Iako ga javnost najviše percipira kao jednog od eksperata za odnose u ‘Braku na prvu’, Boris Blažinić je prvenstveno profesor, sudski vještak za psihologiju i autor Total Balance Management© metode kojom se ‘brišu’ negativne emocije i mentalne blokade. Osim toga, autor je i Mindware™ psihoprofiliranja, modela osobnosti koji vas smješta u jednu od devet jedinstvenih osobnosti prema kojima se svi mi razlikujemo, mislimo, osjećamo i djelujemo.
Na razgovor me ponukala njegova smirenost, empatičnost, ali i odlučnost koju pokazuje kao ekspert u emisiji ‘Brak na prvu’, i ako sam imala spremna pitanja za njega, ništa me nije moglo pripremiti za kratko iskustvo psihoprofiliranja moje osobnosti na koje sam pristala čim mi je to predložio. ‘Pročitao’ me kao otvorenu knjigu dok smo ispijali jutarnju kavicu, u prostoru Centra za razvoj osobnosti koji se nalazi u neposrednoj blizini hrvatske dalekovidnice, zgrade HRT-a.
I budući da se poprilično dobro poznajem, mogla sam samo kimati glavom i potvrđivati njegove riječi dok mi je, nakon samo dvije minute upoznavanja, pričao o tome kako me ljudi percipiraju, a kakva sam zaista iznutra, kako obrađujem vlastite emocije, koje su mi snage, a koje slabosti i na čemu bih trebala poraditi. Kaže kako može ‘pročitati’ osobu u manje-više pet minuta i to zahvaljujući svom znanju i iskustvu te da u svom radu koristi isključivo znanstvene metode.
Pa iako bi vam se od njegovih diploma i referenci moglo malo zavrtjeti u glavi, shvatit ćete ubrzo da je preko puta vas je čovjek koji je istinski sretan kada može pomoći drugima da se riješe negativnih emocija i blokada, da žive jednim sretnijim i ispunjenijim životom. Jer, kako i sam kaže, njegova je misija da bude sretan, ali i da druge učini sretnima. A čini mi se da smo, u ovo vrijeme korone i interneta, zaboravili kako osjećati sreću.
„Različiti smo“, kaže Boris, „nekoga od nas pokreće to da osjeća radost, drugoga da je uspješan, trećega da se osjeća svoj, a četvrtoga da ima svoj mir… No, ono što nas spaja jest to da svi tražimo osjećaj ljubavi, u sebi i oko sebe.“ Pa smo upravo s tom temom i započeli razgovor.
U javnosti ste najviše prepoznati kao ekspert za odnose u ‘Braku na prvu’, pa krenimo s jednim laganim pitanjem – što je za vas ljubav?
– Ovako ću reći: ljubav isto osjećamo, ali različito pokazujemo i različito definiramo. Za svakog je ljubav nešto drugo. Generalno, ako govorimo o romantičnoj ljubavi, ona se sastoji od tri sastojka: jedno je nagon i seksualna potreba koja nas pokreće. Smjer nam daje radost – osjećaj radosti što se vidimo i čujemo s nekime. A za održivost ljubavi bitno je podudaranje karaktera, poštovanje, različitost, razumijevanje različitosti te voljenje autentičnosti druge osobe. Lako je voljeti nekoga zbog dobrih stvari, no kada voliš i nečije slabosti – to je ljubav.
Biste li onda rekli da je ljubav laka i jednostavna, a da su odnosi teški? Što to čini odnose tako teškima?
– Nitko nas, nažalost, ne uči ljubavi i nitko nas ne uči kako biti roditelj, to ne učimo u školi. Ima jedna dobra izreka koja kaže da ljude treba odgajati od rođenja njihovih roditelja. Jer tim je roditeljima trebala ljubav da bi uopće mogli biti roditelji. Život je, zapravo, kao jedan veliki ljubavni supermarket.
Ulazimo u njega zbog svojih potreba, ali kupujemo, nažalost, najčešće ono što je odraz naših želja. Ili dojma. Zovem to ljubavnim konzumerizmom. Zbog nedostatka vremena ‘kupujemo’ brzo i to najčešće na temelju dojma, pakunga… sve je to vrlo površno i plitko. Zaslijepljeni smo ‘akcijama’ i provlačimo ’emocionalnu kreditnu karticu’. I najčešće na kraju shvaćamo da uopće nismo dobili ono što smo platili. A onda tek rijetki shvate da nije problem u ‘proizvodu’ već u tome što nisu čitali sitna slova na ‘deklaraciji’.
Zapravo, vi kao stručnjak pomažete ljudima da pročitaju ta sitna slova na ‘deklaraciji’?
– Da, pomažem im pročitati i sebe i partnera, pomažem im da prepoznaju, razgovaraju i razumiju. Jer ako ti ne znaš što želiš, kako to može prepoznati i shvatiti neka druga osoba?
S obzirom na to da ste me, na početku našeg razgovora, zaprepastili brzinom kojom ste me ‘pročitali’, moram vas pitati koliko vam treba da ‘pročitate’ neku osobu?
– Otprilike pet minuta. Ugrubo.
A jeste li se vi sami ikada razočarali, u nekim privatnim odnosima?
– Da, jesam. Naravno. Nitko nije savršen. Zato je dobro ‘triput mjeriti i jednom rezati’ i jednostavno provjeriti stvari. Stvari su složene jer se mi ponašamo drugačije kada smo u stresu i kada osjećamo sigurnost. Nikada ne možeš do kraja garantirati kako će netko reagirati.
Možemo li, uopće, pronaći cjelovitu osobu ako mi sami nismo cjeloviti?
– Svi smo ranjeni i velik broj ljudi bira partnere po ranama i po tome čiji se demoni najbolje igraju s našim demonima. Zapravo, svi smo mi ovisnici o dobrim osjećajima i tražimo ‘dilera’ dobrog osjećaja. Previše često očekujemo, a ne komuniciramo, a to očekivanje može biti svjesno i podsvjesno. To očekivanje vodi u razočaranje, razočaranje u povredu, povreda u frustraciju te se stvara kanta za emocionalno smeće, a to se prelijeva kroz bijes, sukob, svađu ili kroz tugu. Ljudi se povlače ili napadaju, a u podlozi svega toga je strah.
Biramo li partnere najčešće prema nekim poznatim obrascima? Prema onome na što smo navikli gledati kad smo odrastali? Mislim tu na naše najbliže uzore, na majke i očeve…
– Biramo prema emocijama. Shakespeare je rekao da je ‘Život teatar, a mi samo glumci’, a zapravo svatko od nas snima životni film određenog žanra. Tako netko snima dramu i stvara sve uvjete za izvedbu drame. A da biste mogli režirati dramu, morate naći takve glumce i adekvatno pripremiti pozornicu. Netko snima ratne filmove. Netko pustolovne. To je jako interesantno, a mi nismo ni svjesni koliko smo programirani i koliko se ponašamo u skladu s automatizmom. Svjesnost je ta koja čini razliku.
Biste li onda rekli da našim postupcima najviše upravlja naša podsvijest i možemo li tu svoju podsvijest, uopće, promijeniti?
– Da, njima upravlja podsvijest. Za promijeniti podsvijest treba biti hrabar i pogledati se u ogledalo života te prepoznati neke istine. Jer, što nas najviše može povrijediti? To su istine koje sami sebi ne želimo ili ne možemo priznati. I onda koristimo različite obrambene mehanizme da se zaštitimo, a vrlo često su ti obrambeni mehanizmi poprilično infantilni.
Čini mi se da je to jedan od najvećih kamena spoticanja u odnosima to što nismo u stanju pravilno interpretirati tuđe emocije…
– Na radionicama koje održavam odaberem troje ljudi i kažem im da se sjete neke situacije kada su bili tužni, ljuti i ponosni te da se stanu pred publiku, da im ništa ne govore već da publika procijeni kako se oni osjećaju. I dogodi se nevjerojatna stvar – neki od njih uopće nisu u stanju pokazati određenu emociju, a s druge strane publika krivo procijeni pa zamijeni, recimo, tugu za ljutnju.
Zapravo, ne reagiramo na istinu, već na doživljaj. Na dojam. Mi živimo u svijetu dojmova i zato je ključno razumjeti samoga sebi i znati iskomunicirati svoju emociju. Mislimo da će netko pročitati naše misli i osjećaje, ali ni sami ih ne razumijemo – pa kako onda očekivati od drugih da će te moći pročitati?
Možemo li onda reći da su emocije te koje nam omogućuju da lakše prepoznamo to što treba promijeniti?
– Emocije su poput znakova na cesti i ako ne znaš prepoznati i razumjeti te znakove, možeš stradati. Emocije su, zapravo, poput crvene lampice koja nam govori: ‘Trebaš promijeniti ulje, vrijeme je za servis!’ Svaka emocija šalje drugu poruku. I ono što je važno je emocionalno opismeniti našu djecu jer u školama se najviše bavimo dječjim umom, ali ne dječjim emocijama. Smatram da je razvoj emocionalne inteligencije vrlo važan. Nedostaje nam ta emocionalna inteligencija kako bismo mogli prepoznati osjećaje kod drugih i artikulirati svoje osjećaje.
Mogu li se promijeniti baš sva negativna emotivna stanja? Možemo li se zaista i do kraja riješiti tuge, razočaranja, ljutnje, bijesa, straha…?
– Freud bi rekao da živimo u vrijeme Tanatosa, nagona ka smrti, za razliku od Erosa, nagona ka životu. I, nažalost, sve više smo destruktivni, samodestruktivni, i sve više ljudi rade od sebe tu kantu za emocionalno smeće. I u principu, kada se ta kanta napuni, ona curi kroz bijes – na van. A kroz tugu – prema unutra. Zato imamo tu poplavu psihosomatskih bolesti koje nisu ništa drugo do vrisak tijela koje kaže: ‘Promijeni nešto!’
Osim psihosomatskih bolesti, pogotovo anksioznosti i depresije – govori li nam tijelo i u nekim drugim situacijama da moramo promijeniti nešto?
– Evo, recimo, multipla skleroza, kardiovaskularne bolesti, autoimune bolesti… sve su to vriskovi tijela da nešto treba promijeniti.
Vi kažete da se zbog emotivnih povreda i trauma često osjećamo kao da smo ‘zaleđeni u vremenu’ – možemo li se ‘odlediti’ sami ili nam ipak treba neka pomoć izvana? U tu svrhu razvili ste Total Balance Metodu – o čemu se točno radi?
– Ova psihoneurološka metoda, na koju sam iznimno ponosan, služi za rješavanje emocionalnih i mentalnih blokada te smo jedini u Europi koji naplaćujemo tretman po rezultatu. Doslovce, bilo koje emocionalno stanje u kojem je osoba blokirana se može riješiti u samo sat vremena. Za izvođenje tretmana moram saznati o kojoj se emociji radi, što je okidač, koji je intenzitet emocije, što osoba u tom trenutku pomisli i kako se ponaša.
Nakon tretmana mijenja se emocija, senzacija u tijelu, stav, doživljaj i reakcija i to jednostavno ostane trajno. Na isti se način mogu riješiti i mentalne blokade, depresija, anksiozni poremećaj, fobije…
Iako smo započeli razgovor s ljubavnim odnosima, možemo li reći da se obrasci koje imamo ‘utisnute’ u svojoj podsvijesti precrtavaju i na sva ostala područja života – novac, karijeru, zdravlje i tako dalje.
– Apsolutno točno. Pritom je interesantno da netko može biti pobjednik u poslu, a gubitnik u ljubavi. Ili obrnuto.
Što za vas točno znači pobjednik, odnosno gubitnik?
– Eric Bann je rekao da postoje tri scenarija i da su ljudi pobjednici, gubitnici ili remi-igrači na nekom području. U principu, pobjednik je osoba koja zna što želi i zna kako to može ostvariti. Pobjednik je osoba koja, čak ako i ne dobije, zna što će učiniti dalje. Za razliku od gubitnika – gubitnik ima samo jednu opciju, a to je da ‘karta’ rizično i ne zna što će dalje ako ne dobije partiju. Remi-igrač je niti pobjednik niti gubitnik, njemu se stvari naprosto događaju.
Jesu li, prema vašoj procjeni, ljudi danas generalno sretni ili generalno nesretni i zašto?
– To je jako interesantno pitanje i ovisi o dosta stvari. Istraživanje kaže da nismo baš previsoko na toj ljestvici sretnih ljudi. Puno sam putovao, živio sam u Americi, studirao sam u Japanu, radio u Francuskoj, Siriji… i, zapravo, shvatio da svaka kultura ima neke svoje kriterije po kojima procjenjuje sreću. Zapadni svijet pokreću dvije stvari – strah i pohlepa. Istočnjaci imaju druge kriterije ispunjenja i zadovoljstva.
Je li sreća onda nekakav osobni dojam?
– Mi dajemo značenje stvarima i ljudima oko sebe i ovisno o našim naočalama – doživjet ćemo neku situaciju pozitivno ili negativno. Zapravo, treba reći da je optimizam ili pozitivizam jednako loš kao i pesimizam.
Zaista?
– Da, jer optimista vidi samo ljepotu ruže, ali ne vidi trnje. Imperativ bi bio postati pozitivni realista, biti svjestan i jednog i drugog, ali izabrati i tražiti u svemu pozitivne stvari.
Što mislite, možemo li imati baš sve – i dobru vezu, zdravlje, sjajnu karijeru, novac, dobre odnose… i što nas najčešće sprječava da to ostvarimo?
– Svi smo mi neobrađeni kamen i klesari svojih vlastitih života, a sve to je jedan stalni proces. Teško da ćemo dostići ideal, ali ipak možemo postati najbolja varijanta samoga sebe.
Kakvi ste inače po prirodi?
– Inače sam vrlo spontana i vesela osoba, pravi hedonist.
Isključi li se ikada psiholog u vama? Ode li on ikada na godišnji odmor i pusti li vas da se malo odmorite?
– Volim se opustiti, no taj moj unutrašnji detektor je uvijek upaljen i javlja mi kada na nešto treba obratiti pozornost.
Za kraj, što za vas predstavlja jedan dobar i ispunjen život?
– Pa jednostavno je. Svaka osoba ima svoj set vrijednosti i kada su tvoje potrebe zadovoljene i tvoje vrijednosti ostvarene – tada vodiš ispunjen život. Različiti smo i tu uopće nema pravila. Poanta je znati što želiš i razlikovati što je pod tvojom kontrolom, a što nije.
Ako se fokusiraš na to da si ‘Ti sam jedini kutak Svemira koji možeš promijeniti’ i ako se fokusiraš na to i budeš u miru sa samim sobom – mijenja se stvarnost. Tada možeš sve, a ne moraš ništa. Tada si okej sa samim sobom i sa svima ostalima.
A što vas osobno ispunjava?
– To da budem sretan i činim druge ljude sretnima. Ako se vratim na Shakespearea i na onu njegovu izreku da smo mi svi glumci u životnom teatru – onda je moja misija da pomognem ljudima da budu scenaristi, redatelji i producenti svog života te da snime takav film da na kraju predstave, kada se zastor spusti, a kokice su sve pojedene –zaplješću sami sebi i samome sebi daju Oscara.
Pročitaj i ovo:
- Tajana Ninković, mag. psych.: “I dalje je prisutna stigma oko traženja psihološke pomoći”
- Tara Beata: “Pomoću art terapije svoj um možete učiniti ugodnijim mjestom za život”
- Grof Darkula: “Često spominjemo ‘tabu teme’ jer se razgovor oko njih odavno trebao normalizirati”
Naturala Life br. 14
Pretplati se na tiskano izdanje časopisa Naturala Life ili ga kupi na odabranim prodajnim mjestima i uživaj u sadržajima koji inspiriraju i mijenjaju perspektivu. Online izdanje čitaj besplatno na servisu Issuu.
Promaknula su ti prethodna izdanja časopisa Naturala Life i Naturala Health? Pročitaj ih online!
