Povratak u školske klupe ne znači samo povratak učenju, zadaćama i ranom ustajanju. Za mnogu djecu početak nove školske godine znači i kraj dugih dana ispunjenih igrom, slobodom i vremenom bez unaprijed zadanog rasporeda. No koliko su današnja djeca zapravo opterećena školom, ocjenama, izvanškolskim aktivnostima i ekranima – i jesmo li im u toj utrci za uspjehom zaboravili ostaviti dovoljno vremena za ono što im je jednako važno: igru, dosadu i bezbrižno djetinjstvo?
O tim, ali i brojnim drugim pitanjima razgovarali smo s Lucijom Petračić Jerković i Renatom Raguž, učiteljicama koje iza projekta ‘Školska posla’ svakodnevno promišljaju školu iz perspektive učitelja, djece i roditelja. Govorile su nam o tome kako djeci olakšati povratak u školski ritam, kako prepoznati znakove preopterećenosti, gdje završava roditeljska pomoć, a počinje pritisak, zašto je slobodna igra toliko važna te kako mobiteli, društvene mreže i umjetna inteligencija mijenjaju školu i djetinjstvo.
Posebno su se dotaknule i pitanja granica, odgovornosti i autoriteta, ali i onoga što se u školskom sustavu često izgubi iz vida – da škola nije samo mjesto ocjena i obaveza, već i mjesto prijateljstava, odrastanja, stvaranja uspomena i pronalaženja vlastitog puta – o čemu često govore i na profilu Školska posla.
Što djeci najteže pada kada se nakon dugog ljeta ponovno vrate u školske klupe i kako im roditelji mogu olakšati taj prijelaz?
LUCIJA: Čini mi se da djeci najteže pada taj nagli prelazak iz potpunog osjećaja slobode i bezbrižne igre bez obaveza u strogo strukturirani ritam škole. Povratak u školu donosi rano buđenje, sjedenje u klupama i, generalno, stalan osjećaj obaveze. Što se tiče roditelja i kako im mogu pomoći, mislim da je odgovor uvijek razgovor i kvalitetno provedeno vrijeme sa svojom djecom. Istaknula bih da je važno razgovore o školi usmjeriti na pozitivne stvari i emocije, npr. ponovni susret s prijateljima, novi prijatelji, omiljeni predmeti itd., umjesto na ocjene i što je za zadaću.
RENATA: Slažem se, sigurno to vraćanje u školski ritam. 45 minuta discipline i to u nekoliko navrata zaista predstavlja izazov većini učenika i potrebno im je vrijeme ponovne prilagodbe. Za olakšati su dovoljne male stvari, fora bilježnice, odlazak na spavanje na vrijeme, razgovor…
Imate li dojam da se djecu danas previše opterećuje školom, ocjenama i raznim izvanškolskim aktivnostima? Kako prepoznati da je dijete preopterećeno?
LUCIJA: Da, apsolutno. Primjećujem da djeca sve češće imaju dnevni raspored koji me podsjeća na naše rasporede odraslih. Mi se jedva snalazimo i sve stižemo, a kamoli tek djeca. Ima djece kojoj je svaki sat u danu organiziran, a od njih se onda često očekuje i izvrsnost na svim tim poljima. Znakovi preopterećenosti su vrlo jasni ako ih znamo primijetiti. Djeca koja su preopterećena su češće anksiozna i žalit će se na glavobolje, bolove u trbuhu i slično, ali tražit će i više pažnje i ljubavi. Razdražljivost će isto učiniti svoje. Osim toga, u ponašanju se to ogleda kroz gubitak interesa za stvari koje su ih ranije veselile i poteškoće sa spavanjem.
RENATA: S druge strane, dok se neku djecu preopterećuje školskim i izvanškolskim uspjehom, postoje djeca koju se ne opterećuje dovoljno, u smislu da im je škola potpuno nevažna i školski uspjeh, odnosno neuspjeh im ne predstavlja nikakvu vrijednost. Niti jedna krajnost nije poželjna. Treba njegovati zdrav odnos prema školi i uspjehu i, naravno, osluškivati potrebe i želje svog djeteta te prema tome krojiti njegov dan.
Koje pogreške roditelji najčešće rade iz najbolje namjere kada je riječ o školskim obavezama i gdje je granica između pomoći djetetu i pretjeranog pritiska?
LUCIJA: Mislim da je česta ‘pogreška’ to što im previše pomažemo. Roditelju je teško vidjeti njegovo dijete da se muči i da mu nije ugodno, ali dijete kroz te osjećaje mora proći. Ne bismo smjeli izvršavati njihove obaveze. Ako zaborave zadaću ili projekt, moraju snositi odgovornost, npr. loša ocjena. Nema tu onda nikakve ljutnje na dijete. To je sve dio igre, dio života i kako stvari funkcioniraju.
RENATA: Ja bih spomenula perfekcionizam. Jednostavno roditelji postave previsoka očekivanja učenicima i djeca žive u svijetu u kojem je četvorka neuspjeh. Često su upravo najbolji učenici pod najvećim pritiskom jer je petica jedina prihvatljiva ocjena. U redu je ponekad dobiti i neku drugu ocjenu. Možda mu je to gradivo zaista bilo teško i ta četvorka je odličan uspjeh, a roditelji iskazuju duboko razočarenje. To stvara pritisak.
Često ističete koliko djeci nedostaje slobodne igre. Zašto je igra toliko važna i trebaju li djeca nakon škole uopće imati ‘prazno vrijeme’ bez aktivnosti?
LUCIJA: Apsolutno! Slobodna igra je izvor kreativnosti i najzdraviji način razvijanja dječjeg mozga. Djeca će se nekada požaliti da im je dosadno, ali dosada je prava stvar. Dok mu je dosadno, nije mu ugodno, ali sinut će ideja za igru. Kada je riječ o slobodnoj igri i dosadi, mislim da je ovdje najbolje što svi mogu napraviti poslušati što dr. Ranko Rajović o tome ima za reći. Ja sam sada samo izdvojila nešto što on godinama ističe u najsažetijem mogućem obliku.
RENATA: Slobodna igra je izuzetno važna u razvojnoj dobi. Roditelji koji to njeguju od malih nogu sigurno primjećuju prednosti toga u vidu dječje samostalnosti. Često djeca ne znaju animirati sami sebe pa čak i ako se nalaze u grupi djece i potpuno su izgubljeni bez uputa i smjernica za igru. Pustite ih da se dosađuju, sinut će im neka ideja. Slobodna igra izuzetno je važna za razvoj dječje kreativnosti, neovisnosti, ali i za socijalizaciju.
Koliko su se djeca promijenila zbog mobitela, TikToka i društvenih mreža i kako se njihov digitalni svijet danas prelijeva u učionicu?
LUCIJA: Promijenila su se kao što su se i odrasli promijenili. Cijelo društvo je odgovorno, počevši od roditeljskog doma, naravno. Osobno zagovaram apsolutnu zabranu korištenja društvenih mreža za djecu u osnovnoj školi jer dati cijeli internet djetetu u ruke je suludo. Zapravo, sve više stručnjaka i država dolazi do istog zaključka. Jonathan Haidt, poznati socijalni psiholog i autor knjige Anksiozna generacija, izričito zagovara djetinjstvo bez pametnih telefona i zabranu društvenih mreža do 16. godine. Mnoge europske zemlje i škole već uvode potpunu zabranu pametnih telefona u osnovnim školama kako bi zaštitile dječje mentalno zdravlje i vratile fokus na učenje i zdravu socijalizaciju. Svjesna sam da se mobitel ne može uskratiti. Zanimljivo je to da se u svijetu lagano opet populariziraju oni stari mobiteli poput Nokije, preklopne Motorole i sl. To su tzv. dumbphones koje ljudi koriste samo kako bi pogledali koliko je sati, napisali poruku i obavili poziv. Najveći problem je pretjerana stimulacija koju mobitel i društvene mreže izazivaju. U učionici je tako teško pridobiti njihovu pozornost i svaka aktivnost i zadatak mora imati svoj dovoljno zanimljiv i motivirajući uvod da bi dijete htjelo sudjelovati. Vrlo je iscrpljujuće to pratiti, ali nije nemoguće. Mislim da bi svaka škola trebala educirati i djelatnike i roditelje o toj temi. Neznanje je najopasnije.
RENATA: Nekad mi se čini da je zadatak učitelja biti zanimljiviji od TikTok videa. Morate stalno mijenjati pristup i načine rada kako biste imali njihovu pozornost cijeli školski sat. To je zaista teško pratiti. Meni osobno smeta pametni sat u učionici. Dovoljno mi je teško boriti se za pozornost i bez pogledavanja na broj koraka u danu. Čini mi se zaista nepotrebno, naročito u nižoj dobi.
Kako roditelji mogu postaviti zdrave granice oko ekrana, a istodobno razumjeti digitalni svijet u kojem njihova djeca odrastaju?
LUCIJA: Ne postoji jedinstvena formula. Smatram da je bolje izlagati dijete što je manje moguće ekranima. Ne želimo se kockati s njihovim zdravljem. Vrijeme će pokazati što je točan odgovor. Razumljivo je da su ekrani neizbježni, ali stvarno smatram da dijete u osnovnoj školi nema što raditi na društvenim mrežama u tako osjetljivoj dobi. Učenici u zemljama koje su postavile ograničenje na korištenje društvenih mreža na temelju dobne granice izjavljuju da su sretniji jer se maknuo pritisak s njih. Nedavno sam čula da nove generacije ne žele plesati na partyjima jer se boje da će biti snimljeni i osramotiti se na internetu. Ne znam kako bi moje odrastanje izgledalo da moram prolaziti tu dodatnu razinu anksioznosti i stresa. Praksa pokazuje da sama zakonska zabrana nije ‘čarobni štapić’ bez dobre verifikacije, ali na društvenom nivou djeca se tako oslobađaju od tzv. FOMO fenomena, eng. fear of missing out. Moramo im pomoći da se oslobode od društvenog pritiska vršnjaka da moraju biti online.
RENATA: Nekakvo ograničenje svakako mora postojati. U ranijoj dobi je zaista važno da roditelji prate i biraju sadržaj koji dijete konzumira i u kojoj mjeri. Ekrani su najštetniji u razvojnoj dobi djeteta.
Vi ste tablicu množenja uz pomoć umjetne inteligencije pretvorili u glazbu. Kako gledate na AI u obrazovanju – može li djeci približiti učenje i gdje vidite granicu između korisnog alata i prečaca?
LUCIJA: Jesam! Jako sam ponosna na taj projekt. Nisam ništa očekivala od toga, a na kraju je samo buknulo na društvenim mrežama. AI u obrazovanju je neizbježan i svakako može pomoći. Ja kao učiteljica ne želim davati AI alate učenicima jer smatram da oduzima priliku za aktiviranje onih najkompleksnijih kognitivnih procesa koji se događaju pri učenju. Učitelj bi svakako trebao koristiti AI, ali s ciljem da približi, konkretizira, dodatno objasni nastavni sadržaj. Primjerice, meni se činilo kao dobra ideja uglazbiti tablicu množenja, ali super je i generirati neku ilustraciju/fotografiju/animaciju/tablicu/grafikon… Puno je mogućnosti. Kada se koristi AI, kao i za svaki drugi alat, treba znati zašto ga u tom trenutku koristimo, koja je svrha i koji je cilj.
Kada biste roditeljima mogli otkriti jednu stvar koju učitelji primjećuju kod djece, a roditelji kod kuće često ne vide – što bi to bilo?
LUCIJA: Roditelji često znaju reći da njihovo dijete nije isto kada je u školi i kada je kod kuće, što je prirodno i normalno. To znači da je dijete shvatilo da treba prilagoditi svoje ponašanje, potrebe, emocije društvenoj normi koja je u tom trenutku prihvatljiva. Ono što roditelji često ne vide je nedovoljno postavljanje granica. Čini mi se da dosta roditelja gubi kontrolu nad svojom djecom. Trebaju postojati posljedice jer one razvijaju osjećaj odgovornosti za vlastito ponašanje.
RENATA: Mi u školi zapravo često dobijemo ‘bolju verziju’ djeteta jer u školi postoje granice i posljedice koje kući izostaju. Djeci je potreban autoritet i disciplina. Znam da je lakše popustiti u tom trenutku, ali dugoročno granice i pravila ponašanja, jednom kad ih dijete razumije, vama poboljšavaju suživot i odnos. Dosljednost je ključ odgoja.
Za kraj, što biste voljeli da svako dijete i svaki roditelj imaju na umu kada krene nova školska godina – kako da ona bude što manje stresna, a što više lijepa i poticajna?
LUCIJA: Na kraju sve uvijek bude u redu. Svako dijete će odabrati svoj put. Mi odrasli ih samo trebamo usmjeravati na onaj put na kojem se najbolje snalaze. Treba njegovati njihove interese i obavezno provoditi aktivno vrijeme sa svojom djecom kroz razgovor i zajedničke aktivnosti bez ekrana. Roditeljstvo je teško, ali zato najviše truda daje najbolje rezultate.
RENATA: Škola je mjesto gdje nastaju prijateljstva za cijeli život i prve ljubavi, stvaraju se uspomene, gradi se karakter, pronalazi se svoj životni put. Neka naglasak uvijek bude na lijepom. Za stres i pritisak imaju cijeli odrasli život.
Pročitaj i ovo:
- Početak škole kod djece može izazvati epizode mokrenja u krevet
- Spremni za početak nove školske godine? Psihologinja savjetuje kako djeci olakšati povratak u školu
- Priznajte, jedva čekate da škola počne? I zbog toga niste loš roditelj
