Dok se vozim kroz Lonjsko polje jednom uskom cestom koja spaja dva sela mojeg djetinjstva, razmišljam koliko me taj kraj usrećuje. Ne znam kako bih to riječima zapravo opisala… Kao da su bezbrojni djelići srca porazbacani po poljima, skriveni pod grmove šipka, zapleteni u paučine ili lebde naelektrizirani pod dalekovodima. Sigurna sam da ih nikako ne mogu sakupiti i da će zauvijek ostati tu. Iako je ta cesta slična milijunima drugih takvih puteva, za mene je ona posebna i nepogrešivo bih je prepoznala. Ili bi zapravo ona prepoznala mene? Koliko god daleko otišla od nje, uvijek ću tamo negdje pripadati. Bila bih previše sebična kad bih se ljutila što je još jedna moja prijateljica otišla iz Hrvatske. I od mene. I od svojih šumaraka. Sigurna sam da će pronaći sreću kud god išla jer je vrlo pametna i snalažljiva, ali se bojim da je i njeno srce ostalo razasuto u nebrojenim djelićima koje nije mogla spakirati u kartonsku kutiju.
Nije mogla spakirati i naše prijateljstvo. Beskrajne razgovore, svakidašnje jadikovke, školske priče dvije učiteljice, cijelu filozofiju o muževima, djeci, ručkovima, blendanju, šopingu… Sve je to otopljeno u našim "kavama". Ne baš onim klasičnim turskim kavama već čajevima i biljnim kavovinama. Ali to je skroz sporedno. Jer su nas te kave svakodnevno spajale i nismo se trovale kako kavom tako ni ogovaranjima. Držale smo se pozitive. Bile smo psihoanalitičarke jedna drugoj. Kod nas kava znači veliku toplu riječ: prijateljstvo.
Sad bi ona rekla da dramatiziram i da je sve isto. Ali nije… Samo sreća da su tu virtualne kave i mobiteli pa da se ne otopi i naše prijateljstvo. Pa su mi utjeha oblaci koji tako plove modrinom neba i utješno nas povezuju. Dugačak je to uvod u priču o kavi od cikorije, al’ dugo je i naše prijateljstvo.
A ta cikorija! Raste uz te prašnjave puteve i naginje se na samu cestu pa je i kotači često gaze. Valjda joj je dosadno ako nije u središtu zbivanja. Ne da se ona jer je žilava i čvrsta. Neočekivano debele stabljike koja naraste iz one proljetne salate slične maslačku. Vodopija joj je drugo ime, ne bez razloga. Vjerojatno popije više vode i od mene. Baš kao da se samo nebo otopilo u nježnom joj cvijetu. Tolike nijanse plave u samo jednom cvijetu. A pravilnih svilenih listića onako izrezbarenih pri vrhu latice – čisto savršenstvo. Bude ti žao kad se ubrzo zgužvaju pa ih zamjene drugi. Jedna je od rijetkih čija je modrina najintenzivnija ili rano ujutro ili pred sumrak. Baš kao da krade tu nebesko plavu boju i skriva ju noću u svojim laticama.
Od njenog korijena radi se kava. Takvu su kavu pili naši stari. To nije ona kava što se pije na popularnim špicama i mondenim kafićima. Tamo se pije nes, kave s okusima i umjetnim zaslađivačima, A ova kava od cikorije, osim što je zdrava za našu dušu ako je pijete s prijateljicom, obnavlja i krv te potiče rad jetre i žučnog mjehura. Dakle, cijeli organizam ima dobiti. Odlična je za detoksikaciju. Sadrži inulin, čitaj: pogodna za dijabetičare. Kava, a nije na crnoj listi. Još ne izaziva ni ovisnost. Pa vi vidite kakav vam je okus. Naravno, za one koji bi sve odmah postoji i instant varijanta pa nema kuhanja.
A postoje i druge biljne kave slične cikoriji: ječmena kava, kava od žira, mješavine… Mislim da ih ima popriličan broj pa tako i raznih okusa. Ako već pijemo kavu, bolje je popiti neku takvu. Isprobajte i ne budite rob navikama. Budite slobodni. Učvrstite svoje korijenje poput cikorije, ali bar cvjetovima svakodnevno sanjajte nebesko plavetnilo. Živite svaki trenutak prije no što se cvjetovi izgužvaju. Pijte što želite, ali uvijek u društvu prijatelja jer onda se gorčina pretvara u slatku tečnost. Onda se vodopija uvlači u vaše srce i puni ga srećom, prijateljstvom. A dok ne gledate, zaneseni u razgovore ukrade vam komadić i otopi ga u svom crnilu.