– Sempre dritto, mala – znao mi je reći Stari, mada se toga sam nije pridržavao. Uvijek naprijed – kreni i ne osvrći se. Što je bilo, neka ostane u prošlosti kojoj pripada, prekriveno paučinom i velom zaborava jer – nije to više dio tvog života. Budi u Trenutku, kaže pak Tolle. Kad si u Trenutku, tada nema niti prošlosti niti budućnosti. Ne razvlači te prošlost unazad, ne vuče te budućnost naprijed, tamo si, upravo tamo, gdje i trebaš biti.
Priznajem, Tollea još savladala nisam, dogodi mi se doduše tu i tamo Trenutak u kojemu osjetim da je taj Trenutak jedino što u životu imam, ali ode moj Trenutak u dim čim pogledam hrpetinu neplaćenih računa, TO DO listu za ovaj tjedan, od mlijeka zagorenu rajnglu na kojoj ću, sasvim sigurno polomiti nokte, ili pak metar i pol neispeglanog veša u sobi za peglanje (čitaj – sobi za mučenje).
Četrdeset sam godina napunila, ali nikako shvatiti zašto smo ljepši kada smo popeglani, a još manje zašto sam si našla muža koji bi, samo da može, i čarape i gaće volio imati ispeglane. Probala sam ja peglati i s Rolling Stonesima, Stingom, Pet Shop Boysima, ciganima, Gibonnijem i tibetanskim zdjelama. Iskušala i autogeni trening i afirmacije. Cupkala s peglom, plesala s peglom, gledala telku s peglom, vježbala yogu s peglom, slušala radio – ne ide. Nemreš s peglom u ruci ući u Trenutak. Nikako. Možda Tolle uspije kad pegla svoju košulju, ali ja sasvim sigurno ne.
Ali, pustimo mi peglanje i vratimo se na Sempre dritto. Principa „čelom unaprijed“, možda čak i nesvjesno, uvijek sam se pridržavala. Kako u poslu, tako i privatno. Ako ne ide – ne ide. Stare ljubavi pripadaju prošlosti, poslovni partneri koji su zeznuli stvar pripadaju prošlosti, isto tako i prijatelji.
Ako sada nemam tvoj broj u mobitelu, ako mi nisi prvi na pameti kad čestitam Božić i Novu godinu, ako si me povrijedio/la – neka ostane u vremenu u kojemu smo MI bili. Jer više nismo. I sasvim suprotno od Scarlett O’Hara – o tome nisam mislila sutra, već uopće nisam razmišljala.
Prašina je već dobrano prekrila neke ljude, neke situacije, lijepe ili pak ružne trenutke … ostali su u osamdesetima i devedesetima zajedno s Boy Georgevom šminkom i Madonninim šiljastim grudnjakom, a tek bi neka stara stvar podsjetila na njih. Tri minute Careless Whispear sasvim me pouzdano prebace u osamdesete, ali samo na tri minute. Bez „Što ako…?“, bez „Što bi bilo da…?“ Lagani smiješak koji zatitra na usnama uvijek kada čujem tu stvar na radiju podsjetio bi me na mene u nekom drugom vremenu, s nekim drugim ljudima, onakvu kakva sam bila.
Onakvu kakva više nisam.
I onda, obično kada misliš da si većinu važnih životnih lekcija odradio samo zato što si već odvalio Balaševićevih „Pola puta“ i upravo onda kada misliš da više-manje imaš odgovore na sva pitanja, da si koliko-toliko stabilan u glavi i emocijama, a vlastitu kožu nemaš potrebe zamijeniti za tuđu – dogodi se susret s prošlošću koji ti dokaže kako samo misliš da se dobro poznaješ.
I da je tvoj „Sempre dritto“ više obrana nego pravi životni stil.
Sa slatko-gorkim osećajem sam se prije nekih mjesec dana natjerala očistiti prašinu sa starih dnevnika, pregledala stare fotografije, prisjetila se imena i lica koje sam već dobrano izbrisala iz memorije, prisjetila se i onih koje nisam izbrisala i stupila ponovno u kontakt s ljudima s kojima se nisam niti čula niti vidjela više od četvrt stoljeća (zvuči zastrašujuće ovih četvrt stoljeća, zar ne?).
Povod: Godišnjica osnovne škole. Zašto: Nije mi baš bilo sasvim bistro zašto. Zabrinutost: Hvatala me panika od nategnutih razgovora, izgubljene bliskosti, glumatanja da se znamo kao i nekad, a u stvari pojma nemamo jer nismo ništa drugo jedni drugima do potpunih stranaca. Jer smo sada neki drugi ljudi.
I bez ikakvih očekivanja, zagrebla sam noktima duboko po nečemu što je trebalo ostati u perfektu i aoristu, ušla u vremeplov i sasvim neočekivano, osim starih-novih prijatelja, u tom susretu pronašla i- Sebe. Onakvu kakva sam nekada bila, neopterećenu poslovnim i privatnim problemima, glupim svakidašnjim jadikovkama i brigama. Zagledati se u oči četrnaestogodišnjaka iz 8a koji su se sada, sasvim slučajno, našli u tijelima četrdesetogodišnjaka i u tom nekom međuprostoru ponovno pronaći četrnaestogodišnju Sebe. A uz sve to se i sjajno zabaviti. Neprocjenjivo.
I dok se četrnaestogodišnjakinja u meni, srca velikog kao kuća, u pet ujutro potiho na prstima vraćala svom domu (u vrijeme kada su gajnički pijevci već odradili svoj posao) i dok me suprug, kao Stari nekada, dočekao s: „Ne spavam od tri jer te čekam!“ (No, dobro, Stari bi rekao: „Kaj se sad doma dolazi!“) shvatila sam da sam samu sebe tek počela otkrivati i da je dugi put još preda mnom.
A na tom putu, s vremena na vrijeme, ipak treba proći starom stazom kako bi ti se otkrile nove.
