Nekad, dok sam bila dijete, bilo je sasvim normalno u mom selu da većina kućanstava ima doma svoje kokoši, par svinja, pa čak i kravu. Svaka je obitelj imala nešto zemlje i tu se je uzgajala hrana za stoku, te mali vrt i voćnjak, gdje se je uzgajala hrana za obitelj. Iako su već onda svi članovi kućanstva bili zaposleni, paralelno su vodili i svoju malu farmu doma.
Bilo je to dosta posla, ali to im je pružilo veliku neovisnost: imali su svoju hranu, odnosno nisu morali kupovati hranu. Danas se stvari mijenjaju, malo pomalo kontinuiranom agrarnom politikom, i utjecajima sa svih strana na javno mišljenje, biti seljak postala je sramota. Čak i dok sam bila mala, uvijek su mi govorili da moram učiti kako ne bi bila prisiljena teško raditi na zemlji… – kao da je to najgora moguća solucija koja se može nekome dogoditi u životu. Ne bih se nikako složila s time, jer povratak na zemlju za mene je bila najljepša stvar u mom životu.
Hrana stalno poskupljuje i vjerujem da niti nikada više neće biti toliko jeftina kako je bila zadnja 2 desetljeća, prije početka zadnje recesije. A rezultat nekoliko desetljeća jeftine hrane rezultiralo je time da ljudi sve manje rade svoje vrtove, zapuštaju voćnjake, ne uzgajaju više domaće životinje. Sve je bilo u dućanima, stalno dostupno i jeftino, čak su i dućani počeli raditi non-stop. Sjećate se nekad kako u 80-tima su dućani radili u subotu do 13 sati i bili zatvoreni sve do ponedjeljka? I ljudi su i tada mogli normalno živjeti, samo su malo bolje planirali što im treba za vikend.
Danas bi vjerojatno prije pokrenuli bunu ako im zatvorite dućane preko vikenda jer misle da više bez toga ne mogu preživjeti. Ali, ono što mnogi vide u prelasku u potrošačko društvo kao olakšanje života, ja vidim kao gubitak mnogo toga. Ljudi su u mnogo pogleda izgubili svoju neovisnost i izgubili su zdravu hranu. Hrana koja se nudi u dućanima uzgajana je masovno, postala je samo još jedna od robe masovne potrošnje. A u ovom kapitalističkom sustavu nije bitna održivost, sigurnost, zdravlje, boljitak, najbitnije je zaraditi čim više novca. A to se postiže minimiziranjem troškova, dakle korištenjem sve jeftinijih i često time nekvalitetnijih sirovina, raznih nadomjestaka…poljoprivredna zemljišta se okrupnjavaju i preuzimaju ih veliki, jer su mali kao «neisplativi», male površine imaju prevelike troškove obrade.
.JPG)
Stoga posvuda u svijetu postoji politika okrupnjavanja poljoprivrednih zemljišta, i nagovaranje malih poljoprivrednika da napuste svoja zemljišta i prepuste velikima koji će to sve skupa «bolje i pametnije» iskoristiti. Ide se toliko daleko da je u EU predviđena i novčana nagrada onima koji odluče napustiti svoja mala gospodarstva. I u našoj državi provodi se takva agrarna politika koja uništava male poljoprivrednike, i pogoduje se samo velikima. A kada veliki preuzmu ta zemljišta, i počnu ih pretvarati u ogromne bezlične mase polja monokultura, počinje se događati prava strava za okoliš oko nas.
Velika polja monokultutra znače potrošnju mnogo više pesticida, herbicida, dakle jednom riječju otrova, uništavanje divljih biljnih i životinjskih zajednica, uništavanje okoliša, povećanje erozije tla. Čim preorete i obrađujete veliku količinu zemlje, plodnost se u konvencionalnoj poljoprivredi nadomještava upotrebom umjetnih, mineralnih gnojiva, korovi se rješavaju samo herbicidima, a nametnici se, kojih ima puno s obzirom da se uzgajaju monokulre u kojima samo nametnici prosperiraju, rješavaju raznim insekticidima, ali naravno, njima se uništava sve živo što biva poprskano, ne samo «nametnici».
Uglavnom, sve veće površine, sve veća mehanizacija, sve više otrova – na HRANU koju ljudi jedu. Konvencionalna poljoprivreda jedna je od najvećih zagađivača okoliša danas. Čula sam iz više izvora da mnogo tih velikih proizvođača ne želi jesti tu masovno proizvedenu hranu koju sami proizvode s toliko otrova, jer su svjesni što je to, i da za svoje potrebe imaju male vrtove gdje uzgajaju hranu bez otrova za sebe. A za mase: jeftina hrana u dućanima, toliko otrovana svime i svačime da ne bi to jeli u ludilu ako bi vidjeli što se je sve koristilo u procesu proizvodnje. I doista, je li to stvarno onda toliko jeftina hrana? Kolika je cijena zdravlja, koja će uslijed konzumacije takve hrane prije ili poslije doći na naplatu?
Jako me žalosti činjenica što sve više ljudi prodaje svoje komadiće zemlje «velikima», jer se im više to ne isplati obrađivati. Nekako su uspjeli uvjeriti ljude da je previše rada na polju besmisleno i da im zemlja ne treba. U Međimurju, u selu pokraj jednog ogromnog voćnjaka u kojem se svako malo obavljaju neka «zaštitna» prskanja, mještani su jako zabrinuti što se događa, jer sve više i više ljudi obolijeva u ulici koja je najbliže tom voćnjaku. To nije slučajno, a veliki preuzimaju zemljišta posvuda oko nas, i trovati će nas sve više posvuda oko nas ako ćemo im to dopustiti.
U Hrvatskoj je još uvijek 75% zemljišta u vlasništvu malih poljoprivrednika, malih obiteljskih gospodarstava i još uvijek ima nade da veliki ne preuzmu sve oko nas. Jedino što svi mi moramo postati svjesni koliko bogatstvo predstavlja imati svoj mali komadić zemlje, imati svojih nekoliko voćkica, svoj mali organski vrt, pa čak i mali drvored drva za ogrijev. U prosječnoj potrošačkoj košarici u RH za hranu trebate izdvojiti oko 40% mjesečno, a ako će se dogoditi i val poskupljenja kako najavljuju, biti će još više. Hrana će postati luksuz, a organska, zdrava hrana je već odavno postala pravi luksuz. Nekad su svi to imali, jer su imali svoj mali komadić zemlje.
Nažalost, pod pritiskom današnjih trendova i agrarne politike ljudi sve više napuštaju zemlju koja im daje sigurnost, i postaju sve više robovi potrošačkog društva. A na kraju, dok sagledate sve, osnovne ljudske potrebe su fiziološke potrebe, a to su hrana, voda, stan i toplina. Sve to daje vam vaš mali komadić zemlje, sve to postaje sve nesigurnije ako nemate svoju zemlju u današnje doba. Samopotvrđivanje i potreba za štovanjem vam možda više neće biti toliko bitna ako nećete imati što jesti, zar ne?
Stoga, vjerujem da je zemlja veliko bogatstvo i da se je nipošto samo tako ne bismo trebali odricati. Osjećam se jako dobro i slobodno kad znam da imam svoju, zdravu hranu, kad znam da imam znanja i mjesta gdje uzgojiti hranu i ne moram uopće brinuti što za mene znače najavljena poskupljenja hrane. Mirna sam i kad uslijed konstantnog povećanja cijena energije, pogotovo plina, ali i špekulacija zadnjih nekoliko godina za redukciju plina tijekom najvećih hladnoća – ja imam na svom komadiću zemlje drvored bagrema, dakle uzgajam i svoje drvo za ogrijev, te tijekom i najvećih zima ne moram razmišljati koliko će koštati grijanje. U mnogo pogleda, imam svoj komadić zemlje, i ja sam radi toga neovisna.
