I tako nam je prošao već gotovo cijeli prvi mjesec u toj novoj, dugoočekivanoj godini, u kojoj ćemo mi , kao, sve napraviti bolje i drugačije nego u protekloj. I nećemo ovaj put pripremati nikakav x-file s novogodišnjim odlukama, kao i obično, nego ćemo jednostavno s novim brojem godine raditi sve bolje jer iz nekog nepoznatog razloga to nismo činili proteklih dvanaest mjeseci, kao i onih dvanaest prije toga. Uvijek ista shema, uvijek iste fore, uvijek iste izlike.
Što nas toliko remeti u našem raspoređivanju vremena, odnosno, što to upravlja s nama da sve važno ostavljamo za poslije ili za idući tjedan, a „civilizacijski“ magneti tipa društvenih mreža nas neodoljivo vuku na akciju odmah i sad? Kakav to čudan odnos imamo prema vremenu danas, toliko užurbani i pretrpani, da ne kažem mozgoisprani, pa nam u raspored opet zanemarivo malo stane? Dogodine ćemo tražiti novi posao, idući mjesec ćemo započeti s trčanjem, od ponedjeljka idemo na dijetu – sve obično završi onako kao kod vječnih neženja koji će jedne subote uploviti u bračnu luku.
Zašto to što namjeravamo kozmetički ili kirurški popraviti u životu, whatever, ostavljamo za početak nove godine, novog tjedna, novog mjeseca – zašto to ne učinimo odmah? Jer će tada naše čakre biti pročišćene, mjesečeve mijene će se rasporediti onako kako treba ili će količina vlage u zraku biti optimalna za te planirane pothvate? Nemamo vremena ili nemamo hrabrosti? Nemamo pojma ili nemamo prioritete? Što nam to podsvijest poručuje?
Činjenica je da nas melje stroj obaveza koji nam je nametnuo razvoj društva i tehnologije, ali baš zato bi trebali to vrijeme bolje koristiti i ne odgađati ništa, a mi, umjesto da budemo sve jači i odlučniji uz sva ta silna tehnološka olakšanje i pomagala oko nas, mi se ukopavamo u rov na kauču i završavamo prvu liniju obrane s daljinskim u ruci ili laptopom u krilu, te odgađamo odluke za idući…hm.. za što? Možda za neki idući život, kao da nam ovaj ne pruža već sve mogućnosti. Prođe vrijeme. Dvadesete, tridesete, četrdesete, a mi se ukopali u pijesak, samo jedna ruka slobodna da se može služiti smartphoneom.
Je li nam pritisak društva postao prevelik, je li nam za vratom odmah neka krivnja pa podvijemo rep i povučemo se natrag u naš mali dio svemira? Komotnosti civilizacije napravili mekušce i beskičmenjake od nas, tresu nam se gaće pred svakim dekagramom odgovornosti koji nosi promjena, moramo se prvo odlogirati da bi započeli s nečim novim. Kako smo došli u tu jednosmjernu ulicu samozavaravanja, koliko dugo smo već parkirani u toj podzemnoj garaži lijenosti? Gdje nam je nestala odlučnost, borbenost, pa čak i racionalnost? Da smo malo više radili na sebi i osobnom rastu i razvoju, ne bi se doveli u tu situaciju, ali smo uglavnom svi radili najviše na svojoj fasadi pa sada nema snage ni podloge za sprovođenje odluka i promjena, jednostavno nismo jaki.
Nismo u stanju mijenjati se ni napredovati, a izgleda ponajmanje žrtvovati se – preudobno nam je u našoj stvarnosti, a ponajviše u našoj virtualnoj stvarnosti, a i mogao bi nam se dogoditi neuspjeh u sprovođenju te nove odluke, pa što ćemo onda, danas moramo svi u svemu biti uspješni da ne dospijemo na stup srama.
Onda najbolje da sve to još jednom odgodimo, da pomaknemo za idući tjedan.
