Buga Marija Šimić svoje je prve korake na kazališnim daskama napravila još kao dijete, a svoj talent i strast prema glumačkom načinu života pretočila u niz uspješno odrađenih uloga i projekata. Osim što se bavi glumom, Buga je i diplomirana operna pjevačica, ali i najmlađa umjetnička direktorica kazališta Mala scena. Brojne nagrade i priznanja govore umjesto nje, a čini se kako joj je samo nebo granica.
Ovoj simpatičnoj i talentiranoj 28-godišnjakinji kazalište je način života, a „direktorski“ izazovi prilika za rast i razvoj. Pozitivne strane je pronašla i u aktualnoj pandemiji, a u budućnosti planira još puno zanimljivih i važnih projekata. Buga je vedar primjer djevojke kojoj ništa ne može stati na put i koja će ostaviti važan trag na domaćoj umjetničkoj sceni.
Svoje si prve korake na kazališnim daskama napravila već u ranom djetinjstvu, za što su, naravno, djelomično zaslužni i tvoji roditelji Vitomira Lončar i Ivica Šimić, oboje uspješni glumci. Jesi li ikad razmišljala u kojem bi smjeru krenuo tvoj život da se nisi rodila u glumačkoj obitelji?
– Nisam nikada o tome razmišljala. Moj je život kazalište, kako mi kažemo doma – to je način života. Ne znam tko bih bila da se nisam rodila baš u svojoj obitelj, sva sreća pa jesam. Svaki drugi scenarij mi je potpuno nezamisliv!
Vrlo je impresivno što sa svojih 28 godina već iza sebe imaš toliko uspjeha i nagrada, bilo kao glumica, bilo kao operna pjevačica. Koje bi priznanje ili postignuće istaknula kao upravo ono koje te najviše ispunjava ponosom?
– Uf. Od nagrada su mi sve važne i drage! Recimo, dobiti nagradu na FEDU Festivalu u Sarajevu i to za izvedbu preko video snimke me iznenadilo i razdragalo, jer je preko videa osobito teško prenijeti emociju i priču i drago mi je da je to prepoznato. Naravno, Nagrada hrvatskog glumišta je nešto na što sam odmalena gledala kao na veliko priznanje, i dobiti ju mi je bila iznimna čast, jer mi je to na neki način i priznanje struke i zato mi je važna.
A od postignuća izdvojiti jedno mi je još teže. Rekla bih produkcija lutkarske-opere “Velika tvornica riječi” koja je imala svoju premijeru u prosincu, jedan zaista poseban projekt koji mi je pokazao što je sve moguće i inspirirao za dalje. I svaku poruku, susret s našom publikom u kojoj mi prenose utjecaj koje su naše predstave imale na njih – e njih stavljam na posebno mjesto svojih postignuća i vrednujem najviše.
Postoji li neka uloga koja ti je naročito prirasla srcu i koju bi voljela opet igrati?
– Postoji jedan projekt kojeg sam radila za vrijeme studija u Švicarskoj naziva Winterreise koji mi je otvorio oči na mnogo razina. Voljela bih ga ponovo zaigrati ili pokušati napraviti projekt sličan tome.
Kako se situacija s pandemijom odrazila na tvoju karijeru? Imala si priliku izvoditi online predstave, bez povratne informacije publike na licu mjesta. Je li ti to predstavljalo prepreku ili olakšanje?
– Definitivno nije bilo olakšanje jer je kazalište posebno upravo po tome da je su-kreacija. Nije jednosmjerno. To je ono u čemu uživam, taj kontakt s publikom, zajednička igra, stvaranje na licu mjesta. S druge strane, upravo zbog pandemije i karantene dobila sam priliku povezati se online s velikim brojem naše publike, naučiti neke nove vještine, vidjeti koliko sam fleksibilna i gdje “štekam”. Mislim da mi je, iako tada tako nije izgledalo, puno pomogla ta pandemija.
Misliš li da selidba kazališta u virtualan prostor ima budućnost i nakon povratka „u normalu“?
– Apsolutno. Iako to nikada neće zamijeniti kazalište uživo i uopće ne vjerujem u to da digitalizacija prijeti kazalištu. Dapače. Ona samo pokazuje koliko je kazalište nužno, važno i moćno jer kad si suočen s ekranom, osobito danima, ljudski je htjeti doživjeti pravi kontakt uživo. I kad vidiš predstavu koja ti se svidi na ekranu, dobiješ želju doživjeti je u obliku u kojem je zamišljena.
No, s druge strane, mnogi ljudi žive u mjestima u kojima nemaju pristup kazalištu i/ili ne mogu putovati do grada redovno da bi imali kazališno iskustvo. Mnogi ljudi žive van svojih domovina i kazalište im je savršen način za povezivanje sa svojim jezikom, svojom kulturom. Kazalište u virtualnom prostoru svakako ima svoje mjesto i treba ga imati. Osobito kad su u pitanju djeca. Zašto je bolje gledati Peppu Pig 3 sata, umjesto pogledati kazališnu predstavu na svom jeziku, ako već gledaju u ekran?
Tijekom svoje karijere imala si prilike okušati se u nastupima i za odraslu i za dječju publiku. Tko su zahvalniji gledatelji? Imaju li dječje reakcije na predstavu koja ih je oduševila posebnu draž?
– Djeca su puno iskrenija publika, što je i izazovnije. Jasno će vam dati do znanja što misle i kakva im je predstava, a isto su tako i puno spremniji na su-igru. Na reakciju. Na pokazivanje emocija. Zato njihovo oduševljenje i posebno znači. Vrlo je važno i kada im se nešto ne svidi jer jedino tako učimo stvarati kvalitetniji sadržaj. Uostalom, mislim da je kazalište za djecu iznimno važno jer razvija ukus i estetiku djeteta. Djetetu se ne mora sve svidjeti i bitno je da i to osvijesti i da mu to damo za pravo.
2019. godine odlučila si zaviriti i s druge strane kazališne umjetnosti preuzevši ulogu umjetničke direktorice kazališta Mala scena. Kakav je osjećaj baviti se organizacijskom pozadinom postavljanja predstava?
– Ima nešto posebno u tome kada sjediš u publici i gledaš predstavu koja je došla na svijet jer si ti organizirao, osmislio i omogućio njezin nastanak. Meni koja na fakultetu, kao i većina mojih kolega, nisam dobila nikakvih organizacijskih znanja ni vještina ovo je još uvijek izazovno, zna me umoriti, malo srušiti, ali je jako zanimljivo, uzbudljivo i zahvalna sam što imam priliku raditi i taj dio posla i rasti i u tom smjeru.
Koji su najveći izazovi koje ti je donio ovaj pothvat? Sviđa li ti se ‘moć’ koju imaš u odabiru projekata?
– Izazovi su povećana odgovornost. To što sam doslovno preko noći morala razviti vještine za koje sam vjerovala da mi nikada neće trebati pa nisam nikada ni pokušavala dok nisam morala. Odgovornost prema većem broju ljudi, prema publici, kazalištu, svojoj ostavštini. Svaka predstava koju isproducirate/stvorite ostaje vezana za vaše ime zauvijek što je predivno, ali istovremeno i opasno.
Što se tiče moći – zahvalna sam da sam u poziciji u kojoj mogu birati što radim. Da mogu stvarati projekte u koje vjerujem. Da imam slobodu i da na taj način mogu utjecati na umjetničku scenu. To je ogromna odgovornost, jest i moć, i zato s time treba pažljivo, na što se svakodnevno podsjećam.
U kojem bi smjeru voljela usmjeriti daljnji razvoj i rad Male scene? Koje iduće projekte imaš u planu?
– Planiramo novu predstavu za bebe, dramsku predstavu za odrasle o operi, novu operu za mlade, ciklus koncerata… Želim dalje istraživati interdisciplinarnost, pomicati granice i davati našoj publici ljepotu, ne samo onu vizualnu, nego onu duševnu, koliko god to patetično zvučalo.
Također mi je želja preokrenuti predrasude o operi i stvoriti jednu fringe opernu scenu u Hrvatskoj koja će se usuditi izaći iz standardnih okvira i vratiti se publici, a ne nastajati zbog sebe same. Želim iskoristiti poziciju u kojoj se nalazim i probati promijeniti sve ono što mi je i kao studentici smetalo i sve ono što vidim u našem sustavu, a da jednostavno šteti.
Tvojoj podugačkoj i raznovrsnoj listi interesa može se pribrojiti i moda. Tvoj je odabir outfita na dodjeli Nagrada hrvatskog glumišta čak privukao pažnju nekih naših novinarskih portala koji su svi redom bili puni riječi hvale. Kako bi opisala svoj stil? Slijediš li trendove u svijetu mode ili se oslanjaš poglavito na vlastiti osjećaj?
– Jako je lijepo da mislite da mi je moda interes. Iskreno, ja o modi nemam pojma (smijeh). No, svjesna sam da sam javna osoba i da su ljudi vizualna bića koja prvo ugledaju upravo to kako izgledamo. Nemam nikakav smisao za modu niti je pratim, kad vidim nekog lijepo odjevenog divim se, ali sama to ne bih znala rekreirati.
Zato sam jako zahvalna što sam otkrila Anu i Tanju iz kompanije Style and Wings koje mi pomažu da ne izgledam kao da me voda izbacila (smijeh). Iskreno, odjeća mi je bitna i ne vjerujem u ono “odjelo ne čini čovjeka” jer meni odjeća i ono što nosim iznimno utječe na to kako se osjećam, kako hodam, kako stojim. I ne sramim se to priznati.
Zato i jesam zatražila pomoć jer sam shvatila da ne znam sama stvoriti taj osjećaj, a željela sam proći pokraj izloga i, kad vidim svoj odraz, vidjeti ono što osjećam da sam iznutra, osjećati se lijepom, snažnom i ženstvenom. Jako sam zahvalna Ani i Tanji što su mi omogućile da zaista uživam u odjeći koju nosim.
Je li izazovno uz toliko obveza pronaći malo slobodnog vremena? Kako se opuštaš kad uhvatiš vremena za predah?
– Nije izazovno jer uživam u onome što radim, ali sam i jako jako zahvalna što mi moj posao omogućava fleksibilan raspored. Ako imam dan kada jednostavno ništa ne mogu, dopustim si napraviti samo ono što je zaista bitno i hitno, a ostalo ostavim da stoji.
Nekad s tim stajanjem pretjeram, ako ćemo iskreno, kao i s radom, ali od prošle godine stvarno pokušavam imati slobodno vrijeme, ostaviti kompjutor, ne odgovarati na mailove u 10 navečer. No, nije mi lako jer bih najradije odmah sve napravila, ako je za posao (smijeh).
Ispašta li kad tvoj privatni život zbog posla?
– Vjerujem da nekad moj privatni život i ispašta jer bih mogla na probama biti satima. Nekad me posao ponese pa kažem da krećem doma za “5 minuta” koje se onda pretvore u sat vremena jer ne mogu prestati jednom kad krenem.
Srećom, okružena sam ljudima koji me poznaju i razumiju. Moja obitelj je nevjerojatna što se toga tiče, a moj dečko je čovjek koji zna s kim je, koji ima stravično puno razumijevanja i zbog kojeg i uz kojeg mogu biti sve što jesam na čemu mu nikad neću moći dovoljno reći – hvala.
Kako si voliš ugoditi nakon naročito dugog i napornog radnog dana? Imaš li omiljeno jelo koje ti dobro dođe „za dušu“?
– Obožavam jesti sve. Netflix i kauč su uvijek super opcija, jako volim i masaže. A omiljeno jelo su mi cijeli život bili špageti bolognese, dok mi dečko prošle zime nije napravio beef wellington, ali sa svojim malim dodatkom – tartufatom umjesto šampinjona. Od tada to jelo ništa ne može nadmašiti! A na svakodnevnoj bazi ništa ne prija tako dobro kao topla, domaća juha i nakon toga malo čokolade!
Pročitaj i ovo:
- Mirna Medaković Stepinac: “Kad mi je teško, kažem: ‘I to će proći!’ i uzmem pribor za štrikanje”
- Anita Dujić Broadfoot: “Dvadesete su bile bezbrižnije i luđe, a tridesete su smirenije i odgovornije”
- Maria Florencia: „Kad slušam tango, srce mi je blizu doma“
Naturala Life br. 14
Pretplati se na tiskano izdanje časopisa Naturala Life ili ga kupi na odabranim prodajnim mjestima i uživaj u sadržajima koji inspiriraju i mijenjaju perspektivu. Online izdanje čitaj besplatno na servisu Issuu.
Promaknula su ti prethodna izdanja časopisa Naturala Life i Naturala Health? Pročitaj ih online!
