Jan Bolić je 26-godišnji autor iz Rijeke kojemu je misija pisanom riječi inspirirati ljude da cijene svaki trenutak svog života. Ovaj mladi borac to radi s tolikom predanošću i voljom da bi malo tko na prvu pomislio kako boluje od spinalne atrofije tipa 2, genetski nasljedne bolesti zbog koje ne može pomaknuti gotovo niti jedan dio tijela. Zbog toga može pisati samo jednim prstom, ali to ga nije spriječilo da napiše nekoliko djela: zbirku poezije „Trenuci“, zbirku poezije i proznih zapisa „Može biti lijepo“, roman „Težina stvarnosti“ i knjigu o životu „Život koji želiš živjeti“. Pisanje je njegov poziv koji mu svakodnevno daje snagu i otkriva ljepotu života, a svoje misli redovito dijeli i sa svojim pratiteljima na društvenim mrežama. Od ovog smo mladog pisca, blogera i influencera iz samo jednog razgovora upili toliko pozitive i hrabrosti, a vjerujemo da ćete i vi. Upoznajte Jana – mladića koji nam svima može biti uzor.
Moram priznati da sam pročitala brojne mudre misli u vašoj knjizi „Život kakav želiš živjeti“ i da sam se nemalo iznenadila kada sam vidjela da ste rođeni 1995. godine. Prvu ste zbirku poezije napisali 2016., dakle sa samo 21 godinom. U kojem ste trenutku shvatili da je vaš put motivirati druge?
– Nekako sam oduvijek volio razmišljati o životu, pa i te svoje misli zapisivati. Prvo u obliku poezije, a kasnije i u obliku tekstova, proze. No, na tom početku nisam još shvaćao da ću jednog dana motivirati druge s tim što pišem. Nakon što sam objavio drugu knjigu, počeo sam shvaćati da ljude motivira ta moja životna priča. Tek nakon treće knjige, odnosno prvog romana, odlučio sam napisati knjigu o životu, mojim razmišljanjima o životu, mojem načinu života, odnosima, ljubavi i inspiraciji. Svi su ti tekstovi moji proživljeni trenutci i pouke koje sam naučio i koje živim.
Kada sam uzela vašu zadnju knjigu „Život kakav želiš živjeti“ od 200 stranica u ruke, prvo mi je na pamet palo koliko vam je moralo biti teško natipkati svih 200 stranica? Naime, vi možete tipkati sa samo jednim prstom… Ogroman je trud i ogromna energija iza toga, zar ne?
– Da, pišem jednim prstom tipkajući na zaslon iPhonea. Ne mogu reći da mi je teško jer to volim raditi. No, problem mi je što ne mogu brže tipkati jer kad mi krenu navirati misli… Niti stroj ih ne bi stigao zapisati! Posvetio sam se pisanju i potpuno predano pišem tekst ili knjigu. Naravno, ulažem jako puno energije i truda, jer kada to ne bih radio, niti bih bio zadovoljan, niti bi bilo rezultata. Svaki posao donosi i odricanje i neke prepreke, ali to je cijena koju morate platiti ako želite raditi nešto što uistinu volite i želite biti dobri u tome. Puno, puno truda, ustrajnosti i želje je potrebno, ali kada nešto volite nije teško.
Što vam u životu predstavlja pisanje?
– Pisanje mi je sve i nalazi se odmah na drugom mjestu u mom životu, odmah nakon obitelji. Obitelj pa pisanje! Ne bih mogao zamisliti svoj život bez pisanja – to je moj poziv. Pisanje je odabralo mene i gotovo svaki dan nešto pišem.
Život kakav želiš živjeti… je li to ujedno i život kakav odlučimo živjeti? U kojem ste vi trenutku vi odlučili kakav život želite živjeti?
– Život koji želiš živjeti je život kakav odlučiš živjeti. Baš tako. U životu ne možemo utjecati na neke stvari, na određene bolesti, nesreće, ali možemo odlučiti kako ćemo gledati na njih. Život nije lagan, ali to ne znači da nije lijep. Upravo suprotno, zbog toga je prekrasan! Ako držimo fokus samo na lošim stvarima u životu, i samo to vidimo, naravno da ne možemo biti sretni i ispunjeni. Ja, primjerice, nikad nisam na svoju bolest gledao kao na teret, ali sam zbog njega naučio vidjeti neke druge stvari u životu koje drugi ljudi ne vide.
Živim s teškom bolešću, ali ona mi je toliko mala da je niti ne primjećujem. Oduvijek tako živim, no tek nakon trenutaka kada sam skoro preminuo, sam još dublje shvatio koliko mogu učiniti i tada sam odlučio krenuti putem kojim idem. Shvatio sam da je život samo jedan i da nemamo vremena činiti stvari koje nas ne usrećuju ili istinski zadovoljavaju. Život se događa sada, a ako se sada ne osjećamo sretno, onda se trebamo potruditi mijenjati stvari. Želite nešto pokrenuti, neki posao ili hobi? Sad ga pokrenite. Želite se čuti s prijateljem ili prijateljicom? Sad ih nazovite.
Heroji su svuda oko nas, a mnogima ćete upravi vi biti heroj. Ja sam vašu knjigu shvatila kao osobni poziv na buđenje i došla mi je baš u trenutku kada sam osjećala ogromnu preopterećenost i zabrinutost zbog posla. Mnogima će knjiga pomoći da preispitaju svoju trenutnu situaciju i jasnije se odrede prema pravim životnim problemima… je li to ono što ste htjeli postići?
– Jako mi je drago što je to kod vas izazvala moja knjiga. I hvala vam što ste čitali i hvala svim budućim čitateljima, koji će, nadam se, također osjetiti isto. Prvenstveno sam želio da knjiga ljudima bude nešto što će ih, kada osjete potrebu, oraspoložiti, potaknuti na lijepe i pozitivne misli, inspirirati i motivirati. Onda sam primijetio da mnogi ljudi očito trebaju takve knjige jer se knjiga dobro čita. Na kraju da, to je ono što sam htio postići, ali se nisam previše nadao da ću to postići.
Moramo spomenuti vašu majku. Je li za vas ona jedan poseban heroj? Što je ono najvažnije što ste od nje naučili?
– Moja majka je sve! Ona mi je mama, prijatelj, liječnik, psiholog… Jako je teško reći ono najvažnije što sam naučio od nje i što i dalje učim. Izdvojit ću nekoliko stvari, a to je da budem pozitivan, da se borim i da se apsolutno nikad nikome u životu ne opravdavam.
Pričate nam o ljubavi prema majci – smatrate li da je ona najvažnija pokretačka sila od svih ostalih?
– Ona je prva i najvažnija pokretačka sila. Onda ostali dio obitelji. Pa istinski prijatelji koji imaju mjesto u mojem srcu. No, postoji još jedna važna sila koja me pokreće, a to su ljudi koji mi pružaju podršku i koji me prate na životnom putu – moji čitatelji i pratitelji!
Je li, u ovo vrijeme konfuzije, straha i brige, bitno što više progovarati o ljubavi?
– Vrijeme u kojem se nalazimo već duži period na sve nas utječe negativno – na nekog jače, na nekog slabije. Baš zato je sada najvažnije progovarati o ljubavi i zajedništvu. Naravno, bez ljubavi nema zajedništva i zato je ona tako bitna. Ona nam pomaže da ostanemo jaki i hrabri kako bismo mogli preživjeti loše trenutke. Socijalno smo distancirani jedni od drugih, i zbog toga se mnogi ljudi osjećaju usamljeno, napušteno i tužno. Zato je važno širiti ljubav, pogotovo sada. Moramo više misliti na ljude koje volimo i moramo im pokazivati da ih volimo, čak i kada ne možemo biti fizički uz njih.
Možemo živjeti ili možemo životariti – je li rutina ona najveća zamka u koju mnogi od nas upadnu? Što vama pomaže da preskočite taj osjećaj rutine?
– Možemo i živjeti i možemo životariti. Svakako mislim da bismo svi mi trebali živjeti jer imamo samo jedan život. No, opet sami odlučujemo o tome. Rutina je zamka, ali ponekad je i dobra. Zato ljudi najčešće upadnu u tu rutinu života jer često ne znaju kad je rutina dobra, a kada nije. Na primjer, rutina u kojoj svaki dan poslije posla trčite pola sata je dobra. Kao što ja svaki dan pišem i to je moja rutina koja mi pomaže da bolje pišem knjigu.
No, ako vam sve stvari u životu postanu rutinske radnje, npr. odlazak na posao, više od 8 sati rada pa sastanci, nedostatak vremena za činiti stvari koje vas opuštaju i tako svaki dan… Onda kažete sami sebi da ćete od idućeg tjedna drukčije, pa taj tjedan dođe s još više posla, a vi na kraju radite još i više. Ono što ja, primjerice, radim kad se zasitim svega jest to da uzmem predah. Udahnem duboko i zapitam se kako se osjećam sada, u ovom trenutku. Obično se osjećam dobro, ali ako ne onda nešto promijenim. Posvetim više vremena sebi i ljudima koje volim. Činim nešto što me usrećuje.
A kada ste vi napravili najveći iskorak iz svoje zone komfora?
– Možda najveći iskorak iz zone komfora je bio kada sam odlučio objaviti svoju prvu knjigu. Ponekad me i život natjerao da izađem iz zone komfora, što je isto na kraju bilo dobro za mene. Svakako treba izaći iz zone komfora jer najvjerojatnije nas samo taj mali korak dijeli od vlastitih snova. Budite hrabri zakoračiti u nepoznato jer ako ne probate nikada nećete znati što ste mogli dobiti ili postići.
Vaši prijatelji kažu da ste nasmijana i vesela osoba. No, sigurno, kao i svi mi, imate svojih loših trenutaka. Što vam tada pomaže?
– Naravno, imam i ja svojih loših dana. Uvijek kažem da u životu nije sve divno i krasno. Ponekad bude i teško i bolno. Kada nisam baš najbolje volje onda nastojim biti u miru. Ako ni tada baš ne prolazi, onda razgovaram s mamom, nekada pišem ili čitam.
Koliko su vam važna druženja s ljudima koji vas vole?
– To mi je jako važno i smatram da bi to svima trebalo biti važno. Trenuci provedeni u društvu onih koje volimo i koji vole nas je jedino što nam zauvijek ostaje. Ništa više.
Ako je vaš put motivirati druge, hoćete li ubrzo to činiti i na neki drugi način ili ćete se držati pisanja? Možda kroz neke live nastupe, radionice i slično?
– Za sada samo pišem knjige i na društvenim mrežama objavljujem svoje misli i citate, gdje me prati poveći broj ljudi na čemu sam jako zahvalan. Održao sam nekoliko govora na konferencijama, ali u smislu da bih ga ja napisao, a mama bi ga pročitala. Naime, teže govorim pa mi se zbog toga lakše pismeno izražavati. No, na svim govorima i promocijama sam do sada postigao ono što sam želio, a to je da sam pokrenuo nešto dobro u ljudima.
I za kraj, otkrijte nam što vas najviše čini sretnim?
– Trenuci s ljudima koje volim i koji me čine najbogatijim i najsretnijim čovjekom na svijetu!
Pročitaj i ovo:
- Ivana Jelinčić Atkinson: Moj život u Čileu
- Nataša Bahun: “Centar ‘Progovori autizam – širi ljubav’ je mjesto podrške za roditelje i djecu autiste”
- Beth Kempton: “Kako vidjeti ljepotu u nesavršenosti?”
Naturala Life br. 12
Pretplati se na tiskano izdanje časopisa Naturala Life ili na digitalnu verziju na platformi Magzter i uživaj u sadržajima koji inspiriraju i mijenjaju perspektivu.
Promaknula su ti prethodna izdanja časopisa Naturala Life i Naturala Health? Pročitaj ih online!
