Kao da nas sve iznova iznenadi da je polazak u školu ponekad nelagodan i emocionalno iscrpljuć. Bilo da se radi u povratku svih školaraca u klupe ili polasku učenika u prvi razred. Ponekad polazak u školu može biti vrlo izazovno razdoblje pa sam odlučila pisati što nas i djecu toliko iscrpljuje i stvara nelagodu kod polaska u školu.
Već sam u prvoj kolumni pisala o tome kako se što bolje pripremiti za početak nastave. I veliki sam naglasak stavila na emocionalnu regulaciju roditelja i djece. Danas pišem o tome koja se to velika promjena događa kod prvašića, zašto ponekad burno reagiraju i kako im kao roditelji možete biti podrška.
Svaka je promjena stresna – manje ili više
Svaka promjena u životu može biti manje ili više stresna. Tako je prelazak iz vrtića u školu stresan, za djecu i za roditelje. Djeca su se upravo oprostila od svoje vrtićke skupine, prijatelja, odgojiteljica i okruženja koje je imalo fleksibilniju strukturu od škole. Osim toga, oprostila su se od nečeg što im je bilo vrlo poznato i njihovo i krenula u nešto novo.
U tom kretanju k novom, osjećaju i uzbuđenje, i sreću, i strah u različitim oblicima. Strah može biti blaga anksioznost ili trema što će morati govoriti pred nepoznatim ljudima. Može biti i prestravljenost u kojoj se osjećaju usamljeno i napušteno. Ovdje je važno naglasiti da strah uopće ne mora biti opravdan. To jest, niste ga potaknuli vi, roditelji ili djelatnici škole. Isto tako, važno je validirati osjećaj. To bi značilo da ne govorite rečenice poput: Daj se saberi! Ili Nemaš se čega bojati!
Razvojna regresija je normalna i očekivana
Polazak u školu kod djeteta može potaknuti razvojnu regresiju. I to je sasvim normalno, gotovo očekivano. I mi, odrasli, doživljavamo regresije kada nam je život stresan ili prolazimo kroz neke promjene.
Obično se kod polaska u školu razvojna regresija kod djece manifestira kroz razdražljivost, plačljivost, traženje dubljeg i dužeg fizičkog kontakta s roditeljima, prisjećanje dobrih starih vremena kad se nije moralo ovo nego je bilo ono, promjene u ritmu i kvaliteti spavanja, neobjašnjiva nesigurnost u vlastita znanja i vještine.
Isto tako, mogući su i psihosomatski simptomi poput bolova u trbuhu ili glavobolje. Moguće je da se dijete vrati na neka ponašanja iz vrlo ranih faza života, kao na primjer, sisanje prsta. Molim vas, poštujete regresiju. Nemojte ismijavati i koriti dijete zbog trenutnog stanja.
“Hej, ja bih najradije da sam sad bebač…”
Autorica Pam Levin (2003) navodi da mi kroz cijeli život recikliramo različite razvojne faze i kada su nam životne promjene tako stresne i teške, psihološki se regresiramo u fazu koja se naziva Biti (eng. Being). Riječima jedne šestipolgodišnjakinje: „Hej, ja bih najradije da sam sad bebač, da se pokrijem dekicom i da me ti maziš!“ Šalu na stranu, ovo je najbolja definicija regresije u fazu Biti. Zadnji put kad smo samo bivali imali to je bilo negdje od rođenja do šestog mjeseca života. Papali smo, spavali, imali pelene i drugi su brinuli o nama.
Ako polazak u školu potakne regresiju djeteta u ovo razdoblje, to ne znači da će djetetove sve sposobnosti, vještine i znanja ispariti i sad opet imate novorođenče. To samo znači da možete prepoznati razvojnu regresiju, pobrinuti se za dijete i naučiti ga kako se pobrine za sebe.
Svojom prisutnošću dajte djetetu do znanja da ste tu
Iako će vam vjerojatno doći da dijete uvjeravate da mu je dobro u školi, da nije tako strašno, da je već velika cura ili dečko, nemojte to napraviti. Saslušajte sve o čemu će se požaliti, a ako po prirodi ne voli dijeliti, nemojte navaljivati. Svojom prisutnošću dajte do znanja da ste tu. Njegujte na onaj način na koji biste njegovali malu bebu, a da je primjereno djetetu od 6 ili 7 godina.
Jesam li zakomplicirala? Ma nisam, to već sigurno radite. Na primjer: oslobodite raspored od svih obaveza i neka nakon škole vlada bezbrižnost i toplina. Gledajte neki najdraži animirani ili igrani film pod dekicom, jedite najdraža jela, puno se grlite i mazite. Kada se dijete podsjeti na svu toplinu i sigurnost koju je trenutno zaboravilo, polako će izaći iz regresije i naviknuti se na novost zvanu škola.
Isto tako, kada osvijesti da se boji, normalizirajte strah. Strah je normalan. I možda vas inspirira ovaj razgovor prvašice i njene mame: „Znaš li što je suprotno od straha? Sigurnost! A što je za tebe sigurnost?“ „Sigurnost si ti!“
Ako želite pročitati više o razvojnim fazama preporučam ovaj članak: Levin, P.(2003): Cycles of Development, Family Issues, Vol.11., N.1, str.1.-16.
Pročitaj i ovo:
- Trebaju li djetetu pripreme za polazak u školu? Da, ali ne one koje vam prve padnu na pamet
- Povjerenje je temelj odnosa s djetetom: Kako ga graditi od prvog dana?
- Kako roditelji (ne)svjesno utječu na ciljeve djece – i što to znači za njihovu budućnost
