Kako kaže stara pjesma, “Ljeto nam se vratilo”, a s njime godišnji odmori, putovanja, bezbrižni boravci na plaži i sve ono što ljeto čini toliko posebnim i vrijednim sjećanja. Nažalost, postoje ljudi kojima planiranje putovanja i godišnjih odmora ne predstavlja potpuno zadovoljstvo (kako bi to u teoriji trebalo biti) kao većini. Osobe s posebnim potrebama u prehrani uistinu “ne skaču od oduševljenja” kada se mora planirati odlazak od kuće. U takvu grupu ljudi spadaju osobe s celijakijom i oni koji moraju, radi svojeg zdravstvenog stanja, izbjegavati gluten.
Bez obzira na to koliko se o celijakiji priča, još je premala sveopća osviještenost o toj bolesti. Neću se ponovno ponavljati i pisati na temu što ta bolest znači (zainteresirane podsjećam da “ škicnu” na moje prethodne postove), već ću ovim člankom nastojati pojasniti problematiku vezanu uz “putovanje daleko od vlastite kuhinje” osobe oboljele od celijakije.
S obzirom na to da je jedini lijek osobama oboljelim od celijakije, pridržavanje striktno bezglutenske prehrane i stila života, a gluten se danas “trpa” u veliki broj namirnica te higijenskih proizvoda. Nezanemariva je činjenica popratne kontaminacije bezglutenskih namirnica i tijekom procesa proizvodnje pa dolazimo do činjenice da zapravo život osobe oboljele od celijakije i nije baš posve jednostavan. Jedine sigurne stvari za korištenje su namirnice i proizvodi sa striktnom deklaracijom “bez glutena” ili znakom prekriženog klasa pšenice. I sada dolazimo do planiranja putovanja.
Izaberemo željenu destinaciju, dobro “izguglamo” sve o dotičnoj destinaciji, pošaljemo nekoliko mailova, obavimo nekoliko telefonskih razgovora i obično dobijemo dvije informacije: A) ili nikada nisu čuli što je to bezglutenska prehrana ili B) potvrde da imaju bezglutenski meni. Ako čujemo za opciju B, naravno da odabiremo tu destinaciju, ali…Ali svaka osoba oboljela od celijakije zna da ne može u potpunosti biti sigurna u ispravnost opcije B dok ne dođe na odredište. Obično “na licu mjesta” uviđamo da je iz menija samo izbačen kruh (ili ako imamo sreće restoran se potrudio nabaviti deklariran, gotov i dobro zapakiran bezglutenski kruh) te da restoran uopće nema poseban pogon za pripremanje bezglutenske prehrane, što je zapravo nužno jer je nezamislivo izbjeći popratnu kontaminaciju glutenom ako se u istim posudama, na istoj podlozi i s istim priborom priprema glutenske i bezglutenske namirnice (u vlastitoj kuhinji, svaka obitelj s barem jednim članom koji boluje od celijakije jako dobro zna da se prostor i pribor za pripremu bezglutenskog obroka mora dobro oprati ili imati odvojene posude), posebno u velikim pogonima tipa hoteli i restorani. I kako onda izgleda jedno ljetovanje ili putovanje “bezglutenca”? Obično nosimo jedan kofer bezglutenske hrane (naravno, koja može potrajati) sa sobom jer nikada nismo sigurni što nas čeka na destinaciji i držimo fige da je informacija B zaista točna.
Jedino što ulijeva nadu je činjenica da je našoj obali pomalo počela ojačavati osviještenost o bezglutenskoj prehrani te da se mogu pronaći mjesta gdje zaista postoji “allergen friendly” restoran koji raspolaže posebnim, odvojenim pogonom za pripremu bezglutenskih obroka. Također je za pohvalu trud svih članova Facebook grupe “Celijakija-potpora i savjeti” koji nesebično pomažu jedni drugima u nesebičnom razmjenjivanju iskustava, posebno sada u ljetnim mjesecima kada je svim “bezglutencima” potreban savjet oko odabira “gluten free friendly” destinacije.
Ovim člankom željela bih da čitatelji dobe dojam da bolovati od celijakije, različitih prehrambenih intolerancija i preosjetljivosti, kao i drugih posebnih prehrambenih potreba nije stvar nečijeg vlastitog odabira, nego zdravstvene potrebe, a obzirom da takva oboljenja prati trend svakodnevnog porasta, zaista bi bilo dobro da ugostitelji imaju “malo više sluha” za takve osobe jer, na kraju krajeva, ne može se živjeti samo hraneći se salatom, to je ipak kvalitativno kalorijski insuficijentno čak i za “okorjele” vegane.
Alenka Brozina, dr.med.
www.nutrifito.hr
