Žena je koja želi ostaviti trag. Umjetničkim i društvenim angažmanom. Riječima, stihovima, tekstovima koje piše, prevodi, pjeva. I to već 20 godina otkako se pojavila na glazbenoj sceni sa svojim Elementalom, uspješno čini. Mirela Priselac Remi je elokventna i inteligentna, karizmatična žena sa stavom. Jasna i po potrebi, kad odluči da to treba biti – glasna.
Kad se izgugla tvoje ime i iskoče brojni intervjui koje si dala od početka glazbene karijere s Elementalom, svi te predstavljaju na sličan način. Žena sa stavom, britka jezika, odlučna, ne libi se reći naglas ono što misli u pjesmama i izvan njih… Kako bi se ti sama predstavila?
– Uvijek je najteže pričati sam o sebi, a da pritom budeš objektivan. Sve ovo što ste naveli su nijanse moje osobnosti koje izlaze na površinu ovisno o prigodi i povodu. Ne smatram se bukačem larpurlatistom, jednostavno smatram da se mišljenje mora izraziti, naravno, uz pretpostavku da si ga formirao na osnovu znanja i proučavanja teme o kojoj progovaraš. Ako si oduzmemo pravo na izražavanje, postajemo nijema voda koja grglja ispod površine – a o nekim stvarima i za neke stvari isplati se biti glasan i jasan. Sve to smatram dijelom svog umjetničkog i društvenog djelovanja – angažiranosti koju nastojim provoditi u svom radu. Imamo ograničeno vrijeme na ovom svijetu, a ja svoje želim provesti tako da ostavim trag i poboljšam ono što se poboljšati da. U suprotnom sam tek potrošač, a moja je nakana da budem proizvođač – misli, umjetničkih djela, svjesnosti.
U duetu sa Sassjom izvodiš odličnu stvar pod nazivom „Etikete“. Čini se da ih naše društvo vrlo lako „prišiva“, posebno ženama. Koje su najgore s kojima si se sama tijekom karijere, odnosno života susrela i koje su te možda u nekim trenucima povrijedile, ili bolja opcija – razljutile.
– Nitko ti ne može nauditi kao što možeš nauditi sam sebi. Isto tako, nema tog glasa koji dolazi iz okoline, a koji može biti glasniji od glasa koji nosiš u sebi. Imam svoj unutarnji osjećaj za ono što je dobro i korisno, a što nije. I njime se povodim dok stvaram i govorim. Ne povodim se za malicioznim komentarima, njih smatram tek šumom u komunikacijskom kanalu. No do ovog stanja samosvjesnosti morala sam doći sama: ono nije objektivna datost, nego nešto što dostižeš neprekidnim radom na sebi. Taj proces kod mene još traje, a vjerojatno će trajati dok živim: konstantno se preispitujem, ne smatram da sve znam i da sam uvijek u pravu. Slušam što mi govore ljudi do čijeg mi je mišljenja stalo, konstruktivni dobronamjernici koji mi pomažu da rastem. Postoje i ”dobre” etikete koje odlučujem zalijepiti za sebe u najboljoj nakani da time neću nikome nauditi. Pa ni sebi.
“Ako si oduzmemo pravo na izražavanje, postajemo nijema voda koja grglja ispod površine – a o nekim stvarima i za neke stvari isplati se biti glasan i jasan”
Koliko je Remi koja je ušla u četrdesete drugačija od one klinke koja se 1998. godine pojavila na glazbenoj sceni? Što bi joj ova starija verzija tebe poručila?
– Tijekom godina, zadržala sam zaigranost. Ona izvire iz goleme ljubavi koju imam prema svom poslu, a koja mi, uzročno-posljedično, omogućava da svoj posao i dalje radim s golemom ljubavlju. Meni su pisanje i skladanje veliki izvori sreće i to je nešto što ne jenjava još od 1998., kad smo službeno oformili Elemental. Što se tiče moje komunikacije s „mlađom verzijom sebe“, sve sam joj poručila u pjesmi „Malena“. Nju sam napisala upravo nakon novinarskog pitanja koje je išlo u pravcu „da se možeš vratiti u prošlost, što bi drukčije učinila“. Izvukla bih pouke iz pogrešaka, a na pijedestal postavila sve male pobjede koje sam izvojevala. I ne bih se dala smetnuti sa svog puta.
Elemental je prije 20 godina, stavivši u fokus ženu koja repa, na hrvatsku glazbenu scenu donio sasvim novi element. Podsjeti nas malo na početak vaše priče? Kako je sve krenulo? Koliko dugo ste skupljali hrabrost da izađete iz „garaže“? Koja vas je pjesma najviše digla, a u čemu ste možda fulali?
– Naši potezi nisu bili s predumišljajem – nismo planirali stavljati mene u fokus – to je nešto što se dogodilo prirodno jer nema previše žena koje repaju. Okolina i novinari često su moj spol isticali kao diferencijalni moment, a mi iz benda smo to promatrali bez previše uzbuđivanja. Nisam se smatrala drukčijom od ostalih repera i reperica na sceni. Naprosto, radila sam ono što volim. Oformili smo bend 1998., kao rap-trojac s DJ-em, da bismo se negdje 2001., umjesto da i dalje sempliramo tuđe komade muzike, združili s muzičarima s kojima smo pjesme radili „od nule“, u prostoriji za probe. Nismo skupljali hrabrost da izađemo iz garaže, jer bi to značilo da smo priželjkivali uspjeh i kalkulirali. Mi smo, jednostavno, radili svoju muziku i objavljivali je prvo kao underground, demo-materijal, a kasnije i pod kapom diskografa. Znam da može zvučati čudno, ali naš jedini motiv za stvaranje je bio da se izrazimo. Možda je to, u korijenu stvari, vrlo sebičan motiv, ali mislim da je dugoročno najpošteniji.
Foto: Alessia Stelko Foto: Alessia Stelko
Nedavno si otkrila da si ponovo u nekom novom glazbenom elementu. Da otvaraš neku novu, solo glazbenu priču koju ćeš gurati paralelno uz Elemental. Otkrij nam nešto više o tome.
– Uz Elemental, u fokusu su mi dva muzička projekta. Jedan je Jato, bend koji sam oformila prije godinu dana i s kojim sam napravila desetak pjesama u žanru dijametralno suprotnom od onoga koji istražujem s Elementalom. To su pjesme koje sam nevješto osmislila na gitari, a koje sam onda produbila uz pomoć Zvonimira Stamaća, Davora Zanoškog i Ivane Žabkar. Žanr kojim se koristimo nazvali smo „future šansona“ jer su pjesme intimne tematike, a omeđene su futurističkom instrumentalnom pratnjom. Drugi projekt koji mi je u fokusu je moj samostalni muzički projekt – ideja je napraviti album u „singer/songwriter“ maniri, za gitaru i glas. Vrlo minimalistički, bez previše pompe i bakrača. To je nešto na čemu radim sama, u tišini (uvjetno govoreći). Treći projekt koji me ispunjava srećom je rad na prvoj zbirci poezije – prikupljam materijale, pregledavam napisano, preinačujem i popravljam. I čekam da mi u glavi sazrije ideja o Mireli pjesnikinji.
Prvi put si u centru Zagreba, u rujnu i nastupila solo prateći se na gitari. Kakav je bio osjećaj? Kakve su ti se misli vrtjele po glavi?
– Tim sam nastupom posve iskoračila iz svoje sigurne zone. Kao i uvijek, kada je ostavljaš iza sebe, osjetiš se nezaštićeno i nesigurno, kao da plešeš po ledu. Sve je neizvjesno, možda se oklizneš, a možda slavodobitno okreneš trostruku piruetu. Na sreću, dobro je prošlo. Vježbala sam i radila nekoliko mjeseci na pjesmama koje sam izvela. Kad pjevam ili nastupam, ne razmišljam previše. Razmišljanje prethodi samom činu nastupa, kada se u glavi pripremaš na osjećaje koji će te preplaviti u trenu kad zapjevaš. Kada izađeš pred publiku, pustiš da te vodi unutarnji glas i osjećaš se oslobođeno. Nastup je katarza.
“Kada izađeš pred publiku, pustiš da te vodi unutarnji glas i osjećaš se oslobođeno. Nastup je katarza”
Pisanje ti je očito zapisano. Svoje tekstove pišeš, tuđe prevodiš. O poslu prevoditelja se zapravo malo govori i zna. Kako bi opisala taj posao? Na kojim si prijevodima baš guštala raditi?
– Volim prevođenje jer je naizgled „tihi obrt“. Izvana djeluješ mirno, pregledavaš rječnike, kontempliraš o najboljoj prevoditeljskoj soluciji, a iznutra goriš, uzbuđuješ se i vodiš bitke. I upravo zbog tog uzbuđenja, mnogobrojnih solucija i maštovitosti, volim prevoditi. Volim riječi, vrtim ih oko prstiju da bih ih poredala u smislenu cjelinu. Najviše sam uživala u prevođenju muzičkih biografija jer sam kroz takve tekstove spajala prevoditeljstvo i muziku.
Čitanje, posebno poezije, ističeš kao svoju veliku ljubav. Možeš li podijeliti s nama neke naslove za koje misliš da ih baš vrijedi pročitati? Tko su tvoji omiljeni pjesnici?
– Milena Marković je za mene golema inspiracija. Olja Savičević Ivančević. Ivana Bodrožić. Goran Matić. Hrvoje Marko Peruzović. Arsen Dedić. Ne možete pogriješiti.
Remi “na Internetima” je baš gušt pratiti. I na FB i na Instagramu na kojem sada nesebično dijeliš korisne savjete o uređenju doma. Je li odluka da kupiš vlastiti stan bila teška? Koliko si se borila s tom idejom, kalkulirala? I, na kraju, koliko si dugo tražila tu nekretninu u kojoj ćeš moći zamisliti svoje „gnijezdo“?
– S idejom da kupim vlastiti stan počela sam se poigravati kad sam počela raditi kao prevoditeljica, tijekom apsolventske godine. No okolnosti mi to nisu dopuštale do lani. S obzirom na to da sam slobodna umjetnica, bilo je teško uvjeriti bankare da sam solventna. Nekretninu sam tražila godinu dana, i tek kad sam metaforički „bacila ručnik u ring“, pojavio se stančić koji sam na kraju i kupila. Tako to valjda biva sa svim stvarima. Osjećam olakšanje što sam riješila stambeno pitanje no ono mi nikad nije bilo prioritet jer vjerujem u najam s obzirom na to da sam dijelom generacije koja voli migraciju.
Znači li to stvaranje „gnijezda“ da je Zagreb definitivno lokacija na kojoj zamišljaš svoju budućnost? Opcija odlaska i življenja u inozemstvu više nije opcija ili?
– Zagreb je uvijek i vazda moja opcija jer je moj rodni grad, koji neizmjerno volim. Zagreb je moja inspiracija, ali ne kanim mu ostati zauvijek vjerna jer želim istraživati što se sve oko mene nalazi. Ne želim si zatvoriti vrata samo zbog potencijalne nostalgije koja bi me uhvatila da se preselim. Toliko je divnih gradova u kojima bi valjalo pokušati živjeti. Tko zna kamo će te život odnijeti.
Poznato je da voliš putovati. Je li ti neka od destinacija ostavila takav trag da se tamo želiš vratiti? Kakav si tip putnice? Sve isplaniraš unaprijed ili si od onih koji se prepuštaju trenutku i odluke o tome što i kada žele vidjeti donose na destinaciji?
– Fascinirana sam Skandinavijom, sjeverom Europe, ali vjerujem da je tome tako zbog iznimne uređenosti sjevernjačkih društava. Njihovi modeli socijalnih država su modeli po mojoj mjeri. No istodobno, fascinira me i divlja priroda i izolirani krajevi. Često u sebi samoj ne mogu pomiriti te dvije struje – ja sam ljubiteljica bučne gradske vreve, ali i tihi naturalist. Proturječim sama sebi i tražim balans. Kada putujem, volim unaprijed naučiti nešto o destinaciji koju posjećujem, no kada se nađem na licu mjesta, prepuštam se avanturizmu i istraživanju.
Što Remi radi kada ništa ne radi? Kako bi izgledao tvoj idealan dan u kojem nemaš nikakvih obaveza?
– Uzela bih knjigu ili gitaru u ruku. Iznad svega, prezirem dokonariju.
Pročitaj i ovo:
- Intervju Nataša Vukoje: Svi možemo promijeniti život na bolje
- Duško Ćurlić: Voditelj i džentlmen
- Aurora Weiss: Zašto volim živjeti u Nizozemskoj?
Pretplati se na tiskano izdanje časopisa Naturala life i uživaj u inspirativnim tekstovima koji mijenjaju perspektivu. Promaknula su ti prethodna izdanja časopisa Naturala Life? Pročitaj ih online!
