i pozitivna iskustva ljudi koji su bolest ostavili iza sebe. Kampanju smo lansirali prije godinu i pol dana, bila je na billboardima, a web živi i dalje. Vjerujem da je Marko podigao svijest o toj bolesti jako puno i ako je samo jedna osoba zbog toga otkrila svoju bolest u ranoj fazi – naš cilj je ispunjen.
Iznimno je teško oboljelima suočiti se s prognozom ‘da si na putu bez povratka’, no često se zanemaruju njihovi najbliži – kako ste se vi osobno suočili s tom ‘prognozom’?
– Ne bih se vraćala u taj period jer imam osjećaj da sam tek zakrpala te rane. Osjećaj je kao da si usred ogromnog uragana i nema pomoći, usisava te sve više prema unutra a znaš, da kad se sve smiri, da je to trenutak kad njega više neće biti tu. Tad ne misliš ni na sebe, okolina ti nije ni na kraj pameti. Zaboraviš kako je pojesti normalan obrok, kako je spavati cijelu noć u komadu, treseš se kad ti zazvoni mobitel… Svi mi koji smo prošli kroz gubitak voljene osobe od raka imamo velike traume i trebala bi se podići svijest da i tim ljudima treba pomoći s adekvatnom psihološkom pomoći.
Od Markova odlaska do danas – primjećujete li neke promjene u osvještavanju javnosti, ali i institucija u podršci oboljelim osobama i njihovim obiteljima?
– Teško mi je odgovoriti na to pitanje. Ljudi koji u sebi imaju želju rasti i učiti su iz knjige i od Marka uzeli jako puno toga. Oni znaju da je prava sreća kad lagan hodaš ulicama svoga grada. Institucije su druga priča, tu su promjene spore.
Često, nažalost, čitamo kako je potrebno unaprijediti palijativnu skrb u Hrvatskoj – kroz vaše osobno iskustvo koje su joj najveće mane?
– Kod nas oboljeli od raka i dalje umiru od strašnih bolova. Ne mogu to razumjeti. Ako je već kraj blizu, dajmo toj osobi da ode bez boli. Mi smo sanitet, primjerice, u prosjeku čekali 6 sati po pozivu, u teškim bolovima. Te stvari se trebaju hitno popraviti.
Koliko vas je Markova bolest i odlazak promijenio kao osobu?
– Mislim da nas svaki veliki udarac u životu oblikuje, promijeni, a ovo je bilo nešto puno jače – gubitak ljubavi svog života u trenutku kad smo trebali biti najsretniji. Vjerujem da sam zbog toga danas bolja, kvalitetnija osoba, svjesnija života, ali isto tako znam da je ta rana uvijek tu. Tugu treba nositi ponosno jer je tu zbog ogromne ljubavi koja je bila prije nje na tom mjestu.
– Svaki dan je drugačiji, ali znam da uvijek ode u suprotnom smjeru od planiranog. Nakon što cure odvedem u vrtić krenem prema uredu i tu već krene zvoniti mobitel. Na poslu je uvijek želja napraviti što više interijera, ali često dan prođe ispunjen pisanjem otpremnica, računa, plaćanjem faktura i pozivima s gradilišta. Volim svoj posao, ali jako volim i vikende kad se isključim od njega.
Kako najradije provodite slobodne trenutke sa svojim kćerima i – iako su još male – pokazuju li neke svoje afinitete?
– Volimo vikende i trudim se da ih kvalitetno provedemo – šetnja šumom, posjet muzeju, izlet van grada… Karakterno su dvije skroz različite osobe ali ne mogu jedna bez druge i jako su povezane. Tonka je izuzetno kreativna, stalno crta, izrađuje nešto, a jako voli i učiti. Sad je počela čitati i to ju jako zanima. Luce je jedna eksplozija ljubavi, mamina maza. Ona je zaista naše svijetlo.
Vaša je velika strast dizajniranje interijera, odnosno adaptacije stanova – koji su vam stilovi osobno najdraži i što vaši klijenti najviše traže pri adaptacijama?
– Svašta volim, eklektični stan odrađen na dobar način mi je jednako drag kao i stan uređen skroz minimalistički. Zato volim svoj posao, mogu raditi i jedno i drugo. Adaptacije su puno iscrpnije, moraš paziti na jako puno stvari ali ti daju i više slobode pa me jako vesele. Volim kad su klijenti hrabri, imaju svoj stil jer tada i ja nešto od njih mogu naučiti.
