Vjerujem da ste puno puta čuli izreku: „Ono što te ne ubije, to te ojača!“ Mnogi je ponosno izgovaraju kada govore o nekim izazovnim životnim iskustvima i osjećaju se važno, korisno i produktivno jer su se uspjeli oduprijeti silini života koja ih je pokušala uništiti.
Smatram kako to, na žalost, nema veze ni s kakvim stvarnim trofejem, nego je riječ o „mantri“ kojom se ljudi uspješno zavaravaju te se, nesvjesno, izbjegavaju suočiti s vlastitim slabostima i nedostatkom životne ambicije. Ili, drukčije rečeno, klasična priča kojom svoje mane pokušavamo drugima predstaviti kao vrline!
Kako bih vam jasnije ilustrirao što mislim, dopustite da s vama podijelim vlastito iskustvo…
Čega se zapravo bojimo?
Na početku osnovne škole doživio sam iskustvo koje je stvorilo golem strah i otpor prema ideji da idem kod stomatologa. Nakon toga, kad god bih osjetio bol u zubu, sam bih sebe zavaravao kako će prestati. S vremenom, zub bi me počeo boljeti jače, a ja bih uzimao tablete protiv bolova i vjerovao kako će se stvar smiriti i da će sve biti u redu. Naravno, zub bi me zabolio još jače, a ja bih još više „navalio“ na tablete protiv bolova. Taj bi se „proces“ ponavljao sve dok mi tablete više ne bi mogle pomoći te bih bio prisiljen posjetiti stomatologa. Zbog dugog odgađanja, on bi uglavnom zaključio kako je potrebno vaditi živac.
Navedena situacija dogodila mi se nekoliko puta. Zanimljiva je, međutim, činjenica da bih se nakon tog vrlo traumatičnog procesa vađenja zubnog živca osjećao hrabro i ponosno jer sam sve to izdržao te uspješno prebrodio intenzivni strah.
Život šalje poruke
Zanemarimo ipak moj čudni „film“ u glavi te budimo realni. Stvarna situacija jest da su mi fiktivni osjećaji ponosa i hrabrosti služili kao „alati“ koji su mi pomagali da bih se izbjegao suočiti sa svojim strahom i traumom koju sam proživio. Već i mala bol u zubu ukazivala mi je na to da je potrebno posjetiti stomatologa. To je sve što je trebalo učiniti – i ništa drugo! Sve ostalo bio je odraz moje „sljepoće“ i, gledajući iz ove perspektive, nedostatka životne ambicije da rješavam probleme i živim punim plućima.
Drugim riječima, uopće nisam bio heroj kojega život nije uspio „ubiti“, nego bjegunac od sebe sama!
U knjizi Total Coaching autor i trener Patrick Williams predivno je izrazio misao koja mi se duboko urezala u um kada sam je prvi put pročitao: „Život nam stalno šalje informacije i poruke. Kada ne obraćamo pozornost na njih, one postaju lekcije. Lekcije koje ne naučimo, postaju problemi. Ako izbjegavamo suočiti se s problemima, oni postaju krize. Ako krizama ne pristupimo pažljivo, one počnu stvarati kaos u našem životu.”
Preispitajte sebe – bez osuđivanja
Ako ste u nekom trenutku života iskusili potpuni „kaos“ (a nema osobe koja to nije doživjela barem nekoliko puta tijekom života), kako god da se taj „kaos“ odrazio na vaš život, umjesto da budete ponosni na sebe jer ste ipak „ojačali“ i niste mu dopustili da vas „ubije“, pokušajte navedeno analizirati pitajući se sljedeće: Što je to u meni što me spriječilo da jasno čujem poruku koju mi je život na vrijeme poslao? Od čega zapravo bježim?
Dok razmišljate o tom pitaju, nemojte prosuđivati svoje izbore i sebe, nego budite otvoreni da biste zaista dobili uvid u vlastite slabosti od kojih možda bježite – jer tek kada osvijestimo i prihvatimo svoje slabosti, dovodimo se u priliku da ih pretvorimo u snage!
