Influencerica i content kreatorica Karla Zelić odavno je prestala skrivati svoje slabosti. Umjesto da na društvenim mrežama gradi samo uljepšanu sliku života, odlučila je progovoriti o depresiji i drugim dijagnozama koje su je godinama pratile. Njena ranjivost postala je njezina snaga, a autentičnost most prema tisućama ljudi koji u njezinim objavama pronalaze podršku, utjehu i hrabrost.
U intervjuu za Naturalu otkriva koliko joj je trebalo hrabrosti da se otvori, kako je izgledao trenutak kad se počela osjećati bolje, što joj danas pomaže u očuvanju mentalnog zdravlja i kakve projekte planira kako bi destigmatizirala temu o kojoj se još uvijek previše šuti.
Otvoreno govorite o tome da ste se godinama borili s dijagnozama koje su vam gotovo uništile život. Koliko vam je trebalo hrabrosti da se izložite javnosti i razotkrijete najintimnije dijelove svog života?
– Koliko god hrabrosti da mi je trebalo da progovorim, duplo je veća bila moja želja da svojim iskustvom razbijem stigmu oko mentalnih problema. Iskreno, iako se to nekima čini hrabrim, meni je bilo prirodno. Nakon svega što sam prošla jednostavno nisam vidjela razlog da se sramim svojih dijagnoza. Nitko nije izabrao svoje stanje niti je ono nečija krivica. Ponosna sam na svoj put i vjerujem da svatko tko prolazi sličnu borbu treba biti jednako ponosan.
Zašto je važno govoriti o tako osjetljivim temama – posebno na društvenim mrežama koje često stvaraju lažnu sliku savršenstva?
– Upravo zato. Slika “savršenog života” kod mnogih izaziva razočaranje vlastitim životom. Kad sam se prvi put otvorila i progovorila o depresiji, nisam imala toliko pratitelja kao danas, ali sam znala da me prate mladi ljudi koji se ugledaju na mene. Htjela sam im pokazati da moj život nije idealan i da i ja prolazim kroz teško razdoblje. Smatram da je izuzetno važno govoriti i o manje lijepim stranama života jer su standardi koje nameću društvene mreže potpuno nerealni.
Kako balansirate između toga da budete iskreni i ranjivi na društvenim mrežama i da ipak sačuvate dio privatnosti?
– Moram priznati da taj balans i dalje tražim, ali polako ga učim hvatati. Teško je biti potpuno iskren i ogoljen, a neke stvari ipak zadržati za sebe – ali moguće je. Iako moj put nije jednostavan i dolazi sa svojim teretom, nagrada je puno veća: spoznaja da nekome pomažem, da se ljudi osjećaju manje sami, da kroz moje iskustvo nalaze utjehu. To me ispunjava više nego bilo koji drugi aspekt mog posla.
Koliko vam je bilo teško skinuti stigmu s vlastitih ramena i javno priznati: “Da, prolazim svaki dan kroz to”?
– Iskreno, nije mi bilo toliko teško. Ljudi mi često kažu da se dive mojoj hrabrosti, ali za mene je to bio prirodan poriv. Nisam to planirala ni promišljala – jednostavno instinkt da progovorim i da stavim ponos na svoju borbu. Nažalost, živimo u društvu u kojem su mentalni problemi i dalje stigmatizirani, a istovremeno ih nikad nije bilo više. Vidim pomake posljednjih godina, ali nadam se da će se stigma još brže razbijati.
Mnogi ljudi tek naknadno shvate da su određeni simptomi znak da nešto nije u redu. Što biste danas rekli onoj Karli koja “jedva ustaje iz kreveta”?
– Rekla bih joj da je ispred nje težak put, ali da nije “luda” i da za njezino stanje postoji objašnjenje i pomoć. Rekla bih joj da sam jako ponosna na nju jer danas živi puno bolji život od onog u kojem je samo preživljavala.
Kako je izgledao trenutak kada ste prvi put osjetili da se nešto u vama mijenja nabolje?
– To nije bio jedan trenutak, već niz sitnica. Primijetila sam da mi više nije toliko teško biti među ljudima, da mi glazba opet izaziva emocije, da imam volju za brigu o sebi. Dan po dan sam se ponovno osjećala živo, a ne kao da samo preživljavam. Jednog dana sam se osvrnula i shvatila da se opet osjećam kao “stara ja” – i to je bio najljepši osjećaj na svijetu.
Vaši pratitelji često vam pišu poruke podrške. Ima li neka poruka koja vas je posebno dirnula?
– Teško mi je izdvojiti samo jednu. Dobila sam ih na stotine i svaka mi je značila. Te poruke su mi davale snagu kad je bilo najteže, potvrdu da sve ovo što radim ima smisla i podsjetnik da sam nekome uspjela pomoći. To je najdivnija stvar koju mogu dobiti zauzvrat.
Kako danas izgleda vaša briga za mentalno zdravlje? Imate li rituale koji vas vraćaju u ravnotežu?
– Danas se puno bolje poznajem i brinem o svom zdravlju. Psihoterapija mi je obavezna, kao i jasne granice i vrijeme offline. Trening mi pomaže više nego što sam ikad mislila, prehrana i suplementi također. Naučila sam što mi odgovara, a što ne – i trudim se držati tog balansa, iako nije uvijek jednostavno.
Mnogi kažu da im priroda pomaže. Postoji li nešto što na vas djeluje terapeutski?
– Apsolutno. More za mene ima poseban terapeutski učinak. Kada to nije more, onda bilo koji oblik vode – tuš, bazen, plivanje. Uz to, journaling mi pomaže da posložim misli, a glazba mi je oduvijek bila najbolja terapija.
Da sutra razgovarate s mladom osobom koja tek ulazi u sličnu borbu, što biste joj rekli?
Rekla bih joj da nije sama i da to nije slabost. Nije njezina krivica. Rekla bih joj da skupi svu snagu koju ima i da se bori, jer koliko god u tom trenutku izgledalo bezizlazno – uvijek može i hoće biti bolje. I da bude nježna prema sebi, dan po dan, korak po korak.
Kako želite koristiti svoj utjecaj u budućnosti? Vidite li se kao most između stručnjaka i ljudi kojima je potrebna podrška?
– Definitivno. Želim još više raditi na destigmatizaciji mentalnih problema i približiti te teme ljudima. Paralelno se bavim kreativnim poslom u modi, ali imam nekoliko ideja kako ovu strast i ljubav prenijeti na projekte koji će društvu donijeti nešto konkretno i potrebno.
Ako biste morali sažeti u jednu rečenicu – što su vas problemi s mentalnim zdravljem naučili o životu, a što o vama samoj?
– Naučili su me da život nije jednostavan ni pošten, ali da vrijedi živjeti. I da ranjivost i iskrenost nisu slabosti, već najljepši alati za autentične odnose i ispunjen život.
