Pitala sam se kako ću znati kada treba početi s dohranom (dohrana je sva hrana koja nije majčino ili adaptirano mlijeko). Čitala, tražila po internetu, raspitivala se kod iskusnih mama i odgovor je uvijek bio isti – to je individualno, – svako dijete je drugačije, – jednostavno osjetiš kada djetetu treba još nešto pored majčinog mlijeka. Koliko god mi je to čudno zvučalo tako je nekako i bilo.
Upravo zbog svog neiskustva, malo sam pozornije promatrala Petra, njegove reakcije prije i poslije jela, tijekom dana, noći… te sa sigurnošću mogu reći da osim što to „osjetite“ postoje i neki „simptomi“ po kojima možete znati da je dijete spremno za dohranu.
To je prije svega svojevrsno nezadovoljstvo nakon podoja, a naročito večernjeg. Dugo bi cicao i ne bi kao što je uobičajeno odmah zaspao, već bi mumljao, ponovno cicao i tako dok ne bi zaspao. Potom, interes za hranu. Naš mališan je uvijek pored nas pa tako i za vrijeme ručka. Odjednom je, umjesto da se igra u kolicima dok mi jedemo, gledao sa zanimanjem hranu u našim tanjurima da me je znala peći savjest.
Razdoblje početka dohrane podudara se s početkom rasta zubića pa dijete ima veću potrebu za cicom, naročito po noći. Nije svako cicanje glad i razlog za početak dohrane. Dojenje smo oboje potpuno savladali tako da lako razlikujem kada je gladan i jede, a kada se samo mazi i tješi na cici.
Naš prvi obrok na žlicu bio je 14.10. – prokuhana, ispasirana jabuka iz našeg vrta s malo moga mlijeka. Sve smo pripremili, čekali tatu da dođe s posla i avantura zvana hranjenje je mogla početi. Već prije smo nabavili kompletnu opremu – žličice, zdjelice, podbradnjake, gazice… Kamera je bila upaljena i krenuli smo! Na naše iznenađenje Petar je jeo kao da mu nije prvi put. Nije razbacivao hranu, nije pljuvao, samo je zadovoljno mljackao i mumljao i smazao cijelu jabučicu.
U sljedećim danima pomalo smo dodavali mrkvicu, krušku i sve je lijepo prihvaćao…. Suviše lijepo da bi bilo istinito! A onda je došao red na povrće… pljuvanje, tobožnje gušenje, mrštenje… Opet se pokazalo da je genetika čudo – jer i tata ne voli povrće. Kako je jasno da smo dohranom započeli i stvaranje prehrambenih navika, nisam odustala i ubrzo je i povrće postalo sasvim „normalan“ obrok.
Za sada mi je ovo definitivno najuzbudljivija faza roditeljstva kao da i sama otkrivam neki novi svijet voća i povrća, kašica, pahuljica…
Najveća dvojba mi je bila, što je bolje – da sama pripremam hranu ili gotove kašice proizvedene u kontroliranim uvjetima. Kao i obično, odlučila sam se za kompromisno rješenje. Sama mu pripremam obroke od namirnica kojima znamo porijeklo. Imamo mrkvu, jabuke, do nedavno i kruške od moje bake Kate. Na placu kupim od provjerenih kumica, a ostatak u bio prodavaonici. Kada smo na putu dužem od jednog dana dajem mu kašice od voća i povrća s demeter certifikatom (biodinamičke proizvode) koji su par kuna skuplji, ali i najsigurnije što se na tržištu nudi. Također i pahuljice (za sada rižine i zobene) kupujemo s demeter certifikatom. S obzirom da smo s dohranom počeli u kasnu jesen smanjen nam je i izbor friških namirnica te ću mu također s vremena na vrijeme da malo promijenimo dati gotovu kašicu od voća i povrća kojeg trenutno nema u prodaji.
Što se tiče mlijeka kao dodatka prehrani, odlučila sam se da do godine dana Petru ne dajem kravlje mlijeko jer je vrlo jaki alergen. Skeptici bi sada rekli „a što je sa svima nama koji smo odrasli na kravljem mlijeku?“. Da, i sama se sjećam najlonskih vrećica s plavim slovima u kojima smo kupovali mlijeko koje je bilo potrebno prokuhati, a kada bi ga prokuhali na vrhu bi se uhvatila kožica koju djeca uglavnom nisu voljela, ali koja je bila znak (to sada znam) da pijemo pravo mlijeko, a bilo je i kravica na svakom koraku. Danas ne pamtim kada sam posljednji puta u živo vidjela kravu, a mlijeka je na hektolitre, no to sadašnje mlijeko nema one „grozne kožice“, a rok trajnosti mu je i više od šest mjeseci. Takvo mlijeko stvarno nemam srca davati svome djetetu jer ga niti sama ne pijem.
Kada pređe godinu dana starosti, pokušat ćemo naći domaće kozje mlijeko koje je dokazano nutritivno vrlo vrijedno, a pomaže i protiv alergija, probavlja se oko četrdeset minuta za razliku od kravljeg kojemu da bi se probavilo treba oko dva i pol sata. Kod djece koja su pila kozje mlijeko, bilježi se veći rast i bolja mineralizacija kostiju od one koja su hranjena kravljim mlijekom.
Ponovo moram zahvaliti našoj patronažnoj sestri Olgi koja nam uvijek da dobar savjet, a tako je bilo i s dohranom. Razgovarale smo, ostavila mi je tablice dohrane i polako smo krenuli.
Mislim da je najvažnije ne žuriti. Majčino mlijeko je ipak najbolja i najkvalitetnija hrana, ali važno je u pravo vrijeme krenuti s navikavanjem na hranu koja nije majčino mlijeko. Samo hrabro i vjerujte svome majčinskom osjećaju jer on je nepogrešiv koliko god neiskusne mame (poput mene) u to sumnjale.
I na kraju – ne pretjerujte s opremom za kuhanje i hranjenje. Beba je nebitno kakav štapni ili blender imate ili ste sve stisnuli s običnom vilicom. Definitivno je neophodan podbradak i to što veći s jedne strane platneni, a s druge najlon, korisna nam se pokazala i žličica koja na previsokoj temperaturi mijenja boju (ima je za kupiti u svakoj prodavaonici/drogeriji), a gazica je nezaobilazni rekvizit jer često morate brisati usta vašeg mališana.
Najvažnije je da je fino, friško i da zajedno uživate i istražujete što je najbolje, a kada se kuha sa srcem uvijek uspije i uvijek je fino, što će vam potvrditi zadovoljno mljackanje vašeg mališana.
