Dejan Nemčić, profesor geografije u zagrebačkoj OŠ Ive Andrića, jedan je od nastavnika koji već godinama pokušavaju pokazati kako škola ne mora (o)stati između četiri zida učionice. Njegov rad prepoznat je i izvan Hrvatske – dvaput je proglašen učiteljem godine na svjetskoj razini, a kroz brojne obrazovne i humanitarne projekte nastoji učenicima približiti svijet i pokazati im da učenje može biti iskustvo, a ne samo usvajanje činjenica.
U razgovoru za Naturalu Dejan Nemčić govori o tome kako se današnje generacije razlikuju od prethodnih, zašto nije dovoljno djecu proglasiti ‘nezainteresiranom’ zbog mobitela i društvenih mreža, ali i što učitelji mogu ponuditi u vremenu u kojem umjetna inteligencija gotovo trenutačno daje odgovore na njihova pitanja. Govori i o ocjenama, autoritetu nastavnika, odnosu roditelja i škole te o onome što smatra najvažnijom zadaćom obrazovanja – odgojiti mlade ljude koji imaju znanje, ali i empatiju.
Početak nove školske godine prilično je stresan i za djecu i za roditelje. No rijetko pitamo kako ga doživljavaju nastavnici. Što za vas osobno znači početak nove školske godine i kako se pripremate za prvi susret s učenicima?
Često se na početku školske godine provlači riječ stres. Ipak taj početak ne bi nazvao stresom, i time taj dan okrenuo na negativističku stranu. Više je to neki poseban adrenalin, uzbuđenje i neizvjesnost pred novim poglavljem u našim životima. Posebno je tako za one koji tek kreću u školu, naše prvašiće, kojima se odjednom otvara jedan potpuno novi svijet. Ali ne pripremaju se samo učenici. Veliku pripremu prolaze i učitelji. Vjerujem da svaki učitelj na početku nove školske godine razmišlja kako biti bolji nego prethodne godine, što može unaprijediti, što promijeniti i što možda napraviti drugačije. Mislim da je jako važno slušati i glas učenika. Oni nam često vrlo iskreno kažu što im je bilo dobro, a što bi trebalo promijeniti.
Ako želimo biti bolji učitelji, moramo biti spremni i mi učiti od njih. Naravno, početak godine donosi i puno administracije, papira, rasporeda, udžbenika i svih onih organizacijskih stvari koje se možda izvana ni ne vide. Ali meni je uvijek najzanimljiviji onaj prvi susret s učenicima nakon ljetnih praznika. Nevjerojatno je koliko se djeca u samo nekoliko mjeseci promijene. Neki toliko narastu da ih je teško na prvu prepoznati, neki odjednom djeluju mnogo ozbiljnije i zrelije. I tada zapravo shvatite koliko brzo odrastaju pred našim očima. Zato za mene početak školske godine nije samo povratak u učionicu. To je novi početak i za učenike i za nas učitelje. Nova prilika da nešto napravimo bolje, da nešto naučimo jedni od drugih i da zajedno ispišemo još jedno poglavlje njihova odrastanja.
Kada nakon ljetne stanke ponovno stanete pred učenike, primjećujete li koliko se djeca mijenjaju iz generacije u generaciju? Što je ono što vas danas kod njih najviše iznenađuje – i možda brine?
To zapravo primijetim već prvog dana kada se nakon ljetnih praznika ponovno susretnemo. Kao što sam već rekao, nevjerojatno je koliko se djeca promijene u samo nekoliko mjeseci. Neki fizički toliko izrastu da ih na prvi pogled gotovo ne prepoznam, ali još su zanimljivije one promjene koje se događaju iznutra. A kada govorimo o generacijama, onda se one svakako mijenjaju. Djeca danas odrastaju u jednom potpuno drugačijem svijetu nego djeca prije deset ili petnaest godina. Sve im je brzo, sve im je dostupno odmah, informacije dobivaju u nekoliko sekundi, stalno su izloženi sadržajima, društvenim mrežama, uspoređivanju s drugima.
I mislim da mi odrasli ponekad uopće nismo svjesni koliko je njihov svijet zapravo zahtjevan. Ono što me kod njih pozitivno iznenađuje jest da su sve više otvoreniji. Spremniji su govoriti o svojim osjećajima, problemima, nepravdama, žele sudjelovati, žele da ih se pita za mišljenje. I to smatram velikom vrijednošću. Zato uvijek govorim da moramo slušati glas učenika. Ne možemo očekivati da škola ide naprijed ako stalno samo mi odrasli govorimo, a djeca šute. Ono što me, s druge strane, brine jest koliko im ponekad nedostaje koncentracije, strpljenja i običnog razgovora. Kao da smo svi zajedno postali naviknuti na to da sve mora biti odmah. Vidim i koliko im je važno prihvaćanje drugih, koliko ih pogađa uspoređivanje i nepravda te koliko često svoju vrijednost mjere kroz nešto što vide na ekranu. Tu škola ima ogromnu odgovornost.
Često slušamo upravo to kako današnja djeca imaju sve kraću pažnju, da ih je teško zainteresirati te da su mobiteli i društvene mreže postali veliki konkurenti školi. Jesmo li prebrzo zaključili da je problem samo u djeci ili se i škola mora zapitati koliko se sama prilagodila svijetu u kojem djeca danas odrastaju?
Mislim da je najlakše reći da su djeca danas drugačija, da nemaju pažnje, da ih ništa ne zanima i da su za sve krivi mobiteli i društvene mreže. Ali to bi bilo prejednostavno. Djeca nisu birala svijet u kojem odrastaju. Mi odrasli smo taj svijet stvorili i zato se i mi moramo zapitati koliko smo se njemu prilagodili. Naravno da primjećujem da je pažnja učenika danas drugačija. Navikli su na brzu izmjenu sadržaja, na sliku, video, informaciju koja dolazi odmah. Ali vrlo često vidim i nešto drugo – kada im ponudite sadržaj koji ih stvarno dotakne, kada ih uključite, kada im pokažete zašto je nešto važno za njihov život, njihova pažnja itekako postoji. Zato ne volim rečenicu da današnju djecu ništa ne zanima. Zanima ih, samo možda ne na isti način kao prije dvadeset godina. Tu se i škola mora mijenjati. Ne mislim da trebamo odbaciti knjigu, znanje, disciplinu ili ozbiljan rad. Upravo suprotno. Ali način na koji do tog znanja dolazimo mora biti bliži vremenu u kojem djeca žive.
Ako ja kao profesor geografije mogu učenicima uživo dovesti čovjeka s drugog kontinenta, povezati nastavnu temu s nečijim životnim iskustvom ili ih odvesti izvan učionice, onda više nemam opravdanje da svaki sat izgleda potpuno isto. Mobitel također nije samo neprijatelj. On može biti problem ako njime ne znamo upravljati, ali može biti i odličan alat za učenje. Mislim da je naš zadatak djecu naučiti kada tehnologija služi njima, a kada oni počinju služiti tehnologiji. I možda je najvažnije da škola ne pokušava pobijediti TikTok ili Instagram njihovim pravilima. Škola ima nešto što nijedna društvena mreža nema – živog čovjeka ispred djeteta. Učitelja koji može pogledati učenika u oči, prepoznati njegovu znatiželju, potaknuti pitanje i pokazati mu da znanje nije nešto što se uči samo za ocjenu. Djeca se jesu promijenila. Ali ako se promijenio cijeli svijet, onda se i mi učitelji moramo stalno pitati jesmo li se dovoljno promijenili s njim.
U sve to neizbježno ulazi i umjetna inteligencija. Ako učenik danas gotovo svaki odgovor može dobiti u nekoliko sekundi, što je onda ono najvažnije što mu učitelj može dati, a nijedna tehnologija ne može zamijeniti?
Umjetna inteligencija će sigurno promijeniti obrazovanje, zapravo već ga mijenja. I mislim da nema smisla od toga bježati niti djeci govoriti da je ne koriste. Ona je tu i bit će sve prisutnija. Naš zadatak je naučiti ih kako je koristiti pametno, odgovorno i s mjerom. Ako učenik danas odgovor na gotovo svako pitanje može dobiti u nekoliko sekundi, onda se i mi učitelji moramo zapitati što je zapravo naša najveća vrijednost. Mislim da učitelj više nije samo izvor informacije, jer informacije su danas svuda oko nas. Naša vrijednost je u tome da učenika naučimo postaviti pravo pitanje, povezati informacije, razlikovati važno od nevažnog, prepoznati što je istina, a što nije, razviti kritičko mišljenje i na kraju znati što s tim znanjem napraviti. Ali postoji nešto još važnije što nijedna tehnologija ne može zamijeniti – ljudski odnos.
Umjetna inteligencija može učeniku objasniti geografsku pojavu, napisati sažetak ili pomoći riješiti zadatak, ali ne može primijetiti onaj trenutak kada dijete uđe u učionicu i nije dobro. Ne može ga pogledati u oči i osjetiti da se nešto dogodilo. Ne može ga iskreno zagrliti, ohrabriti nakon neuspjeha, vjerovati u njega onda kada možda ni ono samo više ne vjeruje u sebe. To je po meni najveća snaga učitelja. Zato često kažem da budućnost obrazovanja neće ovisiti samo o tome koliko ćemo dobro koristiti umjetnu inteligenciju, nego koliko ćemo uz svu tu tehnologiju uspjeti sačuvati čovjeka.
Često kažem da je sustav posložen kako je posložen, ali svaki učitelj mora biti svjestan da je upravo on jedna mala reforma u svom razredu. On je taj koji može nešto mijenjati, koji može napraviti razliku i koji je na neki način prozor kroz koji učenici gledaju prema svojoj budućnosti i prema svijetu. Mislim da smo još uvijek previše usmjereni na ocjene i prosjek, a premalo na stvarni napredak djeteta. Svake godine u lipnju jedna od glavnih tema postane prosjek ocjena – 4,4, 4,5, 4,7… Kao da smo cijelu jednu školsku godinu, sav trud, napredak, padove, uspjehe, kreativnost i osobnost jednog djeteta na kraju sveli na nekoliko decimala. A dijete je puno više od decimalnog broja.
Možda ne bi bila loša ideja ozbiljno razmišljati i o tome da barem u prvim godinama školovanja, primjerice do petog razreda, klasične brojčane ocjene zamijenimo nekim kvalitetnijim oblikom opisnog praćenja koje bi puno bolje pokazalo gdje je dijete napredovalo, u čemu je dobro, gdje mu treba pomoć i koji su njegovi stvarni potencijali. Jer upravo tu često nastane i nepravda. Imate učenika koji je u drugom polugodištu napravio ogroman napredak, sazrio, počeo raditi, pokazao znanje i trud, ali mu aritmetička sredina i dalje vuče rezultat prema dolje zbog ocjena s početka godine. Učitelj najbolje poznaje svog učenika i ono što je bitno naglasiti zaključna ocjena ne mora biti puka aritmetička sredina.
Jedna od tema o kojima se posljednjih godina puno govori jest autoritet nastavnika. Mnogi smatraju da su nastavnici izgubili dio poštovanja koje su nekada imali. Je li za vas problem u tome što je autoritet učitelja stvarno oslabljen ili smo možda samo promijenili način na koji se autoritet gradi?
Mislim da je definitivno došlo do promjene u statusu, autoritetu i ugledu učitelja i od toga ne treba bježati. Nekada je samim time što ste bili učitelj postojao određeni autoritet koji vam je društvo unaprijed davalo. Danas je drugačije. Autoritet se mora graditi. Ali ne mislim da se autoritet gradi strahom, povišenim tonom ili time da učenik šuti samo zato što ste vi nastavnik. Pravi autoritet gradi se osjećajem da vam je do učenika stvarno stalo. Da želite da uspije, da nešto nauči, da napreduje i da budete tu kada mu nije lako.
Djeca jako dobro osjećaju emociju. Možete vi govoriti što god želite, ali učenik vrlo brzo prepozna je li vam do njega stvarno stalo ili samo odrađujete sat. Kada jednom shvati da ispred sebe ima učitelja koji mu želi dobro, tada se stvara nevjerojatno poštovanje. Ne zato što vas se boji, nego zato što vam vjeruje. Upravo sam tako godinama gradio odnos sa svojim učenicima. To ne nastaje preko noći. Gradi se svakim razgovorom, svakim obećanjem koje ispunite, svakim trenutkom kada stanete iza učenika, ali i svakim trenutkom kada mu jasno kažete da nešto nije u redu. Jer imati dobar odnos s učenicima ne znači da nema granica. Upravo suprotno – djeca trebaju granice, ali moraju znati da iza tih granica postoji poštovanje i dobra namjera. I taj autoritet treba stalno čuvati, jer ono što ste gradili godinama možete izgubiti u nekoliko sekundi. Jednom nepravednom odlukom, ponižavanjem učenika pred razredom ili trenutkom kada dijete osjeti da ga niste čuli. Posebno je to važno kod mladih ljudi. Oni možda neće uvijek zapamtiti sve što smo ih učili, ali će jako dobro zapamtiti kako su se uz nas osjećali. Zato mislim da autoritet učitelja nije nestao. Samo se danas više ne podrazumijeva. Mora se zaslužiti – odnosom, dosljednošću, pravednošću i osjećajem da je učeniku jasno: ovaj čovjek želi da ja uspijem.
Odgovornost ipak nije samo na učenicima i roditeljima. Odnos nastavnika, djece i roditelja danas se čini vrlo složenim: roditelji ponekad smatraju da ih škola ne sluša, nastavnici osjećaju da im se zadire u profesionalni prostor, a djeca se nalaze između ‘dvije vatre’. Gdje je, po vama, nestalo povjerenje i što bi svaka od te tri strane trebala promijeniti?
Tu se uvijek vraćamo na onaj famozni trokut: učenik, roditelj i škola. Kada taj trokut funkcionira, onda uglavnom funkcionira sve. Kada jedna njegova strana pukne, vrlo brzo počinju problemi. Mislim da je ključ svega povjerenje. Roditelj mora vjerovati učitelju da njegovu djetetu želi dobro. Učitelj mora poštovati roditelja i biti spreman čuti njegovu zabrinutost, a učenik mora osjećati da odrasli oko njega surađuju, a ne da se međusobno bore preko njegovih leđa. Problem nastaje kada odmah krenemo iz pozicije nepovjerenja. Kada roditelj unaprijed misli da je učitelj nepravedan, učitelj svako pitanje roditelja doživi kao napad na svoju stručnost, a dijete vrlo brzo shvati da se nalazi između dvije strane. Tada zapravo svi gubimo, a najviše dijete. Naravno da roditelji trebaju pitati, razgovarati, zauzeti se za svoje dijete kada smatraju da nešto nije u redu. Ali isto tako moraju dopustiti djetetu da ponekad pogriješi, dobije lošu ocjenu, snosi posljedicu i samo riješi neki problem.
Ako mi odrasli uklonimo svaku prepreku prije nego što dijete do nje dođe, nismo mu pomogli da odraste. S druge strane, ni škola ne smije roditelju poručivati: “Mi znamo najbolje, nemate se što miješati.” Roditelj poznaje svoje dijete na jedan način, a učitelj ga vidi u potpuno drugačijem okruženju, među vršnjacima, u radu, uspjehu i neuspjehu. Tek kada spojimo ta dva pogleda možemo dobiti pravu sliku djeteta. A jako je važno i da pred djecom ne rušimo jedni drugima autoritet. Ako roditelj kod kuće stalno govori protiv učitelja ili učitelj pred učenikom omalovažava roditelja, što smo tada napravili? Djetetu smo poručili da ne treba vjerovati ni jednima ni drugima. Zato mislim da nam ne trebaju dvije strane, škola protiv roditelja ili roditelji protiv škole. Treba nam ista strana – strana djeteta. Ne moramo se uvijek slagati. Možemo imati različita mišljenja, možemo razgovarati i raspravljati, ali na kraju bi pitanje svih nas trebalo biti isto: što je u ovom trenutku najbolje za ovo dijete? Kada roditelj osjeti da učitelju iskreno znači uspjeh njegova djeteta, a učitelj osjeti da roditelj u njemu vidi partnera, a ne protivnika, tada se povjerenje vraća. A kada odrasli vjeruju jedni drugima, dijete dobiva ono što mu je najpotrebnije – sigurnost.
Često nastavu povezujete s emocijom, iskustvom i empatijom, a kroz svoj rad i projekte pokazujete da obrazovanje ne završava udžbenikom. Što ste vi, kao učitelj, naučili od djece i od ljudi koje ste susretali izvan hrvatske učionice?
Emocije pokreću sve, pa tako i nastavu. Iskreno vjerujem da nastava mora imati emociju, jer učenik možda neće zapamtiti svaki podatak, svaku definiciju ili svaki formalni sat koji smo održali, ali će jako dugo pamtiti trenutak koji je nešto u njemu pokrenuo. I nije sramota pokazati emociju. Nije sramota biti tužan, razočaran, sretan, ponosan, zaplakati ili nekoga zagrliti. Imam osjećaj da danas često učimo djecu da emocije skrivaju, kao da je slabost pokazati da nas je nešto pogodilo. Smatram upravo suprotno. Škola mora biti mjesto u kojem dijete zna da smije biti čovjek sa svim svojim mana i vrlinama.
Od djece sam naučio jako puno. Naučili su me da budem strpljiviji, da više slušam, da ne donosim zaključke prebrzo i da iza ponašanja koje na prvi pogled možda ne razumijemo često postoji neka priča koju ne vidimo. Djeca vas vrlo brzo prizemlje i pokažu vam da diploma i godine iskustva ne znače da ste završili učiti. Učitelj zapravo uči svaki dan. A ljudi koje sam susretao izvan hrvatske učionice, kroz putovanja, projekte, javljanja iz različitih dijelova svijeta i brojne životne priče, naučili su me koliko smo svi različiti, a opet koliko smo u osnovi isti. Bez obzira na državu, kulturu, vjeru, jezik ili životne okolnosti, ljudi žele biti prihvaćeni, saslušani, voljeni i poštovani. Zato pokušavam i učenicima pokazati da obrazovanje ne završava na stranici udžbenika. Nekada jedan razgovor s čovjekom iz drugog dijela svijeta, jedna životna priča, jedan zagrljaj ili trenutak u kojem cijeli razred utihne vrijedi više od deset savršeno isplaniranih nastavnih sati.
Ako danas uspješan učenik može imati sve petice, znati koristiti umjetnu inteligenciju i imati savršeno složenu budućnost na papiru – što bi za vas bio znak da smo ga školom doista uspjeli pripremiti i za život? Drugim riječima, kada biste na početku ove školske godine mogli održati samo jedan sat životne lekcije svim učenicima u Hrvatskoj, o čemu bi taj sat bio?
Lijepo je biti visoko obrazovan, lijepo je biti darovit, imati sve petice, znati koristiti umjetnu inteligenciju i imati savršeno posloženu budućnost na papiru. Ali prije svega, važno je biti čovjek. Za mene bi pravi znak da smo učenika doista pripremili za život bio da zna prepoznati i pogledati drugoga čovjeka. Da ne gradi svoj uspjeh na tuđem neuspjehu, da ne širi negativnost prema nekome samo zato što je drugačiji, da zna pomoći kada vidi nekoga u potrebi – u školi, na ulici, u susjedstvu, bilo gdje.
Volio bih da iz škole izađu mladi ljudi koji imaju znanje, ali i empatiju. Koji imaju ambiciju, ali i strpljenje. Koji žele uspjeti, ali ne tako da putem pregaze sve druge. Ljudi koji znaju stati, poslušati, pogledati nekoga u oči i pitati: “Kako si?” I stvarno saslušati odgovor. Mislim da smo se svi danas nekako previše ubrzali. Trčimo za ocjenama, rokovima, poslovima, uspjehom, stalno negdje žurimo. A možda bismo djecu trebali više učiti i tome da ponekad jednostavno stanu. Da pogledaju oko sebe. Da vide čovjeka pokraj sebe. Da primijete prirodu, grad, ulicu kojom prolaze, ljude koje susreću. Da osjete svu ljepotu svijeta koji im je dan. Kad bih na početku školske godine mogao održati samo jedan sat svim učenicima u Hrvatskoj, taj sat ne bi bio ni geografija ni umjetna inteligencija. Bio bi sat o čovječnosti. Govorio bih im da nije najvažnije biti najbolji, nego biti dobar. Da nije slabost pomoći nekome, zagrliti nekoga, priznati pogrešku ili pokazati emociju. Da imaju vremena za svoje roditelje, prijatelje, susjede, ali i za potpunog stranca kojem možda baš toga dana treba jedna lijepa riječ. I rekao bih im još nešto: nemojte toliko žuriti kroz život da ga zaboravite živjeti. Jer svijet ih zaista čeka raširenih ruku. Ali najvažnije je kakvi će ljudi u taj svijet zakoračiti.
Pročitaj i ovo:
- Školska posla: Djeca koja su preopterećena su češće anksiozna
- Priznajte, jedva čekate da škola počne? I zbog toga niste loš roditelj
- Mindfulness u edukaciji i skrbi za djecu i mlade: U školama sve potrebnija emocionalna otpornost
