Za one koji možda ne prate podrobnije lokalne medije, posebno slavonske, ime Saša Drinić možda i nije toliko poznato, no u novinarskim krugovima mnogi ga opisuju s brojnim epitetima. Jer osim što svoj posao radi uspješno i maksimalno profesionalno, Saša ujedno i pomiče granice koje često prate osobe s invaliditetom – ni činjenica da je odmalena u invalidskim kolicima nije ga spriječila da pokuša ostvariti svoje snove. A ima ih puno, i kako nam sam priznaje, takav stav ga je ‘odnio na mjesta na kojima bez mikrofona ne bi otišao a u život mu donijelo najbolje ljude’.
U tjednu u kojem obilježavamo i Međunarodni dan osoba s invaliditetom Saša nam je otkrio zašto je odabrao novinarstvo kao profesiju te zašto su same osobe s invaliditetom odgovorne za osvještavanje drugih i sliku o samima sebi u javnosti.
“Mene je sve zanimalo odmalena i taj interes nije splasnuo do danas. I vjerujem da neće nikada. Radim paralelno na radiju i televiziji. Na Osječkoj televiziji radim emisiju o kulturi TV koktel i emisiju o medijskoj pismenosti Znam što gledam. Upravo u toj emisiji sa stručnjacima pokušavamo obraćati se mladima kako bi spoznali što sve od ponude na medijskom polju konzumirati i na koji način. Na radiju 92 u Slavonskom Brodu radim nekoliko emisija, od kojih izdvajam radijski magazin Temeljito koji se u svakodnevnom ritmu bavi najvažnijim temama toga dana, a emisija Medijana prostor je u kojem ugošćavam kolege i govorimo o medijima. Za mene, a nadam se i njih, to je mala svečanost u eteru.
Zašto si odabrao baviti se baš novinarstvom i što ti se najviše sviđa u ovoj profesiji?
– Novinarstvo me odvelo na mjesta na koja bez mikrofona ne bih otišao i u život donijelo najbolje ljude. Svaki dan raditi nešto drugo, danas ne znati što radim sutra, ujutro graditi jednu temu pa ju rušiti sat vremena prije emisije jer je stigla iznenadna vijest, a pritom u glasu zadržati smirenost, moja je droga i uživam u tome svakim dijelom sebe.
U ovom poslu najvažnija je osobnost i karakter. Ima jedan čovjek zbog kojeg sam odlučio biti novinar – Andrija Jarak. Karizma, karakter, uvjerljivost koja nije s ovog planeta, a tek karakter i mozak brži od Formule 1 – galaksija za sebe. Čovjek od kojeg sam naučio sve najvrjednije što znam i najveći uzor u životu.
Kako te doživljavaju tvoji slušatelji, obični ljudi koje srećeš i jesu li Hrvati osviješteni o potrebama/pravima osoba s invaliditetom?
– Nedavno je jedna jako draga osoba rekla da je činjenica da sam u kolicima negdje na dnu popisa asocijacija kad me se sjeti. To je bilo jako lijepo čuti. I inače sam okružen ljudima koji nisu time opterećeni. Ali, teško da i mogu biti jer ni mene samog to ne sputava da budem zadovoljan i sretan u životu. Mislim da same osobe s invaliditetom grade barem jedan kat kuće u društvu u kojem se kreću. Kako gledamo na sebe, tako će nas gledati i drugi. Ako smo sebi žrtva, suze sažaljenja kod drugih ljudi u oku teći će u vodopadima.
Ali kukanje je u društvu nekako nacionalni sport i tu mislim da zavidnu kolekciju medalja već imamo. Ako vlastitu neodlučnost u životu branimo time da je svijet ugrožen jer je na čelo SAD – a došao netko koga ne bismo željeli ili zato što ista stranka godinama u našem dvorištu kroji politiku s kojom nismo sretni – to su samo izgovori i utapanje u letargiji za koju imam sve manje razumijevanja. Svoj put gradimo sami. Sve što se zbiva možemo i trebamo analizirati, kritizirati, ljutiti se, pohvaliti, ali nikako dopuštati da invazivno djeluje na naš život.
Na koje načine ti kao osoba s invaliditetom možeš ‘iskoristiti’ svoja znanja, profesiju i prijateljstva da utječeš na bolji status osoba s invaliditetom u društvu?
– Time što ću sve ljude promatrati ravnopravno. Teško je nekoga mijenjati, ali i za tračak ili plamen potencijala uvijek sam tu. Invaliditet nije osobina, to je životna činjenica koju valja prihvatiti i iz toga izvući najbolje.
Kada bi mogao, što bi obavezno mijenjao u zakonu ili u pravima osoba s invaliditetom u Hrvatskoj?
– Ubrzao bih provođenje onih dobrih odredbi i pokušao osvijestiti ljudi da ničiji problem nije globalni, nego će uvijek i svatko misliti da je baš njegov najveći. S druge strane stola u nekim pregovorima su isto ljudi kojima treba suvislo i precizno objasniti problematiku. Rado bih nekim ljudima održao trening komunikacije – kako predstaviti problem bez patetike, optuživanja strasti. Argumentima i s puno žara da, ali bez patetike i i ljutnje.
Izrazito si optimistična i vedra osoba – kako osobno doživljavaš svoju invalidnost i što te najviše motivira u životu?
– Invaliditet je činjenica koja je tu i nije promjenjiva. Kao takva nema pravo biti ta koja će sputavati. Nikad mi životna želja nije bila biti vrhunski sportaš i nisam patio jer u meni čuči Luka Modrić, Usain Bolt ili Andre Agassi. Ne čuči. U meni živi jedan znatiželjnik, poprilično lijen za fizičke napore, vjerojatno i bez kolica, koji voli ljude, knjige, serije i vijesti. I beskrajno može sjediti uz dobru hranu i mjehuričasto piće i brbljati, ali i slušati. Zato je mikrofon najbolji suputnik. Ako ste svjesni za što jeste, a za što niste, bili invalid ili ne, sretni ste. I hrlite u budućnost ne osvrćući se iza sebe, osim na neke stvari na koje ste ponosni. Budućnost je u našim rukama, a već sutra, ako propustimo priliku postaje perfekt.
Imaš li neke hobije i kako provodiš slobodno vrijeme? Gdje se vidiš za 5-10 godina i što bi volio još napraviti u životu – imaš li neke snove i planove za budućnost koje još nisi ostvario?
– Knjige, kave, serije, dugi telefonski razgovori i tenis točkice su mozaika slobodnog vremena.
Najiskrenije, popis životnih želja nije velik i potpuno je realan. Nemam taj papirić sad ovdje, ali davno sam zapisao – biti novinar i nakon par godina dodao – upoznati Andriju Jarka i otići na koncert Leonarda Cohena. Novinar jesam, Andrija je tu, Cohena sam slušao u zagrebačkoj Areni u srpnju 2010. Dakle, 3/3. Cohen bi rekao – Aleluja!
Neka plodovi prvih dviju želja traju zauvijek. I još bih volio biti na Wimbledonu, ako se ukaže prilika.
Neka me s budućim iznenađenjima iznenadi život sam.
Pročitaj i ovo:
- Goranka Perc: Rak se ne može prevenirati, ali redovite kontrole određuju ishod liječenja!
- Tomislav Senečić: “Tjelesno orijentirana psihoterapija pomaže nam da živimo ispunjen i smislen život”
- Dr. Natko Beck: Muškarci, odbacite sram, pregled prostate može vam spasiti život!
