Ljetujem na (definitivno najljepšem) otoku na Jadranu na kojemu nema konfekcijskog turizma, nema štandova s plastičnom kineskom robom, nema klubova s cajkama, nema automobila i motora, nema jurcanja jet skija i glisera, a opet ima svega onoga po mom guštu. Ima cvrčaka i zrikavaca, kamenja i algi, čistog i još čišćeg mora, dobrih i još boljih frendova, ribe i lignji, kadulje i smilja, laganih i ponešto težih šetnica, predivnih zora i još ljepših zalazaka sunca.
Ali, prije no što pomislite kako je ovo kolumna posvećena ljepoti mojih Unija – nije. Posvećena je mojoj «šeprtljavoj» strani jer čim stignem na Otok, aktivira se hiperaktivac koji krene jurcati po Otoku i tako se ogrebem, opalim, lupim, padnem, zgorim, spečem se, nekaj me ugrizne i svake godine donesem u Zagreb neki novi suvenir. I s njime jedno novo iskustvo. Pa da ne prekinem tradiciju, i ove sam se godine pošteno sredila na Unijama.
Nego, suvenire s vama neću podijeliti jer vam šljive i ogrebotine ne trebaju, ali možda bi vam jednom u životu mogao zatrebati neki savjet jer, vjerujte, svi su isprobani na vlastitoj koži. Doslovce.
Jesam li možda već spomenula kako Otoku nema doktora? E, i to spada pod rubriku NEMA zajedno s kineskim štandovima, ali za razliku od grdih plastičnih brodića i jeftinih šešira, doktor zaista nedostaje pa se, ako zatreba, svatko od nas koji tamo ljetujemo, sam snalazi kako zna i umije. Ja sam već godinama naučila što bi nam moglo zatrebati od lijekova, a što od ljekovitog bilja i eteričnih ulja tako da su i zelena i klasična putna ljekarna uvijek spremne.
A opet, uvijek iznova samu sebe iznenadim.
Kroz trnje je prošao Trnoružičin princ, ali ti nećeš
Fino okupana i osunčana, odlučim večernju šetnju usmjeriti prema uvali koju dugo nisam vidjela. Početak je ljeta, sunce kasnije zalazi – taman da stignem do uvale, naberem bilja, okupam se i vratim po stijenama do sela. Žurim stazom, pa usprkos čičkima koji me grebu po nogama, zdušno uživam u svakom koraku pogotovo što je, zbog obilnih kiša, Otok ove godine prepun ljekovitog bilja kojega na njemu još nikada prije nisam brala. Zečji trn sim, turica tam, crni sljez, nekoliko vrsta metvice, konopljika i divlji lan i pred uvalom sam. Udaljena je od mene samo desetak metara, ali kako su padale kiše tih desetak metara trebaš prijeći po trnju kupina. A kupine pikaju. Probam prići uvali s lijeve strane, probam s desne, ali kupine mi ne daju. Jedina šansa da dođem do uvale je da si prokrčim put kroz kupine – prva tri koraka sve je bilo okej (vidiš čuda, može se i po kupinama hodati!!!), ali onda sam se spetljala, zaplela se i – koliko sam duga i široka – opala u kupine. Bordo crvene podulje ogrebotine tako su se na nogama sjajno složile s točkastim uzorkom uboda od komaraca koji su me ispikali zadnjih par dana i načinile jedan novi, neponovljivi uzorak kakav nije imao skoro niti jedan unijanski klinac na svojim nogama, Ali ja sam ga ponosno donijela u selo i izbjegavala suknje i haljine nekih tjedan dana.
Prije svega takve se ranice, iako nisu preduboke, trebaju dezinficirati. Ja to obično napravim ili s alkoholom ili s hidrolatom čajevca ako mi je dostupan. Ovoga puta sam ga imala pa sam ga špricnula po nogama. Nakon toga sam napravila mješavinu od 10 kapi smilja, 20 kapi čajevca i 25 kapi širokolisne lavande u 50 ml kantariona. Smilje fino zaustavi krvarenje i sprječava nastanak ožiljka, širokolisna lavanda također pomogne da se ožiljak što brže izgubi, a čajevac spriječi daljnji razvoj infekcije. Mješavina mi je pomogla i da se povuku ubodi od komaraca.
Nisam ja – kriva je Vartina svjetiljka
Djelomično zadovoljni ulovom (2,5 kile arbuna i jedan muzgavac), vraćamo se zadovoljni Muž Jedinac i nezadovoljna ja čamcem prema obali. Sunce je već odavno zašlo i ostali bismo još dulje na ribičiji samo da me poslušao i prije par mjeseci kupio onu malu Vartinu lampu na sniženju na Ininoj pumpu. Onu samostojeći ili onu koja se stavi na glavi. Ali, nije. «Budem ovaj tjedan, budem onaj» i prošao rok za sniženje pa sad više ne vidimo prst pred nosom i teško nam je stavljati mamce na udicu. Moramo nazad.
Grintam i gunđam cijelim putem prema obali, srce me boli jer su grizle ko lude i mogli smo ih natući barem još toliko. I tak dođemo do obale, krenemo izvlačiti čamac van, izvučemo ga na pol plaže. «Dobro je:» – veli on. «Nije dobro, psovat će te kupači sutra, daj da ga dignemo još malo prema gore.» Nije čamac velik, nije niti pretjerano težak, ali kad ga digneš u zrak i cijelog si ga spustiš na koljeno i kad u sekundi iskoči hematomčina – onda dama koja stiže s ribičije prestane biti dama i odvali dvije- tri sočne psovke od kojih je barem jedna bila na račun Vartine svjetiljke i Muža Jedinca.Samo da podsjetim – hematom na koljenu i crvene točkice i crtice na nogama super su se slagali. To bome na nogama nije imao niti jedan unijski kikić.
Smilje, Smilje. Smilje. Ništa drugo ne treba. Premazati kantarionom i kapnuti kapljicu smilja koje će spriječiti nastanak hematoma. Ponavljati nekoliko puta u sat vremena i onda u narednih tri sata ponoviti samo jednom svaki sat. U principu drugi dan nemate kaj za vidjeti ako reagirate odmah.
Ugriz pauka može biti zeznut
Čoh-čoh. Probudim se, a leđa ludo svrbe. Ne provjeravajući u špiglu zaključim da su me noćas ubola na isto mjesto barem tri komarca i krenem na kupanac. Svrbež niti po povratku s plaže nije prestala pa uzmem špigl i pogledam, a tamo nešto jako ružno. Otečeno mjesto uboda podsjetilo me na sliku na koju sam jednom naišla pretraživanjem Googla kad smo radili jedan članak za Naturalu – ugriz pauka.
Uh, ovo je zeznuto, pogotovo ako niste skužili odmah. Budući je oteklina krenula dalje rasti, uzela sam antihistaminik na usta za zlu ne trebalo. Špricnula sam hidrolat matičnjaka, premazala čistim kalofilom (tamanu uljem) i kapnula na kalofil kap eteričnog ulja primorskog vriska (pripazite, jer se radi o fenolnom ulju koje bi moglo izazvati iritaciju kože, ali mi se primorski vrisak već u nekoliko navrata pokazao super kod uboda i upala pa sam posegnula za tim «težim» oružjem). Na primorski vrisak kap širokolisne lavande, a kad se sve to fino upilo u kožu obilato sam premazala gelom aloje. Kad se gel aloje posuši, postupak se ponavlja.
Ne kupaj se noću po oseki jer se možeš … (vidi naslov kolumne)
Živa se tu večer popela na 38 stupnjeva, a vlaga u zraku je bila prestrašna – noćni kupanac nam se nakon čaše crnog vina spontano nametnuo kao jedino rješenje za osvježenje. Odemo na osamljenu plažicu,zaplivamo – ispod nas samo more, iznad nas samo zvijezde. Planktoni zelenkasto svjetlucaju pod prstima, plutam na leđima i gledam Mliječni put, lovim Velikog i Malog medu. Ma, jedan od onih trenutaka u kojima sve stane, a srce teško da može biti ispunjenije jer osjetiš kako si (ipak) dio Svega i da za tebe zaista (ipak) postoji neki Veliki Plan koji ti se možda još nije otkrio. Sva oduševljena ovim meditativnim kupancem, zanemarim da je oseka i da je more palo barem za pola metra i zveknem nožnim prstom po oštroj stijeni. I kao da to nije dovoljno, potegnem prst još dodatno po morskom ježincu koji se ugodno smjestio u stijeni i osiromašim ga za barem tridesetak iglica.
Ajoj, ajoj, ajoj!
Boli, boli, boli!
Prvo kad sam prestala vrištati i došepala do doma (unatoč savjetima iskusnih Unijana da sredim stvar Pi-pi metodom, ipak nisam) – našpricala mjesto uboda hidrolatom čajevca, uzela sterilnu iglu i krenula u napad na one iglice koje se nisu mogle lagano izvaditi. Taj je dio gadan, ali kad sam završila – kapnula sam dvije-tri kapi čajevca na palac, nakon toga prst premazala crnom masti (amonij-sulfogirodalat), popila još čašu crnog vina i otišla spavati.
