Da je umjetnost terapija, najbolje pokazuje perspektivna umjetnica i jedna od vodećih domaćih stručnjakinja u području art terapije: Tara Beata. Nadopunjujući psihologiju kreativnim izražavanjem pomaže se drugima nositi s kompleksnim i nelagodnim osjećajima – ali i samoj sebi. Upravo ju je suočavanje s vlastitim stresnim događajima potaknuo da dublje zagrebe ispod površine umjetnosti i psihologije te to pretvori u svoj životni poziv. Kako to izgleda u praksi, otkrila nam je u zanimljivom razgovoru.
Na našim ste se prostorima istaknuli kao jedna od vodećih stručnjakinja u području art terapije. Možete li nam za početak laički objasniti što točno ovaj oblik terapije podrazumijeva, na koji se način provodi i primjenjuje?
– Art terapija ili terapija umjetnošću je oblik psihoterapije koji koristi i kombinira različite načine kreativnog izražavanja poput crtanja, slikanja, modeliranja, kolaža, plesa, pokreta, glazbe, sviranja, pjevanja, glume, filma, pisanja itd. s ciljem unapređenja zdravlja i bržeg oporavka pojedinca. Funkcionira tako da nam pomaže da se kroz povezivanje s nesvjesnim dijelom naše psihe naučimo nositi s raznim ugodnim i neugodnim, konfliktnim i kompleksnim osjećajima koje nosimo u sebi.
Većina ljudi krene na psihoterapiju jer im je teško i jer na neki način pate u svome životu. Cilj bilo koje psihoterapije je da pomogne pojedincu prepoznati razne nelagodne emocije, zatim se uči kako se sprijateljiti s njima i prihvatiti ih kao svoje, jednako važne i vrijedne emocije, te ih potom transformirati u izvor vlastite unutrašnje snage i mudrosti.
Kojim je skupinama ljudi namijenjen, postoje li ograničenja poput dobi i spola?
– Art terapija je namijenjena svim dobnim skupinama, dobro funkcionira u radu s djecom kao i s adolescentima te odraslima. Nije vezana niti uz spol, rod niti seksualnu orijentaciju. Dobra je u radu s osobama različitih dijagnoza. Ne trebate znati crtati ili slikati, plesati ili pjevati da biste se liječiti art terapijom. Art terapija je baš poput umjetnosti i ljubavi! Idealna je za sve one koji su dovoljno hrabri i znatiželjni da sebe malo bolje upoznaju i da svoje tijelo i um učine ugodnijim i sigurnijim mjestom za život.
Art terapija omogućava vam da objedinite svoje dvije velike ljubavi – psihologiju i umjetnost. Nekima bi se možda na prvi pogled one mogle činiti oprečnima. Kako pomirujete ta dva interesa?
– Umjetnost i psihologija se međusobno isprepliću i nadopunjuju. Art terapija je disciplina u kojoj se oni spajaju, ona je upravo to – spoj. Biti art terapeutom znači biti poput vodozemaca (amphibiana). To je životinja koja može živjeti i u vodi i na kopnu, dakle, biće koje pripada u oba svijeta.
Ako želite jednostavniju metaforu, zamislite to kao da jedete jedan sočni hamburger, pa naravno da ćete uz to uzeti i krumpiriće. Još ako su sa sirom i tartufima, gdje ćeš bolje kombinacije? Jedno bez drugoga može ići, ali zajedno dobivate slasniji obrok.
Kad se i kako po prvi put rodio vaš interes za ta dva područja? Jeste li oduvijek imali izražene afinitete prema kreativnosti i pomaganju drugima?
– Rođena sam u velikoj obitelji u kojoj su roditelji odmalena poticali moje sestre i mene da se kreativno izražavamo. Kao dijete sam pjevala, plesala, glumila, crtala, slikala, radila kostime, na svakakve načine sam se kreativno igrala. Za mene je to bila igra i zabava. Uživala sam u tome i svoju sam sreću dijelila s drugima. Najprije sa svojim sestrama pa kasnije i sa svojim prijateljima. Kao drugo dijete u obitelji rano sam naučila ljepotu dijeljenja materijalnih, ali i nematerijalnih stvari poput ljubavi, sreće, veselja, tuge, ljutnje i raznih drugih emocija.
Zahvalna sam svojim roditeljima što su me dobro odgojili, iako su iz mene napravili razmaženu princezu, i što su mi dopustili da slijedim svoje snove, koliko god ludi oni bili. Moji roditelji su moji mecene i da njih nema, ja se ne bih mogla danas baviti ovim poslom, slikati i pomagati drugima.
Iza sebe imate impresivan niz obrazovnih uspjeha. Tako ste tijekom diplomskog studija psihologije na Filozofskom fakultetu paralelno upisali Akademiju likovnih umjetnosti – i briljirali na oba fakulteta, o čemu svjedoči i gotovo nevjerojatan podatak o osvojenim dvama Dekanovim nagradama za izvrsnost i četirima Rektorovim nagradama. Kako vam je sve to pošlo za rukom? Jeste li oduvijek bili ambiciozni?
– Tijekom studiranja, uz paralelno pohađanje dva fakulteta, upisala sam i edukaciju iz Kliničke ekspresivne art terapije koju je vodio izraelski art terapeut i klinički psiholog Avi Goren Bar. Uz to sam zajedno s Ivanom Barunom, kolegom slikarom, doktorom i art terapeutom, osmislila program „Svijet i ja, ja i svijet“ koji smo volonterski provodili u PB Sveti Ivan na Jankomiru. Bilo je tu jako puno posla, no u mojoj se obitelji oduvijek jako cijenio rad i trud, pa se ta velika ambicioznost prenosila iz generacije u generaciju.
Također, osim što sam ambiciozna, jako sam uporna i marljiva osoba. Stoga sam sve te obveze odrađivala s jednom lakoćom, a imala sam čak i vremena za zabavu. No, sav je taj rad u jednom trenutku došao na naplatu. Bilo je to tijekom 4. godine slikarstva, nakon moje prve izložbe. Sav taj stres sam dugo potiskivala i onda sam doživjela mentalni slom ili egzistencijalnu krizu. Pitala sam se zašto ja zapravo sve to radim. Koga želim zadiviti, čiju potvrdu tražim? Jesam li vrijedna samo ako radim? Moram li u svemu biti savršena kako bih bila voljena i prihvaćena? Ta me kriza potaknula da krenem na psihoterapiju i nastavim raditi i brinuti o sebi.
Možete li nam ukratko sažeti daljnji tijek svog napretka te kako su vas ta iskustva usmjerila na put na kojem ste danas?
– Upravo me susret sa psihoterapijom potaknuo na moj daljnji umjetnički i psihološki put. Kroz rad na sebi osvijestila sam brojne mehanizme otpora i disfunkcionalne transgeneracijske obrasce koji se ponavljaju u mojoj obitelji i odlučila sam ući u borbu s njima kako bih mogla živjeti slobodnijim i autentičnijim životom. Rad na sebi doveo me do susreta s gestalt psihoterapijom.
Trenutno sam edukantica 2. godine gestalt psihoterapije u Gestalt centru Homa. Izuzetno sam sretna i zahvalna što sam krenula na gestalt, jer mi je pomogao da se razvijem kao osoba i istovremeno je oplemenio moju art terapijsku praksu. Otkrila sam da još puno toga trebam i želim naučiti kako bih bila dobar psihoterapeut. Tako da je gestalt psihoterapija samo još dodatno probudila moju želju za stjecanjem i primjenjivanjem znanja.
A sad, malo konkretnije o vašem umjetničkom radu. Kako biste opisali svoj izričaj: postoje li boje, motivi i tehnike kojima se uvijek iznova vraćate?
– Moj proces započinje izradom vizualno stimulativne, ali nestrukturirane podloge. Ta podloga mi omogućava da u nju upisujem različite asocijacije te me navodi da taj nestrukturirani materijal na neki način strukturiram. Tako iz pojedinih mrlja, poteza i struktura dobivam vizij, odnosno projekcije, koje mi ukazuju na oblik koji bi najbolje odgovarao mojoj početnoj ideji. Iz te pozadine počinjem izvlačiti figuru da bih potom još radila na pozadini. Kroz tu igru izmjena figure i pozadine postepeno dolazim do konačnih formi. Slikajući bilježim tragove, dodire, prožimanja, mijene koje se u susretu s okolinom događaju u mojoj psihi.
Trenutno na moj rad utječu grčke legende u kojima sam se susretala s brojnim životinjskim hibridima poput morskog konja, himere, grifona te sa satirima i kentaurima koji predstavljaju ljudsko-životinjski spoj. Ta bića posjeduju arhetipsku moć i sastavni su dio kolektivne svijesti naše civilizacije. Također su me se dojmile priče Jorge Luisa Borghesa o fantastičnim bićima.
Kako izgleda vaš stvaralački proces, radite li prvo skice i pomno planirate svaki korak ili stanete pred platno i pustite mašti na volju?
– Vjerujem kako postoje dva puta stvaranja, iz nesvjesnog u svjesno i obrnuti put iz svjesnog u nesvjesno. Odsad sam više stvarala vođena intuicijom i maštom, kroz istraživanje nesvjesnog i projekciju istraživala sam slike koje su trenutno prisutne u mojoj psihi. Nakon godina lutanja i plovidbe neistraženim dijelovima moje psihe, došla sam do zanimljivih ideja o suvremenoj umjetnosti. Stoga sam sada odlučila promijeniti paradigmu svoga rada i krenuti raditi stvaralačkim procesom iz svjesnog (koncepta) u nesvjesno. Vjerujem kako će publika uspjeti uočiti tu promjenu u radovima koji dolaze.
Imali ste priliku sudjelovati na brojnim skupnim izložbama, a možete se pohvaliti i zapanjujućom brojkom od čak pet samostalnih izložbi održanih u 2021. godini. Raduje li vas vidjeti kako opća populacija, ali i struka prepoznaju vrijednost vašeg rada?
– Da, jako sam sretna zbog toga što imam veliku podršku unutar vlastite struke. Okružena sam divnim slikarima i slikaricama koji cijene moj rad i moje mišljenje. Volim ići na izložbe i susretati se s njima te razgovarati o umjetnosti i dijeliti svoje impresije na pojedinu izložbu. Jako sam zahvalna i svim profesorima na Akademiji likovnih umjetnosti što su bili uz mene u teškim trenutcima otkrivanja sebe kroz slikarstvo i što su me u to vrijeme poticali, vodili i davali mi ohrabrenje da nastavim slikati. Pa i nakon završetka Akademije njihovo vodstvo i hrabrenje nisu nestali.
Što se tiče opće publike, drago mi je što postoji sve veći interes za moj rad. Vjerujem kako umjetnost bez publike ne postoji jer slika živi tek u oku promatrača. Moje su slike poput nekih zabavnih zagonetki, a volim ostaviti promatraču da iz slika sam iščita njihovu poruku. Za mene su slike otvorena djela čije značenje i doživljaj variraju od trenutka do trenutka, od pojedinca do pojedinca. Ovisno o tome u kojem ste trenutku u životu i što se događa u vašoj psihi, pojedine će slike rezonirati s vama. Slike nam mogu podariti utjehu, ali i poticaj da nešto promijenimo u svome životu. One nisu samo dekoracija, lijepa kulisa koja paše uz našu fotelju ili tepih.
Uz toliko uspjeha i priznanja koje imate iza sebe mora da je ovo teško pitanje, no postoji li neko postignuće kojim se naročito ponosite?
– Postoji, 2019. godine sam zbog kompleksnih okolnosti i velikog broja vanjskih stresora doživjela psihotičnu epizodu te sam provela mjesec dana na liječenju u PB Sveti Ivan na Jankomiru. Nakon tog liječenja, vratila sam se na Akademiju i krenula sam raditi svoj diplomski rad. U tom sam trenutku imala osjećaj da sam se posve raspala i zatim brzo sastavila, poput feniksa koji se rađa iz plamena.
Naslikala sam slike za diplomsku izložbu pod nazivom „Prostor susreta“ i napisala diplomski rad. Trebalo mi je jako puno unutrašnje snage i fokusa da tijekom oporavka napravim taj zadatak. Potom sam nakon diplome izložila te radove na 5. bijenalu slikarstva te sam za te radove nagrađena s HPB Nagradom za najboljeg mladog umjetnika. Jako sam ponosna na te radove koji odražavaju moju borbu sa psihičkom bolesti. A nagrada na bijenalu samo je šlag na torti.
Pokušajte nam dočarati atmosferu koja vlada na radionicama koje provodite. Događa li se da polaznici ispočetka budu malčice skeptični prema art terapiji budući da se na nju još uvijek gleda kao nešto eksperimentalno i neuobičajeno? Kako se s vremenom mijenja njihovo viđenje umjetnosti i njene terapeutske vrijednosti?
– Nemoguće je to dočarati, tu čaroliju morate osjetiti na vlastitoj koži i u svojoj duši kako biste shvatili moć i ljekovitost art terapije. Tako da vas sve pozivam da dođete!
Čini se da ste oduvijek bili osoba koja voli izazove i radi više stvari odjednom. Što još, uz radionice, u svakodnevici ispunjava vaše vrijeme?
– U slobodno vrijeme volim šetati Maksimirom i družiti se sa svojim prijateljima. Volim igrati društvene igre, pjevati i plesati. Hobiji su mi ujedno i posao, pa tako se ta granica između privatnog i poslovnog prilično miješa. Naime, u slobodno vrijeme slikam, crtam i radim mozaik. Inspiraciju pronalazi u svijetu oko sebe i svojem životu. Volim čitati knjige i gledati filmove i serije. U posljednje vrijeme pažnju mi zaokupljaju korejske serije što me potaknulo na učenje korejskog jezika.
Koji je idući cilj koji ste si zacrtali? Planirate li nekakve nove projekte i izložbe ili pak pohađanje daljnjih edukacija?
– Imam u planu dva umjetnička projekta, no još su u fazi kuhanja i pripreme, pa ne želim o tome previše govoriti. Nema smisla raditi roštilj, dok je zec još u šumi (smijeh)!
No, ono što možete pratiti su moje društvene mreže na kojima sam se u zadnje vrijeme dosta aktivirala. Kroz društvene mreže trenutno provodim jedan projekt podizanja svijesti publike o važnosti destigmatizacije psihičkih bolesti i važnosti prihvaćanja, suosjećanja, empatije, ljubavi i prijateljstva za što brži i bolji oporavak pojedinca. Moji profili su: @tarabeata, @tarabeata_radionice i @soul_archetypes.
Pročitaj i ovo:
- Tajana Ninković, mag. psych.: “I dalje je prisutna stigma oko traženja psihološke pomoći”
- Mateja Klemenčić: „Kad sam se oslobodila opsesivnih misli o hrani i vježbanju, napokon sam počela živjeti ispunjen život“
- Dr. sc. Vesna Hercigonja-Novković: “ADHD u odrasloj dobi ima drugačiju kliničku sliku nego kod djece”
Naturala Life br. 14
Pretplati se na tiskano izdanje časopisa Naturala Life ili ga kupi na odabranim prodajnim mjestima i uživaj u sadržajima koji inspiriraju i mijenjaju perspektivu. Online izdanje čitaj besplatno na servisu Issuu.
Promaknula su ti prethodna izdanja časopisa Naturala Life i Naturala Health? Pročitaj ih online!
