Imate li katkad osjećaj da dobrobit drugih ljudi stavljate ispred svoje dobrobiti? Da ste u nekom trenutku jednostavno prestali razmišljati o sebi, o tome što vi trebate, što vi zaista osjećate i želite? Kao da ste dopustili da jedan dio vas potpuno ostane bez glasa. I sada ga više uopće ne čujete i ne znate prepoznati. Čini li vam se katkad da ste izdali sebe?
Je li vam katkad žao što nema povratka u trenutak u kojem niste rekli ono što zaista mislite ili niste postupili onako kako uistinu osjećate? Da ste barem imali hrabrosti poslušati svoje srce i izraziti se… Ali činilo se zastrašujuće; bojali ste se da biste mogli povrijediti ili uvrijediti drugu osobu kad biste izrazili svoju istinu. Bojali ste se da ne dovedete sami sebe u nezavidan položaj. Ma zapravo si niste dali ni tri sekunde da promislite što je najbolje za vas! Tu ste opciju sasjekli u korijenu, kao nešto potpuno neprihvatljivo.
I onda vas je »dopratio« kući nejasan i pritom neugodan osjećaj da nešto nije u redu. Nešto važno ostalo je neizrečeno. Nešto ste u sebi negirali i potisnuli i sada vam smeta poput kamenčića u cipeli. A vi ne znate kako biste ga se riješili. I umjesto da se sagnete i izvadite ga iz cipele, pokušat ćete, kako znate i umijete, zavarati sami sebe da kamenčića uopće nema.
Svatko ima svoj stil zavaravanja: netko će prekomjerno jesti, drugi će posegnuti za čašicom alkohola, a treći toga dana puno brže potrošiti kutiju cigareta… Odabrat ćemo bilo kakav način autodestrukcije kako bismo zaboravili da smo u jednom trenutku izdali sebe. Ali najgore su situacije u kojima se potpuno »zapetljamo« udovoljavajući drugima – jer »drugih je ljudi puno, a mi smo samo jedni«! I nezgodno je kad jedna osoba nešto želi, a druga to kategorički odbija. A mi želimo udovoljiti i jednoj i drugoj! Ajme meni, neobrana grožđa! To je onaj trenutak u kojem poželimo da nas smjesta otmu izvanzemaljci. I iznenada steknemo novo poštovanje za stare Grke i njihov princip deus ex machina.
Ne bi li bilo puno jednostavnije saslušati sebe, dati si vremena da osjetimo koji je naš autentičan odgovor na određenu situaciju? Imamo pravo usporiti te hrabro i jasno dati do znanja drugima do koje granice nam je nešto u redu.
Nedavno mi je prijatelj spomenuo da mu se čini kako je napokon naučio bolje se brinuti o malenom djetetu u sebi. Zaista, nije li pogrešno odnositi se prema tome djetetu kao zločesta maćeha iz bajke? Zanemarivati njegove potrebe i ušutkavati njegov glas? Praviti se da ne vidimo njegove suze? Praviti se da to dijete uopće ne postoji, a svu svoju energiju ulagati u pokušaj pomaganja drugima? A i pitanje je pomažemo li uopće ikome takvim postupcima. Nama se možda čini da nam je dužnost ispunjavati tuđa očekivanja, no tako ćemo vjerojatno samo nagomilavati medvjeđe usluge. Nepostavljanjem svojih zdravih granica ne dajemo drugima priliku da se razvijaju i postaju svjesniji sebe i svijeta oko sebe. Zapravo je najveći dar koji jedni drugima možemo dati upravo naša autentičnost, pa makar to katkad značilo lupiti šakom o stol i glasno reći: »Ne!«
S ljubavlju,
Mela
