Prošle sam godine bio na koljenima.
Fizički, metaforički i na sve moguće zamislive načine.
Bilo je dana kada se nisam mogao ustati iz kreveta jer nisam u sebi osjećao radost, svjetlost pa čak ni život niti u jednoj stanici svog bića.
Bio sam sav u komadićima. Komadićima rasutim na sve strane bez osjećaja samoga sebe. Bez osjećaja jedinstva i povezanosti.
Očaj.
Bol.
Jad.
U razdoblju od samo mjesec dana moj je pas (i moj najbolji prijatelj), uginuo, a supruga i ja smo se razišli. Nas dvoje imamo (predivnog, savršenog, preslatkog, dragog) sina, tako da su svi moji snovi, koje sam ikada imao o njegovu odgoju na određeni način, raspršili. Sada se sve svodi na kompromise…
Tada sam ozlijedio rame, nakon toga koljena, potom mi je umro djed.
Tehnički, Englez sam. Kažem “tehnički” jer se ne smatram drugačijim do “Zemljanina” i jedina odanost koju osjećam je isključivo ona prema mjestu na kojem trenutno živim. Preselio sam u Sloveniju kako bih živio sa svojom (slovenskom) suprugom i sada sam u stranoj zemlji, bez prijatelja, a niti jezik ne govorim baš najbolje.
Sam.
No, da se ovo ne pretvori u srcedrapateljnu priču – skratit ću i prelazim na ono bitno.
Svi moji snovi i život, sve ono za što sam mislio da imam – prošle su godine umrli. I morao sam krenuti ispočetka. Promjena. Nagla, radikalna, potrebita promjena.
Nikada nisam pretjerano volio promjene. Ugoda, mir – to kod mene prolazi.
Volim sve polako. Volim da polako dozrijeva. Volim poznato.
Ali sad moram razmisliti o svemu ispočetka, krenuti ispočetka i osjećam se preplavljeno.
I što sam tada napravio? Zabio glavu u pijesak.
Sakrio sam se od svijeta (na kraju i od samoga sebe) i proveo mjesece zatočen starim obrascima rutina i ovisnosti, u nekakvom međuprostoru, međuzemlju, među-životu.
Izgubio sam osjećaj svrhe i značaja. Sjećam se jednoga dana kada sam baš izrazito osjećao samosažaljenje i nisam mogao vidjeti čak niti svrhu svog rada – nečega što je oduvijek bilo moj temelj.
“Zašto se uopće mučiti? Ako sam i sam u takvoj zbrci, kako uopće mogu nekome pomoći?”
Krenuti naprijed je svakako potrebno i dobro, ali ponekad može biti zastrašujuće i preplavljujuće.
Držati se poznatog nije održivo, čini se sigurnim i ugodnim. Ali tu pomaka nema.
Moja supruga i ja ne možemo živjeti zajedno (iako je ona prekrasna, draga i dobra osoba), a ja ne mogu podnijeti bol odvojenosti od sina.
Osjećao sam se kao pritisnutim velikom stijenom. Što god da učinim ne mogu se pomaknuti.
I zato zahvaljujem Bogu na mojim pravim prijateljima. Mojih dvoje prijatelja, muškarac i žena, pojavili su se neočekivano i postali dvoje ljudi za koje bih dao svoj život. Nisam znao za pravo prijateljstvo prije njih i volim ih neizmjerno (njih će dvoje znati o kome pričam).
No, pričam i o ljudima koji mi i nisu prijatelji. Toliko mi je puno ljudi poslalo poruke podrške i ljubavi. Ljudi koje poznajem samo preko komentara na moje članke i videa. Ljudi koje sam upoznao samo preko Facebooka.
Ljudi koji su mi rekli kako je nešto što sam napisao promijenilo njihove živote u trenucima kad je bilo teško.
Ljudi koji su mi rekli kako im je moj video promijenio život.
Ljudi koji su samo tražili poneku riječ utjehe.
I tada sam otvorio oči, ponovno počeo vjerovati u nešto što je oduvijek bilo temeljem mog života: Ne postoji razlika između posla i života. One ograde koje sam stvorio oko mog posla umjetne su i besmislene, samo mi ograničavaju posao. I tako ograničavaju i moj život.
Moj najbolji prijatelj mi je klijent. Mnogi će terapeuti na ovo gledati s negodovanjem. Sukob interesa i slično…
Ali, ja nisam terapeut, ja nisam ništa što se može imenovati zanimanjem.
Ja sam samo ljudsko biće i kao ljudsko biće činim što mogu i čini ono što osjećam da treba, u datom trenutku.
I ne radim zato što od toga živim – radim zato što to volim, zato što me rad čini živim i povezanim.
U trenutku kad sam to shvatio, krv je počela kolati mojim venama.
Ovdje sam da živim. Ovdje sam da radim. Ovdje sam da budem ljudsko biće, da se prilagodim životu, a ne da život prilagođavam sebi.
Još uvijek mogu biti sjajan otac svom sinu, samo kada budem iskren prema samome sebi. Nedostajat ću mu (i on meni) one dane kad se nećemo vidjeti, ali samo jedan trenutak prave prisutnosti s njim u čistom blaženstvu, više je od onoga što će mnoga djeca ikada dobiti od svojih očeva.
I ako sam uistinu prisutan i živim ispunjen život, osjećat će me i kad nisam s njim jer nas smo dvojica povezani.
Svi smo povezani, čak i Ti i ja, jedan od nas piše, drugi čita, povezani smo riječima, mislima, emocijama i iskustvima koji leže u pozadini. Povezani u Životu.
Povezanost je moja svrha.
Ljubav je moja svrha i ono što želim podučiti sina. Čak i usred naše razdvojenosti.
Ben
Kolumnista Naturala.hr, Ben Ralston odrastao je, živio i radio u Londonu, no sada s obitelji živi u Sloveniji, nedaleko Zagreba. Duhovni je učitelj, iscjelitelj, učitelj joge i pisac. Svrha njegova rada je podržavanje evolucije osoba te globalne evolucije čovječanstva, a temelji se na jednostavnom uvidu da su uzrok našim problemima traume, te da se oslobođeni posljedica trauma svi mi okrećemo miru, ljubavi i jednostavnosti.
Iz svoga doma Ben vodi uspješnu međunarodnu terapeutsku praksu, podučava na radionicama i predavanjima, te vodi povlačenja.
