Poremećaj pozornosti s hiperaktivnošću, ADHD, najčešće se povezuje s nemirnom djecom. No danas je sve više odraslih koji traže stručnu pomoć jer sumnjaju na isti. Iako je riječ o neurorazvojnom poremećaju, što znači da se ne može pojaviti tek u zrelijoj dobi, u djetinjstvu može proći „ispod radara“ i biti dijagnosticiran tek kasnije u životu. ADHD može značajno utjecati na kvalitetu života pojedinca, ali uz kvalitetnu se terapiju pojedini simptomi mogu držati pod kontrolom. O simptomima, terapiji i predrasudama vezanima uz ADHD porazgovarali smo s dr. sc. Vesnom Hercigonjom-Novković, psihoterapeutkinjom i ravnateljicom Poliklinike Kocijan Hercigonja u Zagrebu.
Poremećaj pozornosti s hiperaktivnošću ili ADHD opća javnost uglavnom vezuje s nemirnom djecom koja se muče s koncentracijom u školi, no ovaj poremećaj zahvaća i odrasle. Koji su najčešći simptomi koji upućuju na ADHD? Postoji li razlika između načina na koji se očituju u djetinjstvu i u odrasloj dobi?
– Najčešći simptomi ADHD-a kod djece su ono što već svi vjerojatno znaju: poteškoća pažnje i hiperaktivnost. Oboje ne mora biti jednako naglašeno; ponekad je poteškoća pažnje izražena dok hiperaktivnosti nema ili je ona prisutna u manjoj mjeri. Osim tih vidljivih simptoma prisutni su i drugi poput impulzivnosti, poteškoća u izvršnom funkcioniranju, poteškoće s regulacijom emocija i ponašanja, često i neke dodatne poteškoće poput poteškoća učenja ili poremećaja ponašanja.
Kod odraslih osoba su glavni simptomi poteškoća pažnje i poteškoće u izvršnim funkcijama dok je hiperaktivnost manje izražena. Prisutne su i teškoće s regulacijom emocija i ponašanja te popratne dodatne tegobe kao, na primjer, nisko samopouzdanje, nedostatak motivacije, loša organizacija vremena i aktivnosti, slabiji socijalni odnosi i drugo.
Može li se ADHD odjednom pojaviti u odrasloj dobi ili se radi o simptomima koji su bili prisutni otprije, ali ih se pogrešno pripisivalo drugim uzrocima?
– ADHD nije poremećaj koji je rezerviran samo za djecu, no to je neurorazvojni poremećaj koji se ne može pojaviti tek u odrasloj dobi. Ipak, to ne znači da se on ne može tek dijagnosticirati u odrasloj dobi. Nama u posljednje vrijeme dolaze odrasle osobe koje nemaju dijagnozu ADHD i tek sad prolaze kompletnu dijagnostičku obradu kako bi se utvrdilo imaju li ga. Ako se utvrdi da imaju, kroz uzimanje podataka i intervju saznaje se da su oduvijek imali neke poteškoće iz kruga ADHD-a, ali im se nije postavila dijagnoza iz različitih razloga.
Ponekad se smatralo da su jednostavno lijeni i nemotivirani, ponekad potječu iz obitelji koja nije bila svjesna njihovih poteškoća i koja je postavljala minimalne zahtjeve na njih dok su odrastali, a ponekad se radi o visoko inteligentnim i funkcionalnim osobama koje su se nekako „provukle“ kroz djetinjstvo i rano školovanje unatoč svom problemu bez da je itko primijetio da imaju ADHD.
Što mislite, zašto ADHD kod odraslih često prolazi nezamijećeno? Što otežava postavljanje dijagnoze?
– ADHD u odrasloj dobi ima drugačiju kliničku sliku nego kod djece, to je prvi razlog, a drugi razlog je taj što su odrasle osobe prepuštene samima sebi dok su djeca u sustavu predškolskog i školskog obrazovanja puno više praćena od strane odraslih osoba. Postavljanje dijagnoze je kod djece lakše jer osim što možemo dijagnostički opservirati i mjeriti njihovo funkcioniranje, imamo i dostupne informacije od roditelja i nastavnika koje olakšavaju dobivanje kompletne slike i postavljanje dijagnoze.
Kod odraslih osoba oni sami tijekom dijagnostičkog postupka opisuju svoje tegobe, pokušavaju se sjetiti eventualnih poteškoća koje su imali tijekom odrastanja, a informacije iz okoline su limitirane jer nam roditelji često nisu dostupni za davanje informacija.
Je li znanost utvrdila koji se uzroci kriju iza ovog poremećaja?
– Iako je ADHD jedan od najistraživanijih poremećaja današnjice, i dalje je nepoznate etiologije, odnosno, smatra se da su za nastanak odgovorni višestruki čimbenici poput genetike, biokemijskih promjena i okoline te njihove međusobne interakcije.
Koliko je ADHD raširen? Postoje li društvene skupine koje su pod povećanim rizikom?
– Prema svjetskoj literaturi, prevalencija ADHD-a je oko 2-4% u populaciji školske djece, a smatra se da oko 60% tih osoba u odrasloj dobi i dalje ima ADHD.
Vuče li ADHD sa sobom i druga popratna zdravstvena stanja i smetnje?
– Uz ADHD se vrlo često javljaju komorbidni poremećaji, dakle poremećaji koji se javljaju kao posljedica ADHD-a ili paralelni poremećaji. To su u dječjoj dobi najčešće poremećaji ponašanja i poteškoće učenja dok su u odrasloj dobi to poremećaji ličnosti. Osim toga, naročito u odrasloj dobi, imamo sliku niskog samopouzdanja, nedostatka motivacije, izdržljivosti, poteškoće s organizacijom, regulacijom emocija i ponašanja, poteškoće u socijalnim i poslovnim odnosima.
Što vaši pacijenti obično navode kao razlog koji ih je nagnao da posumnjaju na ADHD i obrate vam se za pomoć?
– Ako govorimo o djeci, ili su njihovi odgajatelji, nastavnici ili roditelji primijetili da imaju određene poteškoće zbog kojih su se javili na obradu. Kod odraslih je to obično ili na nagovor partnera, prijatelja ili se osoba nađe u opisu ADHD-a pretražujući po internetu.
Manje-više svi opisuju osjećaj neuspješnosti, bilo u poslovnom, akademskom ili socijalnom smislu, osjećaj da „ne mogu ništa kontrolirati“, da su neproduktivni, da su promjenjivog raspoloženja kojim ne mogu upravljati, da ništa što započnu ne završe, da se ne mogu motivirati, organizirati, da stalno zaboravljaju ili gube stvari.
Srećom, danas se o ADHD-u sve više govori, naročito u posljednje vrijeme o ADHD-u kod odraslih osoba. Do nedavno su nam na obradu dolazila samo djeca, a sad nas iznenađuje količina odraslih osoba koja nam se javlja, njihov je broj čak i veći od broja djece koja dolaze.
Kako izgleda proces postavljanja dijagnoze u Poliklinici Kocijan Hercigonja?
– Kod nas dijagnostički postupak obavezno uključuje pregled psihijatra, kompjutersko testiranje održavane pažnje i psihologijsku obradu, a prema preporuci osnovnog dijagnostičkog tima, ponekad i pregled neurologa i/ili logopeda. Kad je u pitanju dijete, zasebno se vodi i intervju s roditeljima te se traže informacije iz škole ili vrtića.
Na koji način vaši pacijenti profitiraju od saznanja da za njihove probleme postoji medicinsko objašnjenje, lakne li im potvrda da ne umišljaju da nešto ‘ne štima’?
– Zanimljivo je da pacijentima koji traže odgovore teško pada kad dijagnostički postupak ne utvrdi postojanje poremećaja. Puno su zadovoljniji i „lakne“ im kad se potvrdi da imaju ADHD jer tada konačno mogu na sebe početi gledati drugačije, nečemu pripisati svoje dotadašnje neuspjehe i svakako im je lakše kad se potvrdi da „nisu umislili“.
Dijagnoza im također objašnjava eventualne poteškoće koje imaju na fakultetu ili kroz ranije školovanje. Svakako pomaže i to što se za ovu dijagnozu nudi niz terapijskih postupaka poput lijekova, savjetovanja, grupa podrške i psihoterapije.
Iako za ADHD ne postoji konkretan lijek, postoje načini kako se bolje nositi s njim i tretirati ga. Kako pomažete svojim pacijentima da svladaju izazove koje ovaj poremećaj nosi sa sobom?
– U pravu ste da za ADHD ne postoji lijek, ali postoje lijekovi i rješenja za pojedine simptome ADHD-a. Medikamentozna terapija koristi se za jačanje i produživanje pažnje i koncentracije, savjetovanje i psihoterapija za različite popratne emocionalne smetnje i grupe podrške za normalizaciju samog poremećaja i za „treniranje“ upravljanja vremenom, tehnike dosjećanja i prisjećanja, regulaciju emocija i ponašanja. No, prema mom iskustvu, najveći doprinos za njih je upravo dobivanje dijagnoze i samim time odgovora na svoja brojna pitanja.
Koja je jedna od najčešćih zabluda o ADHD-u s kojom ste se imali prilike susretati?
– Vrlo se čest susrećem s visoko educiranim osobama iz područja odgoja, školstva, čak i medicine koje sumnjaju u to je li ADHD uopće „prava“ dijagnoza, dakle, ne vjeruju da zaista postoji. To je veliki problem. Osim toga, kod ADHD-a cijelu sliku otežava to što se on ne vidi izvana za razliku od, primjerice, nekog drugog poremećaja ili oštećenja koje je svima vidljivo. Kad osoba nosi naočale ili slušni aparatić nitko ne sumnja da ta osoba zaista ima poteškoće. Kod ADHD-a se vječito postavlja pitanje je li to dijete samo razmaženo, lijeno ili nemotivirano, a dijagnoza je samo isprika za to.
Koje biste korake preporučili za podizanje svijesti o stvarnoj prirodi ovog poremećaja kako bi se otklonile pogrešne predodžbe?
– Pa zapravo sve više vidim da se budi svijest o postojanju ADHD-a i to kod odraslih osoba. Osobno uvijek vjerujem da je edukacija ključ za mnoge probleme današnjice i stoga mislim da se o ADHD-u treba govoriti, pisati, javno istupati kako bi se skinula sumnja s legitimnosti tog poremećaja, ali i stigma koja prati osobe sa psihičkim tegobama.
Pročitaj i ovo:
- Ivana Štulić: “Pozitivna psihologija pomaže ljudima da zavole život”
- Vladimira Spindler: “Mislim da sam zbog depresije postala bolja osoba”
- Petra Brzović: “Umirite napade panike i anksioznosti pomoću ovih 5 koraka”
Naturala Life br. 14
Pretplati se na tiskano izdanje časopisa Naturala Life ili ga kupi na odabranim prodajnim mjestima i uživaj u sadržajima koji inspiriraju i mijenjaju perspektivu. Online izdanje čitaj besplatno na servisu Issuu.
Promaknula su ti prethodna izdanja časopisa Naturala Life i Naturala Health? Pročitaj ih online!
