Komunikacija je njezina ljubav, strast i poziv, a svaku novu stepenicu u karijeri može zahvaliti sposobnosti kreativnoga komuniciranja, kaže nam Elizabeta Penić, nagrađivana televizijska novinarka i urednica, vlasnica i generalna menadžerica agencije za PR i event-menadžment Lollipop komunikacije.
Prvi „nakit“ koji ćete na Elizabeti primijetiti su njezine prekrasne plave oči i predivan osmijeh koji ova plavokosa Slavonka gotovo nikad ne skida s lica. Novinarski je zanat ispekla u televizijskim emisijama poput Latinice, Otvorenog i Exploziva, izgradila je bogatu karijeru u PR-struci, a danas uspješno plovi poduzetničkim vodama i vodi vlastitu PR-agenciju. Pored impresivne karijere, za Elizabetu su prioriteti jasno poredani, jer kao svoje najveće bogatstvo ističe svog sina Ivora.
Skidaš li ti ikad osmijeh s lica?
– Rijetko (smijeh). Baš sam prije koji dan pročitala da se odrasli ljudi smiju u prosjeku 17 puta dnevno, a djeca do 400. I čvrsto sam odlučila da se moram smijati još više!
Kad bi te netko gledao sa strane, tako prštavu, vedru i uvijek punu energije, mogao bi pomisliti da nikad nisi imala brige u životu. Jesam li ti ikad rekla da me podsjećaš na neki fini rose-pjenušac? (smijeh) Ali život te stvarno nije mazio. Vukovarsko si dijete…
– Neka i zvuči kao floskula, ali uistinu, ono što te ne ubije, čini te jačim. Često se danas pitam je li se sve to stvarno meni dogodilo? Rat, izbjeglištvo, mučne i siromašne devedesete, studiranje u jednom paru cipela… A opet, naše su se generacije super zabavljale, bilo je to pravo rockersko vrijeme, Jabuka, Gjuro, Concordia, jutra poezije, divna druženja s pametnom, načitanom, kreativnom ekipom s mog dragog Filozofskog… Rodili smo se u krivo vrijeme na krivome mjestu, ali smo se znali slatko nasmijati takvoj karmi u lice. Ni to ne bih mijenjala. Bez svega toga ne bih bila ovo što sam danas. To je moje naslijeđe, vrijedno životno iskustvo i želim o tome govoriti bez imalo uvijanja i stida.
Unatoč svemu, završila si Filozofski fakultet u Zagrebu, ali si se ubrzo pronašla u televizijskoj karijeri. Radila si za jednu od, mnogi tako misle, ponajboljih televizijskih emisija – Latinicu. Kako si se snašla u tom svijetu?
– Devedesete su bile krležijansko ludilo. Meni je studij književnosti doslovce držao glavu iznad vode. Bila sam premlada da artikuliram sve ono što vidim i osjećam, pogotovo zato što sam imala peh roditi se u gradu u kojem je počeo jedan strašan rat, a morala sam progovoriti, dignuti glas, to je bilo jače od mene. Latinica mi je dala taj glas. Tada sam svoje reportaže, u dvadesetima, osjećala kao misiju, kao poziv. I živjela svakim atomom svoga bića za novinarstvo. Kad si mlad, misliš da možeš promijeniti svijet. Možda i ne možeš, ali ionako su bitni borba i glas, ne ishod.
Nakon Latinice na red su došli Otvoreno i RTL-ov Exploziv, a onda si nestala s malih ekrana. Je li došlo do zasićenja? Što se dogodilo?
– Bio je to prirodan tijek stvari. U ranim tridesetima postala sam majka i mjesto reportera zamijenila onim uredničkim. Sedam sam godina uređivala RTL-ov Exploziv. I onda je došla recesija. Mediji su preko noći počeli smanjivati plaće i otpuštati ljude. Tako je bilo i s našom redakcijom. Ugasili su emisiju, a mi smo svi dobili otkaze. Tada mi se to činilo kao smak svijeta. A sada bi ih sve s RTL-a počastila finom večerom jer me je to dovelo do slobode i vlastitog biznisa, to je najbolja stvar koji mi se dogodila u karijeri. I da, moram biti iskrena, ja baš nisam od materijala za korporacije, taj hladni svijet gdje su ljudi "iksići" u excel-kućicama baš me onako ozbiljno i ljudski užasava i plaši.
Kad se vratiš malo unatrag, na koje si svoje televizijske uratke najponosnija? Što ti je bilo najzanimljivije raditi?
– Danas svome sinu Ivoru, dvanaestogodišnjaku koji se budi i ide spavati okružen aplikacijama, digitalijom i gadgetima, prepričavam reportaže koje sam snimila kao neke male kronike prošlosti, učim ga tako o tom čudnovatom svijetu oko nas. I vidim koliko uživa u tome. I njemu i meni su najdraže priče o Merhametli Redži, siromašnom samohranom ocu iz Goražda, koji je na parkiralištu na kojem je radio za nekoliko konvertibilnih maraka na dan, pronašao zamotuljak s 250 tisuća maraka i vratio ih vlasniku, Srbinu, a kad je čuo da je to novac za liječenje dječaka koji boluje od leukemije, kategorički odbio uzeti i onih zakonskih 10 posto koji mu ide, kako bi rekli Goraždani, po pravdi Boga i čovjeka.
Druga je o posljednjoj crnogorskoj virdžini Stani Cerović, ženi odgajanoj kao muškarac da se ne bi prekinula loza Cerovića, a to je Crnogorcima velika kletva i danas. Namjerno spominjem sina, jer želim apostrofirati da i današnja publika itekako zna što je dobra priča i da uporno za shit medijski sadržaj tražimo izgovore koje uvijek nekako uključuju riječi poput digitalno, content, milenijalsi, influenceri, a isključuju punokrvno novinarstvo, dobro ispričanu priču i potentan sadržaj koji je ionako bezvremenski.
Mnogi te još uvijek povezuju s televizijom? Stižu li ti i danas pisma obožavatelja?
– Moram priznati da je divan osjećaj kada se ljudi i dan danas sjete nekih mojih reportaža iz Latinice, jako me to razveseli.
Danas si samohrana mama, vlasnica PR-agencije Lollipop i doimaš se kao da si zadovoljna životom i da uživaš u njemu. U čemu je tvoja tajna?
– Radim posao koji volim, imam prekrasnog sina, psića Lolicu koja nam uljepšava svaki dan, dom pun smijeha, moje prijateljice, knjige, putovanja… Sve je došlo na svoje mjesto. Sretna sam.
Otkrij nam, koliko te majčinstvo promijenilo? Sigurno nije lako biti samohrana majka i voditi privatni biznis. Kako žongliraš između Elizabete mame i Elizabete poslovne žene?
– Žongliram prilično dobro, moram priznati. Puno bolje sada nego kada sam bila dio korporativnih sustava. Imam slobodu i privilegij sama upravljati svojim vremenom i životom i usklađivati ga prema prioritetima. Prirodno, sin mi je najvažniji. Tu je i odgovor o majčinstvu. Meni je moje dijete sve u životu.
Uspiješ li ukrasti malo vremena za sebe? Što tada najradije činiš? Kako se opuštaš?
– Volim se družiti, izlaziti, volim ići na koncerte, šetati po centru grada… Ali, priznajem, to sve rjeđe i stižem i činim. Zato uvijek pronađem vrijeme za omiljeni hobi – čitanje. Još od prvog osnovne i prvih stranica Pirga Anđelke Martić, kada je ljubav prema knjigama rođena prvim odlaskom u gradsku knjižnicu, teško da je prošao dan u mom životu bez knjiga i čitanja. Velika mi je želja pisati. Možda i najveća. Ali čini mi se da još nije pravi trenutak, da još nisam dovoljno sigurna u sebe. Zato čitam i čitam, da bih jednog dana mogla pisati.
Vidim da uživaš i u putovanjima. Gdje si zadnje otputovala?
– Obožavam putovanja. To su trenuci u kojima život stavim na hold. Putovanja su mi kao neko ukradeno vrijeme od života. Bonus. Nakon putovanja pun si energije, tako obogaćen novim iskustvima, okusima, mirisima, bojama, da se i ono svakodnevno više ne čini baš tako sivo i loše. Zadnje putovanje je bilo u Škotsku. U St. Andrews, mjesto koje je dalo golf i kraljevsku romansu, čaroban gotički gradić na istočnoj obali poznat po najstarijem sveučilištu u Škotskoj.
Predivna je ta zelena i plava zemlja, s beskrajno šarmantnim kolibicama, gotovo identičnima, u geometrijskom nizu naslaganima uz ceste u škotskim selima, pa moćna obala Sjevernog mora, pomalo zastrašujuće građevine iznad spektakularnih stijena koje izgledaju kao gotički Disney, topli i dragi domaćini, šarm tradicije na svakom koraku, prefina klopa… Ako planirate putovanje i ne znate kamo, odmah sada bookirajte Škotsku.
A u čemu je tajna tvoje ljepote (osim u osmijehu)? Čime se njeguješ? Koji su ti omiljeni proizvodi?
– Obožavam, obožavam, obožavam i modu i beauty. Svatko će to reći tko me dobro poznaje. Toliko me opuštaju moje bočice s čarobnom i mirisnom alkemijom, volim graditi svoj stil, jako volim romantične boho haljine, lijep i minimalistički nakit… Trudim se oduvijek posebnu pozornost posvetiti njezi lica i tijela, preparativna kozmetika mi je važnija i draža od dekorativne. Od domaćih proizvoda oduševio me je Olival i njihovi proizvodi s uljem smilja, američki Kiehl’s mi je jako drag, koristim baš puno njihovih proizvoda, a njihov body butter Soy milk and honey je jedan od onih proizvoda koje uvijek moram imati. Tu je još i Jo Malone, uživam u kombinaciji njihovih krema za tijelo i parfema. Trenutno najdraži mi je Rose Velvet & Oud. Tako otmjen, pomalo retro. Mogla bih satima o ovoj temi…
Hajde, idemo se sad malo poigrati, pokušaj zamisliti da pišeš knjigu pod nazivom „Sve što žena treba znati“ – otkrij nam kojoj bi temi bilo posvećeno prvo, a kojoj drugo i treće poglavlje?
– Prvo bi se poglavlje zvalo: UČITI, UČITI I SAMO UČITI (dvadesete) – pročitaj sve knjige, otkrij super mjuzu, upiši tri fakulteta, uči jezike, volontiraj, pomozi bebama kitovima, pomozi siromašnima, pomozi izbjeglicama, bori se za ženska prava, budi aktivistica, putuj s rancem na leđima uzduž i poprijeko planeta. Drugo bi poglavlje bilo posvećeno ljubavi i nazvala bih ga: LJUBAV SE LJUBAVLJU VRAĆA (tridesete) – samo i jedino ako ti to želiš, budi majka. Dobit ćeš svu ljubav svijeta. Dat ćeš još i više. A treće bi se zasigurno zvalo: ZALJUBI SE U SEBE (četrdesete i dalje) – zaljubi se u samu sebe, u život, u svoj posao, stvaraj, budi mudra savjetnica svojim prijateljicama. I napokon pronađi, ako već nisi, onoga koji će tebe istinski voljeti.