Njegove kratke misli i aforizmi godinama se dijele na društvenim mrežama, gdje svakodnevno nadahnjuju stotine tisuća ljudi. No, iza prepoznatljivih citata stoji mnogo više od autora inspirativnih objava. Mario Žuvela vjeroučitelj je, pisac, skladatelj, autor brojnih knjiga o životu, vjeri i osobnom rastu, kreator društvenih igara vjerske tematike te suprug i otac šestero djece.
Kroz svoje knjige, predavanja i javno djelovanje Mario Žuvela nastoji otvoriti pitanja koja suvremenog čovjeka najviše muče – od smisla života i krize identiteta do odnosa, odgoja djece, vjere i moralnih vrijednosti. Upravo zato razgovarali smo s njim o izazovima modernog društva, vremenu društvenih mreža i umjetne inteligencije te o tome zašto smatra da se istinska obnova društva ne događa kroz tehnologiju ili politiku, nego kroz čovjeka i njegove vrijednosti.
Kako biste opisali svoj životni put, poziv i misiju koju danas živite kroz svoje knjige, predavanja i djelovanje na društvenim mrežama?
Koliko god bilo ljudi na zemlji svi na kraju imamo isti životni put i poziv: Biti čovjek i pomoći drugima da budu ljudi. Nekada to ide lako, nekada je teže, a ponekad izgleda neostvarivo . Obitelj je ono prvotno mjesto gdje ostvarujemo sebe i međusobno pomažemo jedni drugima na zajedničkom putu. Biti suprug, roditelj, prijatelj, učitelj, bilo što danas postaje sve veći izazov. Izazov nije lagan ali vrijedi truda. Sav ovaj rad na društvenim mrežama samo je produžetak te misije i podsjetnik sebi i drugima prema kojem smo cilju krenuli.
Ljudski rod otkada zna za sebe uvijek je bio poprište paradoksalnih situacija. Danas se tehnološki razvijamo brže nego ikada prije u povijesti, ali se s druge strane stječe dojam da gubimo neke temeljne ljudske i moralne komponente i vrijednosti. No izgleda da je taj obrnuto proporcionalni razvoj prisutan od pamtivijeka jer se od prvih kultura i civilizacija priča o tehnološkom napretku i moralnom nazadovanju i sasvim je sigurno da će se takav paradoks nastaviti i u budućnosti.
Tehnologija je dobra kada mi s njome upravljamo i kada obogaćujemo naš duh. Nažalost često se njome služimo samo da se ispraznimo. Vrijeme provedeno pred ekranima udaljilo nas je od stvarne blizine drugog ljudskog bića. Ubrzani način života učinio je da živimo sve površnije a tako i da naši odnosi budu što površniji. Udaljenost od drugih samo je posljedica postepenog udaljavanja od sebe. Tehnologija nije kriva za to, ona je samo upala u tu našu priču i ubrzala njen nastavak. Da se stvarno hoćemo promijenili, mogli bismo, ali izgleda da ne mijenjamo navike sve dok ne dotaknemo dno i dođemo do potpune degradacije i raspada.
Često govorite o tome da suvremenom čovjeku nedostaju smisao i unutarnji mir. Je li kriza morala zapravo posljedica dublje krize identiteta i smisla života, ekonomske krize, straha od sutra, ratova…?
Američki pisac G. Michael Hopf je jednom rekao: “Teška vremena stvaraju jake ljude. Jaki ljudi stvaraju dobra vremena. Dobra vremena stvaraju slabe ljude. Slabi ljudi stvaraju teška vremena.” Ovo misao nam govori da kao pojedinac i kao ljudska vrsta imamo drugačije obrasce ponašanja kada nam je dobro i kada nam nije dobro, kada su sve naše potrebe namirene i kada živimo u izobilju i onda kada s druge strane živimo u vremenima oskudice i kada nam nešto bitno nedostaje. Raskorak između unutarnjeg i vanjskog uvijek je bio i ostao prisutan.
Svijet koji govori da možemo imati sve što poželimo, da je sve dopušteno i da nema više nikakvih granica ne čini dobro čovjeku. Razbija suštinu njegove prirode. Razbija identitet. I životno iskustvo nam govori da nam sva iskustva ne čine isto. Od nekih se mentalno, emocionalno ili fizički razbolijevamo, a od nekih ozdravljamo. Neke stvari grade, a neke razaraju identitet. A ono što počne kao jedna mala kriza identiteta kasnije može dovesti do osjećaja izgubljenosti i gubitka smisla. Današnja ekonomska nesigurnost, strah od budućnosti, ratovi kojima svjedočimo samo ubrzavaju taj unutarnji raspad čovjeka.
Svjedočimo porastu usamljenosti, anksioznosti i osjećaja praznine, unatoč tome što smo povezaniji nego ikada prije. Koliko je to povezano s udaljavanjem od vrijednosti poput zajedništva, empatije, odgovornosti i služenja drugima?
Čovjekova potreba i sposobnost da bude u samoći i potreba i sposobnost da bude s drugima ne suprotstavljaju se, već idu zajedno kao dva vesla kojima upravljamo brod našeg života naprijed. Na povezanost sa sobom naizmjenice se nadovezuje povezanost s drugim. No ostali smo bez obje konekcije. Nije nas razdvojila tehnologija. Razdvojio nas je ubojiti tempo života, gubitak sebe, kriza identiteta, strahovi, sumnje, nesigurnosti, razdvojilo nas je uspoređivanje s drugim tko je u čemu bolji, uspješniji, superiorniji, odnosno tko ima više i još mnogo toga.
Osim toga razdvojila nas je s jedne strane naša povrijeđenost, a s druge strane naš veliki ego. Povrijeđeni od drugih se zatvaramo u sebe i nemamo snage ući u dublje odnose jer se plašimo ponavljanja toga iskustva. Tako živimo u začaranom krugu u kojem nemamo snagu promijeniti obrazac u kojem povrijeđeni povrjeđujemo dalje svoje bližnje. Iako se izvana čini da odlično funkcioniramo, iznutra imamo osjećaj da se raspadamo. A zapravo kad bolje pogledamo malo nam toga nedostaje da bi se vratili zdravim i sigurnim odnosima. Nečija ruka na ramenu, iskreni osmijeh, nježni zagrljaj, pitanje „kako si“, saznanje da na nekoga možemo računati kada nam je teško. Nažalost, nekada nemamo ni to.
Mnogi mladi danas uspjeh mjere brojem pratitelja, lajkovima i materijalnim postignućima. Kako ih uvjeriti da su karakter, poštenje i odgovornost dugoročno važniji od popularnosti i trenutačnog uspjeha?
Mladi nisu slijepi. Rade ono što rade svi oko njih. Iako s jedne strane slušaju priče o karakteru i odgovornosti, s druge strane vide društvo koje se vodi posve suprotnim načelima. Oni nedvojbeno vide kako današnji svijet funkcionira. Vide kako se brojem pratitelja, lajkovima i materijalnim postignućima mjeri i određuje sve u svijetu, dok s druge govor o karakteru i moralu ostaje samo isprazna priča.
Mladi vide i ta dvostruka pravila, jedna u govoru, druga u praksi. A uvjeriti ih možemo samo kada bismo mi posve preokrenuli način života i kada bi nam ono što govorimo o karakteru doista postala životna praksa, a ne samo isprazna teorija. Svi priželjkujemo svijet na temelju karaktera, poštenja i odgovornosti, ali nitko ne želi početi prvi graditi temelje toga svijeta. Zašto? Jer vidi da često takvi prvi stradaju i nemaju jamstvo da će njihov ideal zaživjeti.
Primjećujete li da suvremeno društvo sve više relativizira pojmove dobra i zla? Koje posljedice takav pristup ostavlja na pojedinca, obitelj i društvo u cjelini?
Nažalost danas u suvremenom društvu više nije aktualno pitanje što je dobro, a što zlo. Aktualno je pitanje što donosi profit, a što ne. Aktualno je kako se obogatiti, proslaviti, steći moć, a ne kako postati dobar čovjek. Svijet danas postavlja nova mjerila života koja donose jednu posve drugačiju svakodnevicu. Nažalost onaj tko već ima mnogo moći i profita želi toga još više i postavlja kriterije svima drugima. Sve se to lomi na malom čovjeku, a najveće posljedice i gubitci osjećaju se u obitelji.
Doista, danas se u javnom prostoru ne samo relativizira dobro i zlo, već se dobro ismijava i izruguje. Ponekad javno mnijenje one poštene i dobre ljude naziva blesavima, nazadnima i zaostalima zato što se nisu znali „snaći“ i nisu učinili ono što bi većina učinila. Što reći kada se i u školama ponekad ismijava onoga tko je dobar i izvrstan, a često na kraju bolje prođe onaj koji je nekoga prevario ili učinio nešto loše. To je civilizacija koja ide prema svome kraju.
U svojim tekstovima često naglašavate važnost iskrenosti prema sebi. Zašto je upravo osobna odgovornost prvi korak prema moralnoj obnovi društva?
Čovjek koji se ne drži riječi date sebi, neće se držati ni riječi koju je dao drugima. Što se tiče laži, ljudi prvo počnu lagati sebe, pa samo nastave lagati druge. Rade tako jer se čini da licemjerje i dvoličnost na prvi mah život čine jednostavnijim i isplatljivijim ali ga na duge staze zapravo daleko više kompliciraju i ostavljaju velike gubitke u odnosima i razočarenja.
Svjesni smo koliko je razočarenje kad otkrijemo da neka osoba nije bila iskrena prema nama, no još veće razočarenje biva kad jednog dana otkrijemo da nismo bili iskreni prema sebi. Velika je to bol i mnogi toga nikada ne postanu svjesni jer lažu sebe do kraja života. A samo nas istina može osloboditi. Što prije sebi priznamo istinu, prije ćemo početi živjeti punim plućima. Do tada je naš život samo borba i životarenje.
Obitelj se često naziva prvom školom života i vrijednosti. Što roditelji danas mogu učiniti kako bi djeci prenijeli moralne temelje u svijetu koji je prepun različitih utjecaja i poruka?
Roditelj danas mora imati vremena za dijete. Što je dakako teško u vremenu kada se povećavaju standardi i obveze na poslu, a borba za egzistenciju postaje prioritet svakog roditelja. Onoga trenutka kada su roditelji izgubili vrijeme za dijete izgubili su i moć u svojoj obitelji. Vrijeme je razgovor. Vrijeme je prisutnost. Vrijeme je blizina. A toga je sve manje.
Dijete koje većinu vremena provodi na mobitelu i društvenim mrežama može vidjeti da je tu sve dopušteno, a glas roditelja mu postaje samo jedan od tisuća glasova koje će toga dana čuti u bezbroj beznačajnih videa koja je pogledao. Stvari ne možemo vratiti natrag, ali moramo vidjeti što kao roditelji možemo učiniti da se postave ograničenja i da dijete dođe do što više pozitivnih, odgojnih i edukativnih stvari i da roditelj ponovno postane roditelj. Bez obostrane žrtve nema napretka.
Današnji način života obilježen je ubrzanim tempom, karijerom, digitalnim tehnologijama i stalnom dostupnošću. Kako u takvim okolnostima pronaći ravnotežu između modernog načina života, obiteljskih vrijednosti i vjere, a da nijedno od toga ne bude žrtvovano?
Paradoks je da nikada u povijesti nismo imali veće, kvalitetnije i dostupnije mogućnosti za komunikaciju, a nikada više usamljenosti kao danas. S druge strane tehnologija i umjetna inteligencija nam danas omogućava da za tren napravimo ono što smo nekoć radili danima, a nikada se više nismo žalili se da nemamo vremena. Zašto je to tako? Nestali su nam prioriteti. Kad nam sve postane važno, više ništa nije važno.
Moramo ponovno znati što nam je prioritet, što nam je prvo a što posljednje. Nisu sve stvari jednako važne. Nije nam jednako važan neki projekt koji nam je dala naša firma i vlastito zdravlje odnosno zdravlje članova naših obitelji. S druge strane bitna je ravnoteža. Ravnoteža se u životu ne ostvaruje tako da s jedne strane vage stavimo deset namirnica, pa tek onda deset s druge strane, već da naizmjenice stavljao jedno po jedno i da tako sustav ostaje u ravnoteži. Takav treba biti naš cjelokupan život. Ulaganje u stvari koje su nam važne da jednog dana ne ostanemo razočarani posljedicama pogrešnih izbora.
Naime danas živimo u vremenu koje je opsjednutom postignućima i uspjesima. Osobe koje stalno rade nisu uvijek osobe koja previše to žele raditi, već su to prije svega osobe koje kroz rad uče preživjeti i sakriti pravoga sebe. S druge strane čini se kao da je život u stresu postao neka vrsta bizarne mode. Današnji svijet umjesto da naglašava život, naglašava rad. Trebamo prestati normalizirati iscrpljivanje do beskraja pod krinkom efikasnosti. Jednom kada se pojave neke psihofizičke bolesti ne vrijedi nam se kajati što smo produktivnost kao prioritet uvijek stavljali na prvo mjesto.
Mislite li da su upravo obitelj i vjera danas postali svojevrsni oblik tihe pobune protiv kulture prolaznosti, individualizma i površnih odnosa koji obilježavaju suvremeno društvo?
Obitelj i vjera danas nisu postali svojevrsni oblik tihe pobune protiv kulture prolaznosti, individualizma i površnih odnosa, nego danas sve više ljudi otvaraju oči i otkrivaju ispraznost u onome što im je suvremeno društvo obećalo kao ispunjenje svih njihovih želja i snova. Čovjek danas postaje svjestan da ne može naći sreću u onome što mu je obećano da će mu donijeti sreću, štoviše našao je u tome razloge za anksioznost, upao u depresiju i razotkrio lažni sjaj suvremenog društva.
Kad čovjek vidi ludilo besmisla koje se propagira na sve strane, tiraniju nastranosti koje se prikazuje normalnima, rušenje svih pravila koja su zapravo bila naš štit, a ne okovi, tada shvaća da ako se ne uhvati za nešto što je veće od njega i nešto što ima smisla, da se lako može izgubiti i propasti u suvremenom svijetu.
U hrvatskom društvu postoji zanimljiv paradoks: s jedne strane Hrvatska se često opisuje kao tradicionalna i većinski katolička zemlja, a s druge strane vjernike se u javnom prostoru nerijetko prikazuje kao konzervativne, nazadne ili nedovoljno ‘moderne’. Kako objašnjavate tu kontradikciju?
Problem je doista složen i slojevit. Dok s jedne strane stoji tradicionalizam i slijepo slijeđenje tradicije, s druge strane stoji nešto što se naziva živa vjera. Iako se kod jednog dijela vjernika nasreću te stvarnosti preklapaju, nažalost kod mnogih ljudi koji se nazivaju vjernicima još su razdvojene. Naime, živa vjera traži cjelovitu osobu u svim dimenzijama života, ona traži svjedočenje koje nažalost mnogima danas nedostaje i zato taj tradicionalizam postaje problem jer ponekad ostaje osakaćen za onu duboku dimenziju osobne vjere.
S druge strane medijski prostor živi od bombastičnih naslova. On se hrani konfliktima i uvijek mu treba neko žrtveno janje. Liberalizam kao jedno krilo modernizma uvijek je imao mnogo meta, a Crkva je uvijek bila jedna od prvotnih. Nažalost često se vjernike u javnom mnijenju pojednostavljeno prikazuje kao ograničene, zatvorene i daleke svim promjenama, te ih se karakterizira kao protivnike znanosti, zaboravljajući da je u dvije tisućljetnoj povijesti u krilu Crkve i krenuo znanstveni i svaki drugi napredak.
Može li čovjek u 21. stoljeću biti istodobno obrazovan, otvoren prema novim tehnologijama, društveno angažiran i moderan, a da pritom živi svoju vjeru bez straha da će ga okolina smatrati zaostalim?
Upravo je to izazov. Duhovnost se ne suprotstavlja tehnologiji. Znanost se ne suprotstavlja religiji. Vjera se ne suprotstavlja obrazovanju. Te stvarnosti se mogu i moraju nadopunjavati. To što neki danas između te dvije stvarnosti postavljaju znak „ili“ time samo pokazuju jedno usko gledište na čovjeka i stvarnost. Moderan čovjek ne bježi od tradicije, on iz nje izvlači ono najbolje. Vjera ne poništava naše sposobnosti, potencijale i kvalitete, već ima moć podignuti ih na jednu mnogo veću razinu.
Nažalost mnogi danas vjeru gledaju samo kroz jedan mali segment onoga što vjera donosi. Gledaju je samo kao niz obrazaca i uvjerenja, a vjera je mnogo više od toga. Prava vjera nikada ne isključuje razum. Štoviše vjera i razum se nadopunjuju i uvijek idu zajedno. Tada čovjek ne samo da daje maksimum, tada čovjek i živi maksimum.
Je li problem u tome što je vjera postala nepopularna među dijelom kulturnih i medijskih elita ili su sami vjernici ponekad propustili pokazati da vjera i suvremenost ne moraju biti suprotnosti?
Nažalost već davno se u suvremenom društvu širi narativ da je vjera nešto zaostalo, nešto što treba biti nadiđeno i zamijenjeno nečim drugim. Svaki put kad je i bilo zamijenjeno nečim drugim to je išlo na štetu čovjeka. Hoće li sutra taj isti trend nazadnim početi smatrati možda nadu, ljubav ili neku drugu univerzalnu moralnu kategoriju?
Možda je ponekad problem u nedostatku dosljednosti i autentičnosti kod vjernika. Isusov život uvijek je privlačio i privlači ljude svih vremena i svih nacija. Kada se riječi i djela kod neke osobe ne poklapaju vidimo da se radi o nekoj vrsti glume i pretvaranja. Štoviše ponekad je to pretvaranje u tolikoj mjeri da je očito da se radi o čistom licemjerju. Što kao vjernici budemo dosljedniji svome Izvoru i što se više na njemu nadahnjujemo, to više postajemo potrebni kao sol zemlje i svjetlost svijeta suvremenom društvu koje se iz dana u dan sve više moralno rastače.
Mislite li da su današnjem čovjeku potrebna nova moralna pravila ili povratak univerzalnim vrijednostima koje su stoljećima gradile društvo – istini, poštenju, odgovornosti, vjeri i ljubavi prema bližnjemu?
Sve velike kulture i civilizacije stvarane su i opstajale na uvijek na istim univerzalnim načelima istine, poštenja, pravednosti, odgovornosti, vjere i ljubavi prema bližnjemu. Jednako tako sve kulture i civilizacije propadale su uvijek na isti način, a to je dekadencijom istih vrijednosti. Malo koje društvo je propalo izvana zbog toga što je imalo nadmoćnog neprijatelja. Postepeno je propadalo iznutra. Upravo ta činjenica govori nam da čovjek sam sebi može biti i najveći prijatelj i najveći neprijatelj.
Ne postoje neka nova moralna pravila. Ljubav je u svakom vremenu nova, biti dosljedan čovjek uvijek je moderno, pokazati poštovanje prema drugome je ono što nikada ne zastarijeva. Kada se vratimo na te stvari shvatimo da su one izvanvremenske i da bez njih ne može postojati ni bolji pojedinac, ni bolji svijet.
Za kraj, kada biste morali izdvojiti tri moralna temelja bez kojih ni pojedinac ni društvo ne mogu imati zdravu i stabilnu budućnost, koji bi to temelji bili i zašto?
Teško je izdvojiti tri vrijednosti kada smo u deficitu s gotovo svim vrijednostima. Sve su nam potrebne. No ako bih morao neke vrijednosti naglasiti, onda bih kazao da nam nedostaje više međusobnog poštovanja, više prihvaćanja i više empatije. Ono što nas je u jednom trenutku povijesti učinilo drugačijima od svih drugih živih bića na zemlji i stvorilo civilizaciju, sada nam pomalo nestaje i tu civilizaciju urušava.
Živjeti na temelju takvih vrijednosti nije neko komplicirano i nedostižno umijeće. Te vrijednosti grade svijet u kojem se nećemo bojati pokazati svoju ranjivost, svijet u kojem nećemo više imati potrebu glumiti neko lažno savršenstvo i osobnu nedodirljivost. Te vrijednosti trebamo iskazivati ljudima i kada se s njima slažemo i kada se ne slažemo, pa čak i onda kada nam idu na živce. Kada prema svakome počnemo pristupati s ljudskošću počinjemo graditi temelje za jedan drugi i drugačiji svijet. Vjerujem da je takav svijet moguć. Samo je bitna naša volja, naš trud i malo energije da se napokon pokrenemo.
Pročitaj i ovo:
- Dinka Juričić: Moja kuća je utočište i dom putnicima iz cijelog svijeta
- Knjigomoljka: Svaka dobra knjiga mijenja čovjeka – jedna je promijenila i moj život
- Tea Bašić: Granice nisu sebičnost – one čuvaju naše vrijeme, energiju i odnose
