Zanat je pekao prvo na Radiju 101 da bi potom na red došla televizija, imao je prilike učiti od velikana kao što su Oliver Mlakar, Helga Vlahović i Željka Fattorini, a danas sa suvoditeljicom Barbarom Kolar čini nenadmašan voditeljski tandem. Duško Ćurlić jedno je od najprepoznatljivijih lica s malih ekrana, a čini se da nema tog velikog showa Hrvatske radiotelevizije koji bi mogao proći bez njega. Osim što je suvoditelj popularnih showova Plessa zvijezdama, Zvijezde pjevaju i A-strana, redovit je komentator evenata poput Porina, Dore i Eurosonga. Ono što je možda manje poznato je kako se ovaj nesuđeni glumac pojavio u nekoliko reklamnih spotova i filmova, a dobio je priliku i stati pred kamere u serijama kao što su Bitange i princeze i Ljubav u zaleđu.
Svi koji ga poznaju, slažu se u jednom – da je dobar čovjek i pravi džentlmen, što se danas može svrstati u red rijetkih vrlina. Simpatičan, uvijek nasmijan i dobro raspoložen, osoba koja stoji čvrsto na zemlji, otkriva nam kako se rodila ljubav između njega i televizije, kako je preživio napuštanje sna za glumačkom pozornicom, tko mu je najdraži voditeljski partner te zašto mu je važna privatnost i mir obiteljskog okruženja.
Napunili ste 51 godinu u siječnju, a s obzirom na to da smo gotovo generacija, pitate li se često – kud prije? Kud je sve to proletjelo? Tako mlad, a već 51 na leđima?
– Iskreno, ponekad, kad sam sebi onako nasamo kažem tu brojku, mrvicu zastanem i upravo to se pitam – kad prije? S druge strane, guštam u svojim godinama i u svemu što su mi donijele. Prihvaćam sve nekako realnije i ono dobro i ono manje dobro. Ali znate što me i dalje veseli? Kad prepoznam u ogledalu istog onog začuđenog i znatiželjnog klinca u sebi. Onda sam nekako zadovoljan i ispunjen. Imamo taj „klinac“ i ja još puno toga otkriti i napraviti. I još se čudimo svijetu oko sebe i gledamo u njega raširenim očima.
Jednako kao i naš drugi veliki voditelj Ljudevit Grgurić Grga, karijeru ste započeli na Radiju 101, a slična vas priča veže i uz mladenačku želju da jednog dana zaigrate na „daskama koje život znače“. Mladom čovjeku teško pada odustajanje od snova, no ipak ste odustali od upisa na Akademiju nakon trećeg pokušaja. Kako ste to podnijeli?
– Akademija, točnije gluma, ostala je neki nedosanjani san, možda je bolje reći neko buđenje pred jutro kad u stvari zaboraviš što si točno sanjao. Tako danas osjećam. Tada, kao mladom čovjeku koji je svoju budućnost vidio samo na tim „daskama“, bilo je strašno frustrirajuće i teško. Tada je to za mene bio jedini prihvatljivi svijet i neki čudan bijeg. Bijeg od stvarnosti, bijeg u neki bolji, drugačiji i izmišljeni svijet gdje možeš biti što želiš, i dobar i loš i zao i sretan i nesretan i zaljubljen i blesav i sve, a opet, ostati nekako svoj.
Tako sam tada sanjao o glumi iako možda nisam znao to ovako definirati. Bilo je teško buđenje iz tog sna. Trebalo je vremena posložiti stvari u sebi. Na sreću, radio i ja smo se otkrili u pravom trenutku i nekako je sve krenulo nekim drugim putem. Danas na to gledam kao na lijepo odrastanje koje mi je postavilo neke temelje i usadilo neke vrijednosti.
Foto: Arhiva HRT-a
Nekako sam vremenom shvatila da ni za čim ne treba žaliti i da nas život uvijek odnese točno tamo gdje treba. Stisne li se srce još uvijek na spomen Akademije?
– Nekako su se stvari posložile, danas mi se čini da drugačije nije ni moglo niti je trebalo biti. Uostalom, tko kaže da mi se još ti snovi o glumi neće jednom ispuniti? Možda, tko zna. Jedno je sigurno – ne pod svaku cijenu i ne bilo što. To je ta prednost koju donesu godine i neko iskustvo. A što se „stiskanja srca“ tiče, odgovor je – ne. Kao malog, bake su me učile da nije pristojno ići tamo gdje nisam pozvan (smijeh). Tu sam lekciju davno naučio i držim je se. Osim toga, može se voljeti na daljinu, ili iz publike, ili mraka kino-dvorane. Zar ne?
Nakon Fakulteta političkih znanosti na red je došao radio, a nakon radija ste se zaljubili u televiziju. Kako je došlo do tog prijelaza?
– Audicija za radio daleke 1988. godine, pa onda audicija za televiziju 1993/94. Sve legalnim putem, ništa „ispod žita“. Radio mi se prvi otkrio ili ja njemu, tko će ga znati. Kad sam nakon mjeseci priprema prvi put dobio svoju „šihtu“, kada se upalila crvena lampica „on air“, osjetio sam nešto što me do današnjega dana nije pustilo i nadam se da neće dok god budem u ovom poslu.
Nevjerojatno uzbuđenje pred prostorom koji trebaš ispuniti svojim glasom, nečim smislenim, osjećaj za vrijeme koji dobiješ kad uđeš u taj svijet… jedna ljubav i povezanost s prostranstvom etera. I što sam ga više otkrivao kroz godine, to sam se više zaljubljivao i shvatio da je to „moj“ prostor, da tamo pripadam. Kao nekakav prirodan slijed došla je televizija, kao novi izazov, korak po korak, od najjednostavnijih formi i najava, preko obrazovnog, mozaika, pa sve do zabavnog programa. I znate što je najbolje? Učim i danas i iskreno u tome guštam.
Imali ste sreću učiti od najvećih voditeljskih imena poput Olivera Mlakara, Helge Vlahović, Željke Fattorini i Ksenije Urličić, Vesne Spinčić-Prelog, Jasmine Nikić… S kim ste od njih ostvarili neku posebnu vezu? Tko je od njih na vas najviše utjecao?
– Da, imao sam tu sreću gledati ih kako rade i kako se odnose prema poslu. Od njih sam naučio što znači poštovanje prema poslu, prema ekipi s kojom radiš. Neprocjenjivo. Žao mi je što danas mnogima to gotovo ništa ne znači. Naravno, svaki mladi čovjek, a u to doba i ja, želi sve odmah i sad, ali to jednostavno ne ide tako. Treba vremena da se to prihvati i nauči, ali po meni, to je jedini ispravan put. Sve drugo kratko traje i daje lažnu sliku i iskrivljenu stvarnost.
Televizija i mediji promijenili su se u zadnjih 25 godina, ne nužno na bolje, ali se neke stvari, kao što je poštovanje prema poslu, nikad neće promijeniti. Ili to naučiš i prihvatiš ili ne. Jednostavan izbor. Puno mi je značila podrška gospođe Helge i mnogih navedenih i sretan sam što sam imao takve mentore. Bili su zaista gospoda voditelji i obilježili su ovu našu profesiju.
Foto: Arhiva HRT-a
Vaš je posao, kažu svi koji ga rade, izuzetno naporan… koncentracija vam uvijek mora biti na zavidnoj razini. Što uvijek radite prije emisije, a što nikad?
– Možda je najbolja usporedba s pripremom skijaša, znate ono, kad pred samu utrku imaju „projekciju staze na suho“. E, upravo tako ja hodam bez nekog smisla gore-dolje i samome sebi „projiciram“ emisiju, početak, prvi dio, drugi dio, goste, glazbene brojeve… Da sa strane netko neupućen to gleda, ispalo bi da mi „nisu sve na broju“, ali to je moj način ulaska u emisiju, snimanje…Važno mi je imati „rezervnu varijantu“ ako nešto krene po zlu, osjećati se sigurno.
Važno mi je i vjerovati ljudima s kojima radim. A što nikad ne radim? Nikad nisam radio pod utjecajem alkohola ili nečeg sličnog. Jednostavno to ne bih bio ja. Drugog se „nikad“ ne mogu sjetiti. Mislim da čvrste i čiste glave moraš ući u emisiju, ne samo radi sebe, nego i radi svih onih iza kamera koji ulažu svoj trud i znanje. Nemaš pravo to zeznuti.
Koji vam je od svih vaših angažmana bio najzahtjevniji? Možete li ga se prisjetiti?
– Bilo ih je mnogo, ali evo jednoga. Vodio sam dvije sezone Maestra. O klasičnoj glazbi nisam puno znao, o dirigiranju još i manje. Ozbiljnu glazbu predstavljali smo na neozbiljan način u udarnom terminu, subotom navečer. Onda sam polako počeo otkrivati taj posebni svijet zahvaljujući neponovljivome maestru Kranjčeviću, svima u žiriju, Simfonijskom orkestru HRT-a i svim sjajnim mentorima koji su naše „zvijezde“ učili dirigiranju. Samo sam dotaknuo taj svijet klasike i žao mi je da bar još jedna sezona nije napravljena. To je čar moga posla. Tjera te da učiš, da se ne opustiš i da ne misliš da si pokupio svu pamet svijeta. Predivno i nezaboravno iskustvo.
Imate stabilan obiteljski život, ne “krase“ vas skandali, sa suprugom ste već dugo u braku, a i roditelji ste dviju prekrasnih djevojaka. Pretpostavljam da su one vaša snaga, dika i ponos? Crpite li u obitelji svoju snagu?
– Znate, postoje neke stvari koje jednostavno nisu javne koliko god ja bio javna osoba. U mom slučaju to je obitelj, moj privatni život, naši životi i naš svijet sa svim svojim usponima i padovima kroz koje ti odnosi prolaze. I znate, jako me ljuti i u najmanju ruku nije pristojno kad vam s vaših privatnih profila društvenih mreža uzimaju fotografije pa objavljuju u medijima. A da vas i ne nazovu. To čak ne spada u neprofesionalnost, nego u kućni odgoj. Ako sam ja pristao biti „javna osoba“, to ne znači da je i moja obitelj dužna plaćati tu cijenu. Da, imam neiscrpan izvor i podršku u obitelji, i u svojim dobrim i manje dobrim danima. Iskreno, bez toga bi mi bilo puno, puno teže. Ne bih bio potpun ni smiren. To mi je sigurna luka.
Oliver Mlakar i Helga Vlahović; Duško Ćurlić i Barbara Kolar… I Oliver i Helga bili su, poput vas i Barbare, voditeljski par, ali i prijatelji. No, vas dvoje izgledate kao da jedno drugom čitate misli, a ponekad mi djelujete poput blizanaca… Zanima me jeste li ikad radili neki intervju u kojemu nije bila spomenuta Barbara (smijeh)?
– (Smijeh) Ma koliko god me puta to pitali, uvijek ću od srca odgovoriti – svi moji komplimenti idu Barbari. I kao osobi i kao partnerici na sceni. Veliki je kompliment kad nas uspoređuju s Helgom i Oliverom iako su danas medijska vremena potpuno drukčija i brža, dostupna svima, ali i površnija. Ne čitamo si baš misli, bar ja ne, ali dovoljan je samo jedan pogled ili mala gesta da znamo što onaj drugi treba činiti ili reći.
Neopisiv je bio osjećaj nakon pet dugih godina ponovo zajedno stati na scenu subotom navečer u emisiji Zvijezde pjevaju. Ono, kad si pun dobrih vibracija, siguran i zadovoljan poslom. Drago mi je da gledatelji to prepoznaju, a gledatelje je teško prevariti, pogotovo ne na duge staze. Nadam se da će još biti prostora za nas dvoje zajedno na ekranima.
Foto: Arhiva HRT-a
Pa da i mi ne budemo lošiji od drugih, recite mi, jeste li i privatno tako dobri kao na sceni?
– Ne pijemo kave svaki dan, ako na to mislite, ne idemo na putovanja i koncerte i slično. Ali koliko god se rijetko čuli ili vidjeli, uvijek je onaj osjećaj kao da smo malo prije prekinuli naš razgovor, samo ga sada nastavljamo. Poštujemo se i znamo da jedan na drugoga možemo računati. Velika je to stvar.
Sigurna sam da vam anegdota ne nedostaje, otkrijte nam neke od njih…
– Mogao bih vam sada nabrajati do jutra, ali evo jedan primjer. Barbara i ja pjevamo Oliverovu „Što to bješe ljubav“, cijeli orkestar je uz nas, Nikša Bratoš se priključio na gitari, ono kao podrška da nama bude lakše, vježbali smo dva tjedna. Kreće glazba, uvod, ja trebam početi, ruka se trese tako da ću mikrofonom zube izbiti, pogledam preplašeno prema Barbari, a ona potpuno smirena i s osmijehom mi kao poručuje: „Ma možeš ti to“. Zatvorio sam oči i krenuo…
Neponovljiv osjećaj. Najjači je bio Oliverov komentar drugo jutro. Zovem ga i pitam je li gledao, a on onako lagano kaže: „A gleda san… San Remo… čisti San Remo“. Shvatio sam poruku – „’Ajd se ti mali drži voditeljskog posla, a pjevaj u konobi ili kleti.“ (Smijeh) Evo, sad shvaćate koliko znači na sceni imati takvu osobu i zašto je cijenim.
Osim Barbare, pročitala sam da volite raditi i s Ivanom Vukušićem? Tko je još na vašoj A-listi omiljenih suvoditelja?
– Bilo bi nepravedno sada izdvajati, a postoji i problem da nekoga i zaboravim i eto ti problema. Poslije moram objašnjavati zašto sam zaboravio, a neke kolegice znaju biti vrlo oštre, ne biste vjerovali (smijeh). Znate, ja volim raditi u paru, nemam prevelik problem s taštinom, (ono, u granicama normale), i vjerujte da sam guštao s velikom većinom kolegica i kolega s kojima sam radio. Možda bi bilo bolje to pitati njih. Ali ako kažu nešto loše… e, to ćemo izbaciti iz intervjua. Šalim se, naravno. Ili možda ne (smijeh).
Foto: Arhiva HRT-a
A kad smo već kod A-strane, je li vam žao što je taj projekt završio? Izgledalo je kao da istinski guštate u njemu…
– Ma to vam je bilo čudo pozitivne energije na jednome okupu. Sjajne pjesme, mladi pjevači i njihova energija, velikani glazbene scene u pozitivnom i otvorenom izdanju, vrhunski glazbenici… U pravu ste, totalno smo guštali u tome. Razmišljao sam zašto je i publika i kritika jako zavoljela ovu emisiju – jednostavnost – to je ključna riječ. Nije tu bilo glume, nije tu bilo prenemaganja i lažnih osmijeha i praznih fraza.
I najvažnije, to je ideja kreativnih ljudi iz naše kuće, a ne još jedan reality u nizu. Nemam ništa protiv „formata“, ali i format mora imati dušu, a ne biti puko prepisivanje ili rubno incidentni freak-show. Često se zaboravi na tu odgovornost medija i u borbi za koji postotak više čine se besmislene stvari. Ali na koncu, svatko zna zašto na nešto pristaje. Nadam se da će biti još koja sezona „A strane“, neka malo odmori, a onda….
Imali ste priliku raditi s brojnim poznatim imenima, hrvatskim i stranim. Evo, upravo ste se vratili iz Tel Aviva, s Eurosonga. Zanima me koje su zvijezde na vas ostavile najveći dojam… Već ste spomenuli Olivera? Tko je još ostavio trag u vašem životu?
– Znate koju sam možda najvažniju lekciju naučio od Olivera? Da ne glumim „umišljenu veličinu“, da budem to što jesam s dobrim i lošim stranama, da se prihvatim takav i da budem zahvalan što radim posao koji volim i koji me ispunjava. Kad sam ga upoznao prije mnogo godina, bilo me sram svih nepromišljenih trenutaka u kojima sam vjerovao da sam „iznad“ samo zbog posla koji radim. On me naučio jednostavnosti. Fali taj dobri kapetan i tek će vrijeme pokazati koliko je bio velik.
Što se Tel Aviva i Eurosonga tiče, upoznao sam i par minuta popričao s Grahamom Nortonom, kraljem talk-showa za mene. Pristupačan i jednostavan, a oduševio me jer rukom na blokiću ima napisanu pripremu za razgovor koji je išao snimiti. Bogatstvo ovoga posla su upravo ljudi koje sam imao priliku sresti i bar malo upoznati.
Foto: Arhiva HRT-a
Djelujete kao totalni pozitivac, osoba koja ima takta, koja je odmjerena u svim životnim situacijama – razljutite li se ikad onako pošteno? Što je to što vas najviše može izbaciti iz takta?
– Glupost. Zločestoća. Nepotrebna laž. Bahatost bez pokrića, ponižavanje slabijeg…. Ma ima toga još. Ali te stvari gotovo svakoga izbace iz takta. Kakav sam tad? Imam vrlo visok prag tolerancije, ali kada krene iz mene, onda mi treba vremena da se zaustavim. Bude mi žao ako pretjeram, ali budući da je iznimno rijetko, onda imam i neko opravdanje za ljude koji me dugo i dobro poznaju. Mislim da je glupost i zlo koje ide iz nje nešto protiv čega ćemo se kao ljudska vrsta još dugo morati boriti.
A što je ono što vam najviše hrani dušu? Što vas onako istinski čini sretnim?
– „Malena mjesta srca moga“, dobri ljudi, dobra knjiga i opuštanje. Daleko od svjetla pozornice. Ta „svjetla“ volim i ona su moj život i moj izbor, ali isto tako cijenim i ove posebne, ali na žalost rijetke trenutke. Čini me sretnim gledati kako naše kćeri rastu i postaju svoje, kakve su osobe i kako nose u sebi mnogo toga našega. Iako to vjerojatno u ovim godinama ne bi priznale ni pod koju cijenu. Volio bih ih vidjeti sretne i da rade što vole, da pronađu svoj put. Uživam i u otkrivanju mjesta i ljudi, običaja, kuhinje, glazbe… Jednom bih volio raditi takvu emisiju.
Ima li neko pitanje koje vam nitko nikad nije postavio, a voljeli biste na njega odgovoriti?
– Duško, kad odgovaraš na intervjue uz sve obaveze koje imaš? Usred noći, na čudnim mjestima i u čudnim situacijama. Kojima, Duško? Ma bolje me to ne pitajte. Rekli ste samo jedno pitanje!
Par brzopoteznih
Meso ili riba?
– Uh, meso. Iako ribu ludo dobro radim na gradelama.
Crno ili bijelo vino?
– Bijelo za smijeh, a crno za… ma može i jedno i drugo, ovisi što je uz vino i tko je za stolom.
Kako se opuštate?
– Tenis, bela, dobri ljudi i puno smijeha, a i pjesma padne…
Kako bi izgledao vaš idealan dan?
– More, ljudi, obale… put u nepoznato.
Kad biste mogli otputovati na bilo koju destinaciju, kamo biste otišli i koga biste poveli sa sobom?
– Konjima do Istanbula, znam da se ekipa sprema, ali nemam vremena, a i morao bih skinuti desetak kila zbog konja. Obožavam konje.
Jedina namirnica koja uvijek mora biti u frižideru?
– Kefir. Vraća u život.
More ili planina?
– More. Mir i neukroćena snaga u jednom. Satima mogu „razgovarati“ s morem.
Knjiga ili ipad?
– Knjiga. Zašto? Ne moram valjda objašnjavati. Zbog onog osjećaja.
Kino ili kazalište?
Hm… ‘Ajmo ipak kazalište. Taj osjećaj koji dobiješ i koji ispunjava…
Istina ili izazov?
– Uvijek izazov. Istine znaju biti izazov, a i izazov je istina.
Trčanje ili plivanje?
– Plivanje – čisti glavu, odlaze loše misli s vodom, morem…
Tulum ili mirna večera?
– Početi s mirnom večerom, a onda tulum dok se izdrži na nogama.
Beatlesi ili Stonesi?
– Uh, Stonesi zbog svega što i danas nose, a Beatlesi su ionako već upisani u naše kodove.
Pršut ili kulen?
– Pršut. Rezan onim tankim dugim nožem sa stalka na stolu pred prijateljima.
Da možete nešto promijeniti u svom životu, što bi to bilo?
– Manje bih sam sebe mučio stvarima na koje ne mogu utjecati, a i nekim ljudima.
Koji je vaš najveći strah?
– Bolest i nemoć koja iz nje ide.
Što je najluđe iskustvo koje ste dosad doživjeli ili napravili?
– Što sam počeo raditi ovaj posao, bez ikakva zaleđa ili veze. Uz puno rada i truda imao sam mrvu sreće, bez nje ne ide. Moraš je prepoznati i biti spreman na taj trenutak
Da osvojite Eurojackpot, što biste prvo napravili s novcem?
– Trećinu potrebitima, trećinu obitelji, trećinu za vidjeti svijet, puno svijeta… A onda natrag na posao.
