Kad sam bila mlađa, mislila sam da su perfekcionisti zakon. Gledala sam svoje kolegice na faksu i na poslu kako fokusirano i koncentrirano promatraju ono što trenutno rade, predano ispravljajući svaku, pa i najmanju greškicu. Nije bitno je li u pitanju prezentacija za predavanje, objava za klijenta, kolač u kuhinji ili raspored za njihovo dijete – svaki je detalj morao biti na svom mjestu.
Kad sam bila mlađa, zavidjela sam tim ženama. Mislim, da se razumijemo, kao dupla horoskopska djevica, bila sam prilično blizu tome, ali nikad mi se nije dalo gubiti vrijeme na male sitnice. Dok nisam porasla. A kad sam porasla, postala sam od onih kojima sam zavidjela. I brzo shvatila vlastitu pogrešku.
“Perfekcionizam je težnja za nepogrešivošću, a perfekcionisti su osobe koje žele biti savršene u svim područjima života”.
U današnjem svijetu u kojem žene, više no ikada, imaju priliku za izjednačavanjem s muškarcima, kao da su sebe izjednačile premalo. Težeći za savršenim poslovnim uspjehom, ostavile su na sebi zadaće savršene supruge, majke, prijateljice, ljubavnice, žene. Tako da su zapravo svojoj listi savršenih uloga samo pridodale ili još uvećale, još jednu.
Da se razumijemo, ja sam jedna od tih žena, zbog čega si zapravo dajem za pravo i govoriti to o čemu govorim jer i sama se nalazim pred istim izazovom – kako sama sebi oprostiti „gotovo savršenstvo“?
Obožavam sve što smo postigle i sve kako smo uspjele i dalje ostati i supruge i majke, ali se proširiti i na druge sfere života i to više nego uspješno. Kako smo često u muškom svijetu, u poslu, uspjele pronaći ili dodati onaj ženski dodir koji nje možda i omekšao poneko hladno srce. Koliko se god suludim činilo, zapravo i nije tako ludo petljati emocije i posao danas, kad znamo da nas pri odlučivanju o kupnji najčešće vode emocije, a ne racio.
No, uspijevajući u poslu, ne želimo napustiti uspješnost u drugim segmentima života, te se tako nađemo u vrtlogu savršenstva ili težnje za istim koji nas doslovno melje do trenutka kad u nama prevlada osjećaj umora, iscrpljenosti i tako česti i težak – osjećaj vlastitog neuspjeha. Zaključujemo da negdje jednostavno moramo kiksati. I tako neke odabiru kiksati kod kuće s mužem, neke s djecom, a neke se odriču karijere ili pristaju na puno manje nego zaslužuju.
I s odlukom o kiksanju, dolazi osuda. Nedavno sam puno razgovarala s različitim ženama u svojoj okolini i van nje o drugim ženama i vrlo često su me ti razgovori doveli do tuge jer sam shvatila da i dalje odbijamo razumjeti jedna drugu ili barem prihvatiti vlastite različitosti. I tu sam nažalost, i ja jedna od onih koja osuđuje, iako nastojim ne biti, zalomi se i meni.
Ako vidimo ženu koja je odabrala karijeru i koja često koristi „baka servise“ te napušta nametnuto savršenstvo u ulozi majke, smatrat ćemo ju pomalo sebičnom. Jer, super je to kad je žena uspješna, ali ja nikad ne bih mogla ostaviti dijete nekome na čuvanju više od samo nužnih osam sati (otprilike). Pritom se ne pitamo kakvo je vrijeme koje ta žena ipak provede sa svojom djecom, možda jest kraće, ali kvalitetnije? I možda, samo možda, je ona sretnija kad je uspješna, pa svojoj djeci daje sebe na bolji način nego da si oduzima tu radost uspjeha u poslu koja ponekad iziskuje više vremena?
S druge strane, ako se žena želi posvetiti obitelji i posao joj postane manje bitan, pitamo se što s njom ne valja. Tražimo ispriku da bismo je optužile za poticanje nejednakosti i ako joj je dom najveći fokus u svakom smislu, osjećamo da je to tako jer se u domu ostvaruje samo zato što nigdje drugdje nije uspjela. I onda osuđujući jednu i drugu stranu, a ne želeći biti licemjerke, uzimamo u svoje ruke kompletan život i u svakom segmentu težimo – apsolutnom savršenstvu.
Perfekcionizmom se odričemo prava da budemo sretne u korist težnji da budemo savršene. I pri tom, umorne i iscrpljene, po svom putu upiremo prstom u svaku od nas koja nije usmjerila svu sebe u stvari van sebe. Izvana djelujemo kao superžene, a iznutra žudimo za trenutkom kada ćemo samo biti umjesto da konstantno nastojimo činiti.
Nedavno sam pogledala ovaj filmić. Ostavio me u suzama. Natjerao me da učinim nešto što sam si obećala činiti barem svakog tjedna. Zatvoriti oči i zamisliti sebe za trideset ili četrdeset godina. Pogledati tjedan koji mi slijedi ili koji je prošao. Kada bih se tog tjedna sjetila sa 60 ili sedamdeset godina, za čime bih žalila? Bi li me uzrujalo to što je u mailu pobjegla jedna gramatička pogreška ili što video koji sam željela nije napravljen u dan u roku koji sam zamislila? Ili bih se sjećala trenutaka kada sam bila: trenutaka kreativnosti i užitka u poslu, trenutaka smislenih razgovora s mužem ili frendicama, trenutaka kad sam si dozvolila savršenu nesavršenost.
Više nego ikad, danas je izazovno biti žena. I više no ikad, to je prekrasno. Ali da bi izazovno preraslo u prekrasno, umjesto u naporno, moramo si dati dozvolu biti – nesavršene u svim segmentima. I drugima dopustiti isto.
Biti – najvažnija je stvar na svijetu.
Angels Body and Emotions je moj način da to bivanje poklonim ženama. A na ovaj sam video izrazito ponosna jer je odraz iskrene ljubavi Angelsica – majki prema plesu koju su tu ljubav prenijele i na svoje kćeri.
U suradnji sa Solar Spiritom, od sada u centru Angels, možete uživati u „biti“ prije ili nakon posla, u srcu poslovne zone, i s nama pronaći taj mir koji sve tražimo. Više pročitajte na linku.
