Duboko sam u šumi na Velebitu. Noć je.
Sjedim uz svjetlost svijeće u drvenoj kućici.
Oko mene je visoka crnogorica koja kroz svoje tamnozelene grane ne propušta čak ni svjetlost mjeseca. Mrak je dubok, mek i sveobuhvatan. Miris crnogorice i hladne vlage rane jeseni.
Potpuno sam sama na desetine kilometara uokolo.
Sretna sam i neizmjerno guštam u zvukovima šume noću. Maloprije sam bila vani bolje oslušnuti glasanje životinja i sjetila se one narodne „ne vidjeti prst pred nosom“. U pokušaju da vidim taj prst u par navrata sam se lupila po nosu ali i očima, zaista se ne vidi baš ništa.
Najavili su oluju, jako joj se veselim. Volim oluje, vjetrove i iskazivanje snage i moći Prirode.
Volim se osjetiti dio nje, Prirode.
Volim se osjetiti pokorno pred Njom, Njenom snagom…
Zvuk šume noću je predivan…
Toliko sličan a toliko različit od zvuka šume danju.
Premalo dajemo pažnju na zvuk.
Premalo dajemo pažnju njegovim vibracijama koje čuli – ne čuli, htjeli – ne htjeli, prolaze kroz/unutar nas.
Zvuk zanemarujemo do te mjere da više ne umijemo ušima slušati, razaznavati…
Ako otvorimo uši i zatvorimo oči otvara se pred nama jedan potpuno novi svijet.
Nakon početnog straha dolazimo u polje povjerenja u sebe, u novu multidimenzionalnu stvarnost… Pojačavaju se doživljaji nepoznatog, onog što je tek u naznakama, onog što tek slutimo, a vremenom i i onog što intuitivno osjećamo kroz sve jaču intuitivnu stvarnost…
Oči i uši su primaran duo percepcije današnjeg doba…
U šarenim bljeskovima dana oči su preuzele doživljaj svijeta oko nas….
Nasuprot ušima i njihovom razotkrivanju onog unutarnjeg, podsvjesnog, onog što filtriramo kroz prizmu naših strahova… oči vide ono „činjenično“ „uokolo“ nas.
Kada zanemarujemo ono suptilno, ušno…. ono „činjenično“ nas udara, udara u oči…
Kod upale očiju pitamo se što to „tako očito“ ne želimo vidjeti?
Vidac, vidova trava (Euphrasia rostkoviana) je biljka koja se u prošlosti koristila za razne tegobe. Beremo ju u ovo doba, u kasno ljeto / ranu jesen, u doba cvatnje. Osušimo ju i pripravljamo kao čaj, infuz koji ćemo koristiti u obliku obloga. Vidac se primarno tradicionalno koristi za upaljene oči, konjuktivitise, keratitise, suzenje očiju. Mene je jednom spasio od jakog konjunktivitisa. Vidac djeluje protuupalno a tradicionalno je na glasu da jača vid i čisti oči (i u doslovnom i prenesenom smislu).
Krenite na livade i potražite vidovu travu. Gledajte nisko u travi, to je sitna biljka od 10-15 cm, čiji cvijet podsjeća na oko sa trepavicama, lako ćete ga prepoznati….
A ako vidac i ne nađete, zelenilo prirode će vam odmoriti oči, relaksirati vas i napuniti energijom.
A onda zatvorite oči i otvorite uši…
Učite se gledati ušima…
Možda čak ušima prije ugledate vidac u travi …
