Odletjela sam 13-ak paralela južnije, a broj meridijana u pravcu zapada mi se ni ne izračunava. Zbog ovog pomaka prema jugu mislim da sad bolje razumijem ptice selice: zašto bi drhturile u sivim, maglovitim i hladnim krajevima, kad ima područja u kojima je ugodno i toplo, a nebo blistavo plavo?
Ovdje je biljni pokrov apsolutno različit od onog na koji sam navikla, pa je i mirisni pejsaž sasvim drugačije satkan. U drvoredima po ulicama, osim najrazličitijih vrsta palmi, rastu stabla niaoulija, crvenog papra, fikusa benjamina. U parkovima razne vrste eukaliptusa, pred kućama i u vrtovima stabla citrusa i manuke, u živicama grmovi jasmina i plumerija (frangipanija).
eukaliptus u cvatu
Dok prolazim ulicama, svaki čas upadam u oblak nekog drugog mirisa. Miris citrusa u cvatu je gust, slatko-opojan, cvjetni. Velika hrpa niaoulijevog lišća pograbljanog s travnjaka se isparava na jutarnjem suncu i miriši medicinski svježe, slatkasto-travnato. Eukaliptusi su sada u cvatu i pčele užurbano lete oko krošanja. Stabla ugrijana suncem vjerojatno doprinose općem dojmu svježine u zraku, ali da bi se osjetio prepoznatiljiv oštar, osvježavajući miris eukaliptusa, treba otkinuti i smrviti list, pa ga pomirišati.
Džepovi su mi puni smrvljenog biljnog materijala, jer stalno nešto njuškam.
plumerija
Iznenadili su me intenzitet i trajnost mirisa cvjetova plumerije! U prolazu sam, znatiželjna, otrgnula jedan cvjetić sa živice, stavila ga u džep u kome je bila maramica i zaboravila na njega. Nakon par dana, kad mi je zatrebala, maramica je mirišala čarobno! Od jednog jedinog cvjetića! Miris je težak, intenzivan, narkotično senzualan, izdaleka podsjeća na jasmin, ali je ipak zeleniji i voćniji. Mmm… Protustresna (a besplatna!) aromaterapija na djelu.
Bujni grmovi jasmina kojih ima na svakom koraku se tek spremaju procvjetati. Koji li će tek tada mirisni urnebes nastati…
Stabla crvenog papra su ogromna, s velikim gustim krošnjama koje se u ovoj pustinjskoj klimi jako cijene zbog debelog hlada koji osiguravaju. Kažu da je prava fešta od mirisa u vrijeme kad stabla cvjetaju, no ja sam sasvim zadovoljna mirisom koji se širi u ovo doba godine kad se krošnje, ali i tlo ispod njih, crvene od dozrelih bobica. Stojim ispod jednog stabla i udišem: miris je delikatan, paprenasto-slatkast, suh, s dalekom primjesom citrusnog. Razmišljam kako mora biti zgodno pružiti ruku kroz prozor i ubrati nekoliko zrnaca papra kad zatreba začiniti neko jelo!
Drvca manuke su krhka, a cvjetići mogu biti svih nijansi od roze do tamno crvene boje. Sitne tvrde listiće treba smrviti da bi se iz njih izmamio intenzivan, medicinski, ne naročito cijenjen miris. Međutim, eterično ulje manuke je, zbog svojih izvrsnih protumikrobmih svojstava, izuzetno važan sastojak brojnih proizvoda za održavanje higijene i njegu kože. A manukin med, koristan kod tegoba dišnih puteva, je na policama trgovina dobrano skuplji od ostalih.
Ponekad u ogradama vrtova naiđem na slapove puzajućeg ružmarina koji se plave od mnoštva cvjetova. Pogladim ga u prolazu i onda na dlanovima dugo nosim poznati, prijateljski miris, pa se osjetim malo manje daleko od kuće…
U nedalekim planinama poznatija slika: miješana crnogorično-bjelogorična šuma, suhi travnjaci, razbacane drugačije, tamnije, zaobljene stijene, poneki uski potočić. Vrijeme je «k’o uslikano” i na osunčanim mjestima u zraku lebdi miris zemlje, suhe trave i granja. Ovdje su me razveselila vjeveričja spremišta hrane! Rupe u stablima koje izdube djetlići vadeći crve ispod kore, vjeverice koriste kao ostavu i spremaju u njih žireve za zimu. Pri tome paze da rupe počnu puniti na određenoj visini iznad zemlje da im snijeg, kad zapadne, ne onemogući pristup hrani!
Kad se vratim kući možda neće biti snijega, ali će sigurno biti mnogo hladnije i za bogatstvo mirisa u prirodi će trebati pričekati proljeće. A ovdašnja mirisna avantura će se preseliti u sentimentalna sjećanja…
