Stigao je. Osjećam njegovu blizinu dok šetam jesenjim drvoredom u Vukovarskoj ulici, a vlažno lišće vonja na trulež i rastakanje. Ušli smo u doba vladavine Škorpiona.
Ovo je tamni dio godine, dani su kratki, noći sve duže.
Sve što se događa, događa se ispod zemlje.
Mijene u prirodi mijene su ljudskog života, sve je povezano kao dio istog kruga – rast i mirovanje, cvjetanje i raspadanje.
Mjesec studeni uklanja sa zemlje ukrase cvijeća, lišća i boja.
Kao što životne muke ljudski život pročišćavaju od manje važnog.
U tegobi iščezne sve osim težine u koju smo zatočeni, sve osim nemira, straha i vlastitog mraka.
Nalik je to silasku u podzemlje u kom nema svjetla ni zvuka, osjećaj koji je teško opisati nekom tko nije i sam lutao tim mračnim predjelima.
Period mog suočavanja s podzemljem nazivam „lutanje mračnom šumom“, i ta moja životna etapa trajala je punih sedam godina.
Počelo je 1997. i preko noći život mi se izmijenio, sve što je bilo poznato i moje raspalo se i netragom nestalo, na svim područjima života istovremeno.
Ja, ziherašica kojoj je za duševni mir potrebna sigurnost i stabilnost našla sam se sama na brisanom prostoru na kom se ništa nije moglo ni planirati ni predvidjeti.
Ponekad mi se noću činilo kao da plivam po tamnom jezeru, a valovi oko mene sve su veći. Bila sam bespomoćna, jedino što sam još znala bilo je da šapućem u mrak „molim Te, molim Te, drži mi glavu iznad vode, da izdržim, ne daj da se utopim jer više nemam snage, ne mogu dalje, ne mogu…“
Danas znam da je sve vrijeme pored mene bio anđeo snage, premda ga tada u onom strahu i rasulu nisam osjećala.
Ali sam se ipak naslanjala na njegovu blizinu, u tom mraku nudio mi je zrnca ljepote u kojoj sam nalazila barem kratkotrajnu utjehu i ohrabrenje. Ponekad me vodio u društvo drugih ljudi, ponekad mi je stavljao u ruku kist ili knjigu a jednom mi je otvorio vrata iza kog me dočekala glazba i na čudesan način nadahnula novom vjerom.
Bilo je teško i bolno, mojoj mračnoj šumi nigdje se nije nazirao izlaz, a dimenzije vremena sasvim su kliznule van realnosti. Kao što M. Antić kaže u završnom stihu pjesme Samoća
„Svoju snagu prepoznaćeš po tome
Koliko si u stanju Da prebrodiš trenutak,
Jer trenutak je teži
I strašniji i duži
Od vremena i večnosti.“
Gledano iz ljudske perspektive nisam nalazila odgovore na pitanja koje sam neprestano postavljala, ali vremenskim odmakom uviđam mudrost plana.
Bila je potrebna preobrazba, morala sam odrasti a nisam se mogla promijeniti bez bola.
Podnošenjem muke dodirnula sam snagu za koju nisam znala da je imam.
I pritom naučila predati se i vjerovati. U sebe, u druge ljude i u Boga.
Anđeo snage dao mi je milost da to osjetim, i da se pritom ne izgubim.
