Na današnji datum, 10. listopada, obilježava se Svjetski dan mentalnog zdravlja.
O važnosti brige za zdravlje svakodnevno čitamo, slušamo, gledamo zdravlju posvećene emisije i YouTube tutoriale i možda nas je većina svjesna da o sebi moramo brinuti ponajprije sami, ali manjina je ta koja doista disciplinirano, iz dana u dan, tako funkcionira. Među tom manjinom većina brine o fizičkom, a tek rijetki su oni koji se “stignu baviti” i mentalnim zdravljem.
Ne treba biti veliki znanstvenik da zaključimo da će ova po svemu drugačija 2020. godina, donijeti promjenu i na tom planu. Ljudi će se suočeni s raznim teškim situacijama morati pobrinuti da usprkos svemu ostanu mentalno jaki i zdravi kako bi prebrodili sve nedaće koje su ih snašle.
Ivana Štulić, magistra primijenjene pozitivne psihologije, coacherica, trenerica, konzultantica, motivatorica i poduzetnica, baš uoči ovog datuma, izdala je svoju prvu knjigu pod nazivom “Kako voljeti život – Pozitivna psihologija na Putu istine, radosti i ljubavi“ i uvjerena je da ovaj, praktičan vodič za put osobnog rasta i razvoja , ljudima može pomoći u osnaživanju i kreiranju kvalitetnijeg života.
Prije svih ovih uloga u kojima se pronašla sljedeći svoj unutarnji poriv, Ivana je bila FER-ovka, koja je deset godina radila u korporacijama. Kako bi napravila potpuni zaokret u vlastitoj karijeri završila je MSc in Applied Positive Psychology na Anglia Ruskin University u Cambridgeu, u Velikoj Britaniji, postala NLP Business & Manager coach, certificirala se kao trener poslovnih edukacija te završila i brojne druge edukacijske i trenerske programe, koji su joj pomogli da razvije razne vještine koje danas koristi u svakodnevnom radu s klijentima.
Članica je predsjedništva Hrvatske udruge za coaching, a kaže da joj je misija inspirirati ljude i organizacije na rast, stvaranje pozitivnih pomaka i ispunjenje vlastitih potencijala, sve uz primjenu pozitivne psihologije.
Pitanje koje vas vjerojatno pitaju svi pa moram i ja jer znam da bi ga postavili i čitatelji jest – kada i kako ste shvatili da rad s računalima želite zamijeniti radom s ljudima? Je li to proces koji je trajao? Jeste li mu se opirali ili ste reagirali na prvu?
– Moram priznati da sam to shvatila prilično rano, još za vrijeme fakulteta. Ali, tada još nisam bila sigurna što će to zanimanje zamijeniti pa sam uredno završila fakultet. Slutila sam da bi to mogao biti rad s ljudima kada sam se uključila u studentsku organizaciju BEST (Board of European Students of Technology) i tamo počela držati treninge i edukacije. Strašno mi se to svidjelo. No, nakon diplome trebalo je naći posao pa sam otišla u logičnijem smjeru, iako ne sasvim tipičnom za diplomiranog inženjera. Naime, zaposlila sam se u Deloitteu, gdje je veliki dio rada bio interakcija s ljudima pa sam tu vidjela da mi to definitivno više leži. Razvijala sam karijeru u pravcu konzultanta i menadžera projekata i poslovnih procesa i koliko god je taj posao bio dobar, nije to bilo to za mene. Sve svoje interese za razumijevanje ljudi zato sam uložila u dodatnu edukaciju – osim treninga za trenere i NLP coachinga, završila sam i četverogodišnju edukaciju iz tjelesno-orijentirane psihoterapije, i dodatne dvije godine postdiplomskog programa. Promjena karijere je bila jedna od boljih odluka u mom životu.
Kad ste donijeli odluku o promjeni profesije s kojim ste se strahovima sve borili? Je li se javljao onaj unutarnji glas ili možda glas okoline koji su vas pokušali poljuljati? Kako ste ih ušutkali?
– Nije lako promijeniti karijeru, pogotovo kod nas gdje se još uvijek očekuje da ostanemo u odabranom zanimanju cijeli život, no mislim da je bitno da čovjek pronađe ono što mu sasvim leži kako bi mogao dati sve od sebe u toj profesiji. Na kraju krajeva, na posao odlazi ogromna količina našeg budnog vremena i energije i šteta je to potratiti na nešto što zapravo – ne volimo. Kad si mlad, ne poznaješ još dovoljno niti sebe i svoje snage niti ti je baš sasvim jasno kako svijet posla izgleda pa je logično da nećeš uvijek napraviti dobar izbor. Ja sam dugo radila na tome da pripremim tu promjenu i u jednom trenutku bilo je vrijeme da napravim iskorak. Nije bez razloga da sam tako i nazvala svoj biznis – smatram da je bitno raditi taj iskorak iz zone komfora ako želimo rasti. Naišla sam na puno upitnika kad sam se to odlučila, kao i onih koji su sumnjali, ali ja sam znala da moram barem probati radi sebe pa kud puklo da puklo. Znala sam da ću ako ne uspijem barem biti mirna da sam pokušala, a ne da se jednog dana pitam što bi bilo kad bi bilo… i tako sam krenula i već odavno za mene nema nazad. Našla sam svoj životni poziv, priliku da stvarno iskoristim svoje talente i pomognem ljudima i organizacijama i vidim po zadovoljnim klijentima da je odluka bila dobra. Sada čak i drugima pomažem da promijene profesiju preko autorskog programa “Što želim raditi u životu”. Kad vidim kako ljudi procvjetaju kad se u poslu stvarno nađu, to mi je najveća nagrada.
Otkud interes baš za pozitivnu psihologiju? Takav studij u nas ne postoji pa ste morali ići van. Odabrali ste magisterij u Velikoj Britaniji. Zašto baš taj studij?
– Pozitivnu psihologiju proučavam od mladosti, naime to je znanstvena disciplina o optimalnom ljudskom funkcioniranju. Nastala je kao odgovor na klasični fokus psihologije na mentalne poremećaje, bolesti i nedostatke, što je i dalje naravno vrijedno istraživanja, ali život je ipak više od toga. Pa tako pozitivna psihologija daje odgovor na to kako dobro živjeti i iskoristiti svoje potencijale i kao pojedinac, organizacija i društvo – što je po meni izuzetno bitno. Došla sam do ove discipline pitajući se “Što znači dobar život?” Oduvijek me smetalo što nas u školi uče toliko predmeta, a tako malo od stvari koje direktno utječu na kvalitetu našeg života – npr. Kako donijeti odluku? Kako ostvariti svoj cilj? Kako komunicirati stvari koje su neugodne? Kako smanjiti stres? Pa me taj interes odveo u proučavanje svega što sam mogla naći – literature, članaka, videa, edukacija… U jednom trenutku sam odlučila da bih to trebala i završiti pa sam tako našla magisterij u Velikoj Britaniji. Pozitivnu psihologiju se ne može studirati bilo gdje, engleski sam dobro znala i tako je pala odluka na Cambridge. Nadam se da će jednog dana taj smjer doći i u Hrvatsku, vjerujem da bi nam koristilo.
Početak sigurno nije bio lagan? Kako je izgledao vaš poduzetnički put?
– Fokusirala sam se na ono što sam željela ponuditi i krenula. Moje prve edukacije za građane nastale su temeljem vlastitih iskustava – npr. Radionicu “Plan za moju najbolju godinu” sam pokrenula nakon što sam godinama za sebe postavljala osobne ciljeve i kad sam bila zadovoljna rezultatima ponudila sam to i javnosti. “Što želim raditi u životu” je nastao za one poput mene koji su tražili više ispunjenja u poslu. A kasnije su nastali i programi koji su bili odgovor na potrebe klijenata npr. “Makni se sam sebi s puta”, “Izlazak iz comfort zone”, “kako da sretnije živim i budem”,“Moć discipline”, i trenutno vrlo popularni “Resilience – otpornost na izazove”. Iz godine u godinu, rasla je baza i individualnih klijenata za coaching i edukacije i poslovnih klijenata za treninge, coaching i konzalting, uglavnom po preporuci i jako sam zahvalna što se sve i dalje dobro razvija. Čini mi se da je pozitivna psihologija sada posebno potrebna da se nosimo sa svime što nas je snašlo ove godine.
Sigurno je i vaš rad doprinio razvoju pozitivne psihologije kao grane, ali i prepoznavanju njene važnosti u našem društvu. Kako biste ocijenili njenu poziciju danas (može i u odnosu na stanje kako je bilo kad ste kretali?
– Puno radim na promociji pozitivne psihologije kroz svoj rad. Pokrenula sam i Školu pozitivne psihologije na Youtube kanalu gdje razne koncepte predstavljam u kratkim videima do 10 minuta. Čini mi se da više ljudi zna za nju nego prije, ali put je još dug da to dođe do svih kojima je potrebno. U zadnje vrijeme mi se javljaju zainteresirani učitelji, tako da razgovaram i sa školama pomalo o mogućnosti da se i tamo rade programi – bilo bi najbolje učiti djecu tim načelima od mladih nogu. Najčešća zabluda je da je to isto što i pozitivno razmišljanje – “Misli ti pozitivno, pa će sve biti super.” Pozitivna psihologija nije to – to je znanstvena disciplina koja proučava i optimizam, i motivaciju i snage, i dobrobit i sreću, ali i otpornost i nošenje s nedaćama i još puno više toga. Izuzetno je bogata i ono što je meni najbitnije – praktično primjenjiva. Ako znanstvenici proučavaju na velikom uzorku ljudi što nam može pomoći, na nama je da budemo dovoljno mudri da te zaključke i primijenimo, ne moramo samo učiti na vlastitim greškama.
Vašu knjigu „Kako voljeti život – Pozitivna psihologija na Putu istine, radosti i ljubavi“, predstavljate kao praktičan vodič na putu osobnog rasta i razvoja. Što će čitatelji pronaći u tom vodiču?
– Pronaći će prije svega jednu iskrenu priču o tome kako primijeniti pozitivnu psihologiju da budemo sretniji i lakše se nosimo s izazovima. Otvoreno dijelim vlastita razmišljanja, sumnje, kao i taktike koje primjenjujem kao rezultat svih godina uloženih u osobni razvoj. Vjerujem da će se čitatelji uz knjigu i nasmijati, zamisliti, a i pustiti koju suzu, jer sam dušu istresla u nju. Nadam se najviše da će čitatelje inspirirati da i sami primjene pozitivnu psihologiju kako bi živjeli dobro i uistinu zavoljeli život.
Inspiracija za knjigu bilo je vaše hodočašće, vaš “Camino”? Camino de Santiago ili Put Svetog Jakova mnogima je već bio inspiracija za različite vrste pisanog izričaja, najčešće za putopisne formate. Naziv vaše knjige otkriva da ste vi ipak veći naglasak stavili na “unutarnji put”?
– Da, jer sam iz tog razloga i krenula na put, da sama sebi dam priliku za predah, da budem sama sa sobom i promišljam o životu i duhovnosti. To možda zvuči neobično, ali mislim da je u današnjem užurbanom načinu života izuzetno bitno stati i uistinu promotriti sebe i svoj život. Tako sam i ja odlučila dati sama sebi više vremena za razmišljanje, probati nešto novo i suočiti se fizičkim i psihičkim izazovom. Inače volim planinariti, ali 800 km na Caminu je nešto što je bio ogroman zalogaj. Tim više sam zahvalna što me tijelo u tome podržalo. Kad sam kretala, došla mi je ideja da počnem pisati blog i kad sam vidjela pozitivne reakcije ljudi, vuklo me da pišem svaki dan i na kraju je i to pisanje postalo dijelom mog iskustva. Na temelju tih zapisa i mojih razmišljanja u dnevniku i pozitivne psihologije je i nastala knjiga.
U knjizi čitatelje upoznajete i s nekim konkretnim alatima koji im mogu pomoći da unaprijede mentalno zdravlje?
– Svaku situaciju s Camina povezala sam s istraživanjima pozitivne psihologije. Pisala sam o efektu socijalnih kontakata, otvorenosti prema novim stvarima, kako se suočiti s nečim neugodnim, što kad smo previše samokritični, kako se povezati s vlastitim tijelom i više ga slušati, kako razvijati dobrotu prema sebi i drugima, zašto je dobro prakticirati zahvalnost, kako upotrijebiti vlastite snage da izvučemo najviše iz iskustva… i još puno toga. Moj nakladnik je izjavio da je to kao zbirka rješenja za razne životne situacije.
Najviše govorim o našem unutarnjem svijetu i načinu razmišljanja i proživljavanja emocija. Smatram da je možda i najbitnije postići da smo sami sa sobom ok, a onda i naše djelovanje prema van time odiše. A to možemo postići jedino ako uložimo u osobni rast i razvoj.
Što mislite o mentalnom zdravlju Hrvata? Je li nas ova teška 2020. godina slomila? Sigurno niz vaših klijenata ima slične simptome vezane za korona virus, potres?
– Mislim da je ljudima u Hrvatskoj pozitivna psihologija itekako potrebna. I inače smo prilično apatični i pesimistični što ima velike posljedice na naše zdravlje, ali i na način razmišljanja i djelovanja. Bilo mi je porazno kad sam pripremala predavanje o optimizmu među prvim člancima na Internetu naći članak s naslovom “Samo budale u Hrvatskoj vjeruju u bolje sutra”. Kakva šteta. Onaj tko tako razmišlja, sigurno neće uzeti život u svoje ruke i potruditi se stvoriti to bolje sutra – ni za sebe niti za obitelj niti za društvo. A toga nam nedostaje.
Posebno mi je teško vidjeti koliko je ova situacija ostavila traga na ljudima, osobito u Zagrebu potres. Čini mi se da je sad izašlo na vidjelo sve što smo prije ignorirali ili potiskivali i u tome vidim veliku priliku da što više ljudi krene putem osobnog rasta i razvoja. Bilo bi dobro i da se na razine države na tome sustavnije radi.
Projekt kojeg biste voljeli realizirati je “Škola života”. Kakva bi to škola bila? – Na tragu moje prethodne izjave da mi je žao što nas u školi ne uče puno toga što nam je potrebno za kvalitetan život, nastala je i ideja za Školu života. Tu bi se učilo sve što nam treba iz dana u dan – kako komunicirati s drugima, kako izbjeći svađu, što nam treba da budemo sretni, kako upravljati vlastitim emocijama, kako se nositi s gubitkom/smrću/bolesti/neuspjehom, kako ostvariti skladan odnos i još puno toga. S drugim stručnjacima bih se povezala i na teme fizičkog zdravlja, prehrane, financija i dr. To je ono što nas treba učiti u pravoj Školi života. Zamislite da vam je netko o tim temama pričao dok ste odrastali i podijelio ono što su rezultati top istraživanja pokazali, kakav bi to bio start u život? Mislim da to svi zaslužuju dobiti kad znanje o tome postoji.
Ako među čitateljima postoji netko zainteresiran za suradnju ili podršku ovom projektu, javite se, bit će mi drago.
>> Više o Ivaninom radu saznaj na www.ivanastulic.com
Pročitaj i ovo:
- Petra Brzović (VIDEO): kako si možete pomoći kod napada panike i anksioznosti?
- Probudili ste se anksioznit? Evo kako započeti dan ispravno i bez stresa
- Joga: prva pomoć kod ublažavanja simptoma ankioznosti
Pretplati se na tiskano izdanje časopisa Naturala Life i uživaj u inspirativnim tekstovima koji mijenjaju perspektivu. Promaknula su ti prethodna izdanja časopisa Naturala Life i Naturala Health? Pročitaj ih online!
